Roman ima moć da promijeni svijet

Roman “Tajne koje smo čuvale” američke spisateljice Lare Preskot je slojevita priča o daktilografkinjama iz vašingtonskog biroa CIA, koje su igrale značajne špijunske uloge tokom Hladnog rata, kao i priča o nastanku čuvenog “Doktora Živaga”. Mlade žene daktilografkinje postaju umiješane u plan da primjerke romana „Doktor Živago“ prokrijumčare u Sovjetski Savez gdje je zabranjen zbog prikaza života u komunizmu. “Tajne koje smo čuvale” spaja legendarnu književnu ljubavnu priču - višedecenijsku vezu Pasternaka i njegove ljubavnice i muze Olge Ivinske, koja je poslata u gulag i bila model za Pasternakovu junakinju Laru - s pričom o dvije žene kojima je data prilika da vode život pun intriga i opasnosti. Jasnim slikama i treperavim pripovijedanjem Preskotova stvara oštru postfeminističku viziju Hladnog rata, u njoj obuhvata Sputnjik i glasnost, daktilografski biro i gulag. Roman blista kao špijunska priča i istorijski ljubavni roman s obrtom. U središtu ovog romana nalazi se moćno ubjeđenje da umjetničko djelo može promijeniti svijet. Debitantski roman Lare Preskot „Tajne koje smo čuvale“ objavila je Laguna.

Lara Preskot je stekla diplomu Centra za pisce Mičener na Univerzitetu Teksasa u Ostinu. Prije toga bila je operativac političkih kampanja. Njene pripovijetke su se pojavljivale u brojnim časopisima. Dobila je 2016. nagradu Crazyhorse Fiction za verziju prvog poglavlja romana “Tajne koje smo čuvale”. Živi u Ostinu u Teksasu.

Vaše književno stvaralaštvo počeli ste pričama koje su objavljivane u mnogim poznatim časopisima: The Southern Review, The Hudson Review, Crazyhorse, Day Day i Tin House Flash Fridays. Osvojili ste i nagradu Crazyhorse Fiction za prvo poglavlje romana „Tajne koje smo čuvale“. Možete li nam reći nešto o tome?

- Imala sam neke rane uspjehe u objavljivanju kratkih priča, iako sam se suočila s mnogo odbacivanja. Nekoliko godina se dešavalo da bude odbačena svaka priča koju sam predavala. I vjerujem da se zbog tog odbacivanja moja pažnja usredotočila na brušenje zanata. Svakom piscu koji se takođe protivi odbacivanju, kažem: nastavite da radite, nastavite da pišete, nastavite sa učenjem. Dobre stvari će doći.

Kada ste došli na ideju da napišete roman “Tajne koje smo čuvale”? Šta Vas je najviše podstaklo na taj vrlo ambiciozan i veliki poduhvat?

- Uvijek me privlačio “Doktor Živago”, od kako sam dobila ime Lara po njegovoj junakinji. Kada sam bila mlada djevojka, imala sam običaj da navijam muzičku kutiju svojih roditelja na kojoj se nalazi pjesma “Larina tema” i slušala sam je iznova i iznova. Zatim sam 2014. godine pročitala članak o tome kako je CIA koristila Živaga tokom Hladnog rata kao propagandno sredstvo i kako su se na to upecali. Provela sam nekoliko godina radeći na političkim porukama u Vašingtonu, DC, i privuklo me ovoj priči i to da se i riječi mogu naoružati.

Zbog čega je radnja Vašeg romana smještena u doba Hladnog rata izmedju SAD i SSSR-a, dakle u doba u kojem je svakog časa mogao početi rat između dvije vojne supersile?

- Moj roman je zasnovan na stvarnim, istorijskim događajima koji su se dogodili tokom Hladnog rata, zbog čega je postavljen u tom vremenskom periodu. Osim što sam bila privučena stvarnom pričom o Živagu, privlačilo me i vremensko razdoblje: moda, hrana, društveno raspoloženje - učenje o svim tim stvarima pokretalo me dok sam pisala ovaj svoj roman.

Koliko je moguće pisati danas ovakve romane?

- Mislim da nas fikcija povezuje kroz vrijeme i prostor. Možda nam je sada, više nego ikad, ljudima koji su u karantinima po kućama i udaljeni od prijatelja i porodice, potrebna fikcija. Ona nas može prevesti do drugog vremena i drugog mjesta. Može nas povezati s likovima čiji su životi u velikoj mjeri različiti od naših, ili čiji su životi slični onima koje mi vodimo. Mislim da su ove stvari danas istinite u pogledu fikcije, baš kao što su uvijek bile.

Koliko je za Vas bila inspirativna, sve očitija, namjera CIA-e da se infiltrira u srce sovjetske Rusije? Šta su sve znale sekretarice CIA-e i kakav su zadatak imale neke od njih?

- U mom romanu, sekretarice službe CIA su vrsta stapanja ljudi iz stvarnog života - žena koje su radile za Sjedinjene Države tokom Drugog svjetskog rata kao terenske operativke, ali su nakon rata prebačene na posao za stolom. Zamišljam da su te žene imale mnogo znanja o unutrašnjem radu Agencije i Distriktu Kolumbija uopšteno i čuvale su mnoge tajne.

Poznato je da je američka vlada 50-ih godina prošlog vijeka imala specijalnu misiju za širenje antisovjetske literature unutar Sovjetskog Saveza. Zašto je, po Vama, CIA koristila baš knjigu “Doktor Živago” kao propagandno sredstvo?

- “Doktor Živago” je knjiga prvenstveno o individualnim slobodama - o ljudima koji žive izvan kolektivizacije koja se u to vrijeme odvijala širom SSSR-a u to doba, i o životu i ljubavi i razmišljanju o njima. Nije bilo opasnije poruke za sovjetski režim od toga, zbog čega je knjiga bila zabranjena u SSSR-u i zato je CIA tako očajnički željela da je tamo distribuira.

Radnja romana “Tajne koje smo čuvale” počinje u bazenu u starom sjedištu CIA-e u Vašington. Zbog čega baš tu? Zbog čega su Vam za priču bile interesantne žene koje su tamo radile pedesetih godina prošlog vijeka?

- Jako me zanimalo da istražujem živote žena tokom 1950-ih, žena koje su bile terenske operativke tokom Drugog svjetskog rata, a potom su završile za kancelarijskim stolovima tokom Hladnog rata. Bila sam privučena radnom dinamikom toga vremena i koristila sam kolektivni glas tih sekretarica da bih pokrenula priču.

Ko su stvarni “čuvari” tajni koje pominjete u ovoj knjizi?

- Naslov moje knjige odnosi se na mnoge likove. Sekretarice CIA-e su, naravno, čuvale tajne - i profesionalno i lično. Sali i Irina su imale svoju ličnu tajnu koju su čuvale. I Olga je imala mnogo tajni: o njoj i Borisu, o svojoj ulozi u aferi “Živago” i još mnogo toga.

U Vašoj knjizi govorite o mladoj ženi koja je upletena u plan CIA-e da unese kopije knjige “Doktor Živaga” u Sovjetski Savez gdje je bila zabranjena. Koliko je ova priča zasnovana na istinitim događajima?

- Taj dio priče je u potpunosti fikcija. Iako je istina, naravno, da je CIA imala misiju širenja “Živaga” iza gvozdene zavjese, ja sam izmislila ideju da su sekretarice direktno uključene u misiju.

U nekoj mjeri Vaša se knjiga može deklarisati i kao špijunsko štivo, u njoj se bavite i Olgom, ljubavnicom Pasternika, zbog čega?

- Olga je igrala vitalnu ulogu u objavljivanju “Doktora Živaga”. Ona je, prije svega, bila Pasternakova muza i inspirisala je njegov lik Lare. Ponekad je djelovala i kao njegov agent - radeći na tome da njegova knjiga bude objavljena u SSSR-u, bila je progonjena zbog njene povezanosti sa Pasternakom i još mnogo toga. Ona je isto toliko dio “Živagove” istorije koliko i sam Pasternak.

Koliko je rukopis Vašeg romana “Tajne koje smo čuvale” bio privlačan za izdavače obzirom da je jedna od glavnih tema knjige bila Rusija? Koliko je minulih godina u američkoj književnosti bila prisutna Rusija i život u toj komunističkoj zemlji?

- Kada sam započela da pišem knjigu 2015. godine, susrela sam se sa književnim agentom koji je posjetio Mičenerov centar i rekao mi da više nikog nije briga za Rusiju i da odaberem novu temu. Naravno, sljedeće godine, sa Trampovim izborima, Rusija je ponovno stavljena u centar pažnje. Dakle, moj tajming je završio kao savršen. Mislim da je to prijalo izdavačima, kao i osnovna tema da roman ima moć da promjeni svijet.

Neki književni kritičari kažu da ste Vi stvoreni za pisanje fikcije. Pa, koliko je u ovom romanu prisutna fikcija, obzirom da je velikim dijelom oslonjen na stvarne istorijske i dogadjaje i ličnosti?

- Veliki dio romana koji se odvija u SSSR-u zasnovan je na istorijskim činjenicama i figurama - Borisu Pasternaku i Olgi i mnogim sovjetskim agentima sa kojima imaju posla. Ali veći dio knjige - onaj dio koji se odvija u Vašingtonu i CIA - u potpunosti je fikcija. Malo se zna o misiji CIA-e za krijumčarenje Živaga u Rusiju, pa da bih napisala taj narativ morala sam se osloniti na fikciju - to je, naravno, podržano zahvaljujući brojnim istraživanjima u tom vremenskom razdoblju.

U romanu “Tajne koje smo čuvale” prisutni su mnogi književni žanrovi: drama, fantastika, istorija… što je čini veoma interesantnom i kvalitetnom. Da li ste u toku pisanja imali na umu da stvarate tako dobru knjigu? Da li ste očekivali da će ovaj roman biti toliko cijenjen i čitan širom svijeta?

- Pokušala sam da ne razmišljam o publikaciji dok sam pisala knjigu. Kad bih počela da razmišljam na taj način, postala bih previše zabrinuta ili bih pisala pod stresom. Pisac ne može pisati s očekivanjem da će njegovo djelo biti objavljeno, a kamoli objavljeno širom svijeta; umjesto toga, pisac mora pisati samo zato što ima priču da ispriča.

Jednom ste rekli da ste napisali knjigu koju biste voljeli pročitati. Šta to znači u konkretnom slučaju?

- Volim sve vrste fikcije, ali posebno uživam u pričama s jakim likovima i jakim zapletima. Zacrtala sam da ne pišem knjigu koja bi imala široku izdavačku privlačnost, već samo da napišem vrstu knjige koju bih lično htjela da pročitam.

Mičenerov centar za pisce, jedini je MFA program na svijetu koji svake godine primi 12 pisaca i finansira ih. Kako ste Vi uspjeli da dobijete stipendiju ovoga Centra i kolikio Vam je to doprinijelo uspješnom pisanju romana “Tajne koje smo čuvale”?

- Moje trogodišnje stipendiranje u Mičener centru bilo je presudno za uspjeh romana “Tajne koje smo čuvale”. Dolazeći iz polja na kome sam imala ispunjenu karijeru, ušla sam u program s jakom radnom etikom i iskoristila sam tri godine da čitam, istražujem i pišem cijelo radno vrijeme - svakog dana, vikendom, praznicima, noću. Bez tog vremena, mislim da ne bih napisala svoj roman. Imala sam veliku sreću da sam zavrijedila mjesto Mičenerov stipendista i uvijek ću biti zahvalna na mom vremenu provedenom tamo.

Vi ste ranije bila zagovornica zaštite životinja i radili ste kao savjetnica u političkim kampanjama. Da li se još uvijek, makar samo povremeno, bavite tim aktivnostima?

- Ja više ne radim na tim područjima. Poslednjih 5 godina pišem stalno, puno radno vrijeme.

( Vujica Ognjenović )