Boško Odalović, majstor i gospodin

U vrijeme kada je „gospodin“ postao sasvim retro pojam, krajnje deficitarna oznaka („Nema više gospode“, pjevao je mladi Ranko Jovović), prognana iz svakodnevice u surovom krstaškom ratu kojim se legitimisala jedna pseudo-elita, Podgoričani su imali rijetku privilegiju da na ulici svakodnevno sretnu jednog istinskog gospodina. Eto, da i nove generacije vide - što je to.

Boško Odalović. Uspravan, dostojanstven i beskrajno duhovit.

Ne samo istinski gospodin. Majstor kakvih je malo. I prije svega - persona.

Njegove slike sugerisale su viši red jasnoće. To nije samo stvar svjetlosti, već čitave jedne osobene filozofije života. Boškova južnjačka metafizika: vječito podne jednog izgubljenog prostora. Svaka njegova slika priča i jednu priču koja je iza slike, iza prizora. Njegove skice o neizrecivom.

Bio je promišljen i kao pjesnik. Njegove pjesme su medaljoni sažetosti, svedenog jezika a raskošne opservacije. Uvijek u centar.

Kao karikaturista ispisao je posebno poglavlje u toj oblasti, koja je i ranije provocirala velike slikare da se njome bave.

Neke od najluđih i najperverznijih situacija i mentalnih stanja koja su obilježavala ovo društvo paklenih devedesetih prije ste mogli shvatiti iz Boškovih majstorija petkom u Monitoru, nego iz tzv. ozbiljne analitike... Svaka njegova karikatura je i moćan esej o nama i o našem vremenu.

Boško je bio veliki slikar, ali, kako je obitavao tu, među nama, trebalo je (isuviše) vremena da se to shvati. Crnogorci znaju biti krajnje sumnjičavi povodom onih koji su im svaki dan pred očima, jednako kao što znaju biti nekritično udivljeni onima koji se rijetko nađu među njima.

Od prvih susreta sa Boškovim slikama bio sam opčinjen tim svijetom koji je izgledao deklasiran, protjeran iz istorije i postojanja, zaleđen u nekom međuvremenu. Istovremeno uzbudljiv, izazovan, porepun iznenađenja. To su prizori koji sobom nose čitavu jednu nostalgičnu antropologiju mediteranskog, južnjačkog, crnogorskog kosmosa. Na njegovim slikama sve je ranjeno, ponekad čak i nebo.

Boškovo oko je uvijek bilo i oko pjesnika, ne samo slikara. I oko djeteta. Zato je na njegovim slikama ostalo toliko istine za sjutra...

( Balša Brković )