Da li će naša budućnost izgledati kao na Tajvanu?

U borbi protiv koronavirusa mnogo toga se može naučiti od Tajvana. Između ostalog i kako se ponašati kada pandemija prođe.

Nijedna druga zemllja nije bila tako ugrožena: Tajvan je od kineske obale udaljen samo 130 kilometara. Nekoliko stotina hiljada Tajvanaca živi u samoj Kini a prošle godine je preko dva miliona Kineza posjetilo ovu ostrvsku-državu. Veze su prisne. Uprkos tome je na Tajvanu dosad zabilježeno samo 500 zaraženih i šest umrlih od posljedica zaraze - na 23 miliona stanovnika. Statistički gledano na svijetu nema zemlje koja se bolje nosi s pandemijom.

Iskustva s prethodim pandemijama

„Za razliku od praktično bilo koje druge zemlje, Tajvan je zadivljujuće savladao prvi talas koronavirusa", kaže Rajan Has, stručnjak američkog Brookingsa. Tajna Tajvana vjerovatno leži u brzoj reakciji. Još u decembru prošle godine kada su se pojavile prve vijesti o tajanstvenoj upali pluća u kineskoj metropoli Vuhanu, na Tajvanu se upalio znak za uzbunu. Sjećanje ne pandemiju SARS virusa iz 2003. sa stotinama zaraženih i 73 mrtva su još uvijek svježa - vlasti u stanju pripravnosti.

Tajvan je još 31. decembra prvi obavijestio Svjetsku zdravstvenu organizaciju (SZO) o opasnosti prenošenja koronavirusa sa čovjeka na čovjeka, u vrijeme kada se u Kini situacija još nije dovoljno ozbiljno shvatala. Međutim, na ovaj mejl niko nije odgovorio.

Zbog toga je američki predsjednik Donald Tramp SZO kasnije optužio da je ignorisala rana upozorenja. Tramp doduše SZO koristi kako bi sakrio propuste u svojoj zemlji i uskratio je pomoć ovoj organizaciji koju optužuje da je previše prijateljski raspoložena prema Kini, no činjenice stoje.

S obzirom na to da Kina još uvijek smatra da Tajvan deo njene teritorije, ova ostrvska zemlja nije članica SZO. Nakon što je 2016. u Tajvanu na vlast došla predsjednica Caj Ingven koja je posebno kritična prema Kini, SZO toj zemlji više ne dopušta ni posmatračku ulogu - na pritisak Kine.

SZO zapravo Tajvan smatra djelom Kine. To djelimično ima apsurdne posljedice: nakon izbijanja pandemije u Kini i upozorenja SZO, zemlje poput Italije i Vijetnama su ukinule letove za Tajvan iako tamo u tom trenutku uopšte nije bilo zaraženih. Mnogi Tajvanci su zbog toga morali da ostanu u inostranstvu.

Istog dana kada je Tajvan poslao mejl SZO, vlasti su iz predostrožnosti na aerodromima počele da mjere temperaturu putnicima iz Vuhana. Tri sedmice kasnije nikome iz Vuhana nije bio dopušten ulazak u zemlju. Krizni štab vlade formiran posle SARS pandemije 2003. odmah je preuzeo koordinaciju mera, pojačana je proizvodnja zaštitnih maski i isplanirana njihova podjela. Početkom februra su zatvorene granice za sve Kineze a u martu i za skoro sve strance.

Stroge mjere u "novoj normalnosti"

Ove rane zabrane ulaska u zemlju su se pokazale kao vrlo djelotvorna mjera. Vlasti su pratile i shodno potrebama, prekidale lance infekcije i pogođene osobe smještale u karantin. Javnost je u toj ranoj fazi bila redovno obaveštavana o rizicima i o preventivama. Rana akcija vlade je Tajvance poštedela dugotrajnih blokada društva i ekonomije.

Direktor SZO za hitnu pomoć Mihael Rajan je pun pohvala za tajvanske vlasti: „Tajvan je pokrenuo vrlo uspješnu javnu zdravstvenu reakciju što je vidljivo i iz brojki".

Za primer je i to kako zemlja danas upravlja „novom normalnošću". Tako bi mogao izgledati život u drugim zemljama nakon ukidanja strogih restrikcija i dok se ne pronađe vakcina. U svim javnim prevoznim sredstvima je zaštitna maska obavezna. Taksisti smiju odbiti putnike ako ne nose zaštitu.

Svuda se poštuje 1,5 metara razmaka a restorani i kafići osiguravaju dovoljno razmaka između stolova. U zatvorenim prostorima je dozvoljeno okupljanje do 100, a u otvorenim do 500 osoba. U školama, ali i na ulazima u banke, pošte i radnje - mjeri se temperatura i dezinfikuju ruke. Na aerodromima i željezničkim stanicama su postavljeni uređaji koji putnicima automatski mjere temperaturu.

Oni koji dolaze u Tajvan - uglavnom su to sada samo Tajvanci - moraju 14 dana u samoizolaciju. Na aerodormu moraju da pokažu svoj telefon kako bi vlasti mogle da utvrde njihov GPS signal i tako kontrolišu prdržavanje karantina, prate svaki korak tokom tih dvije nedjelje.

Posebnim korona-taksijima, koji se nakon svake vožnje kompletno dezinfikuju, novopridošli se prevoze do mesta karantina odnosno samoizolacije. Ako se GPS signal prekine - recimo zbog lošeg signala ili ako se istroši baterija, brzo dolazi policija. Vlasti dva puta dnevno zovu da provjere da li je osoba zaista pored svog telefona. Kazne za nepridržavanje su drastične: od tri do 30.000 eura. Tako bi mogla da izgleda „nova normalnost" i u Evropi.

( Deutsche Welle )