Priča jednog avganistanskog migranta: Put do slobode od 7.500 kilometara

Dvadesetšestogodišnji Dževad, rođen u okrugu Jaghori u Avganistanu, prešao je oko 7.500 kilometara bježeći od bombi, krvi, rata, ubjanja...

“Moja porodica je ostala tamo, a ja nisam smio jer mi je život bio u opasnosti zato što sam prije šest godina odlučio da više ne budem musliman. Prijetila mi je smrt. Po njima, svako ko je izvan religije zaslužuje smrt. To je bio glavni razlog zašto sam morao napustiti Avganistan”, priča on.

Sa nešto novca, najosnovnijim stvarima u rancu, u septembru prošle godine ostavio je porodicu i krenuo na put.

Pet mjeseci hodao je preko zemlje iz koje je pobjegao, Irana,Turske, Grčke, Albanije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Slovenije, Italije... Krajem januara, domogao se Švajcarske.

Na putu ka boljem životu, Dževad je u novembru 2019. nekoliko dana proveo u Crnoj Gori. Reporterka ga je srela u Pljevljima, iz kojih je krenuo ka BiH. Sa rancem na leđima i vrećom za spavanje u gradskom parku čekao je prvi mrak da nastavi dalje.

Ispričao je da je boravio u kampu na Koniku, da je tog dana stigao u Pljevlja, ali nije želio da oda ko ih čeka i ko im je organizovao prevoz do škole u selu Boljanići. Ipak, novinarska ekipa pratila ih je i otkrila da ih do nadomak granice voze taksisti.

“Odavde idemo pješice, preko planine”, kazao je tada Dževad, dok je sa ekipom skretao sa glavnog puta ka granici...

Danas, kaže, da konačno spava u toplom, u uslovima dostojnim čovjeka, ne strepi od progona i vraćanja u zemlju iz koje je pobjegao kako bi spasio svoj život.

“Ostajem ovdje. Mogu se zaposliti ili nastaviti školovanje. U Švajcarskoj je puno Avganistanaca, prihvataju nas jer je naša zemlja u ratu. Ipak, samo osjećaj da ste migrant je jako loš. Danas me je policija zbog tog držala sat vremena pritvorenog, ali me nisu vrijeđali, niti mi pravili probleme. Sva dokumenta koja su mi dali imao sam sa sobom, sa njima mogu putovati po cijeloj Švajcarskoj. Kada su me pustili, otišao sam u kancelariju Imigracionog i žalio se što su me uhapsili iako nisam napravio nikakav problem. Pozvali su ih, ali oni nisu mogli da objasne zbog čega, pa su mi u Imigracionom rekli da će me obavijestiti kada ispitaju slučaj, ali i da je za osam dana moj posljednji intervju za dobijanje azila”, priča Dževad.

Za “pomoć” 3.000 eura

Nerado se sjeća pakla koji je prošao za pet mjeseci od kada je izašao iz kuće.

Kaže, bilo je svega - bježanja od policije, vraćanja sa granice, hladnih noći po vrletima tuđih zemalja, gladi, samoće, straha, promrzlih nogu, umora... Bilo je i onih koji muku izbjeglica vide kao izvor zarade - krijumčara koji traže basnoslovne cifre...

“Platio sam mnogo novca da me iz Irana prokrijumčare u Tursku, ali i da me iz Turske prebace u Grčku. U Crnoj Gori platio sam samo autobusku kartu od Podgorice do Pljevalja i taksisti koji me odvezao od tog grada do blizu granice sa Bosnom i Hercegovinom. Znam da oni koji imaju novac dobijaju siguran prolaz, ali... Nisam imao novac za njihove usluge i hodao sam. Pješačio sam gotovo sve vrijeme od kada sam izašao iz kuće i krenuo da bježim”.

Dževad priča o strahotama u kampu za izbjeglice i migrante na grčkom ostrvu Lezbos, koji je izgorio kada su se njegovi sunarodnici sukobili sa policijom.

“Nastao je stampedo, ljudi su gazili jedni druge, neko je mlazom vode pokušavao da ugasi dio u kom je bio neko, nadležni su stajali i gledali kako vatra guta sve...”.

Istog dana krenuo je dalje, iako mu je, kako kaže, jedan advokat iz Atine nudio “pomoć” da dođe do grčkog pasoša.

Priča da je sedmicu hodao preko Albanije, domogao se Crne Gore, potom Bosne koja mu je strašno teško pala, naročito zbog odnosa ljudi prema migrantima.

“U Crnoj Gori su bili ljubazni prema meni, problem su mi bile samo crnogroske planine. Bosna je bila zaista užasna. Ljudi su se prema nama ponašali katastrofalno, policajci takođe. Uslovi i međusobni odnosi u kampu u Hadžićima bili su očajni. Svi su se prema nama ponašali užasno - stojim u redu i čekam bonove za hranu, a oni mi kažu dođi sjutra. Onda odem u restoran, želim da platim hranu, izbace me. To je rasizam. Ljudi moraju da shvate da smo mi izbjeglice. Naša zemlja je u ratu, nemamo dom”.

Dževad priča i da su mu krijumčari, koji u kampu u Hadžićima traže žrtve, tražili 3.100 eura da ga odvezu do Italije.

“Garantovali su siguran prolaz, ali ja nisam imao toliko novca. Skoro sve što imam dao sam švercerima u Iranu i Turskoj. Ostao sam u kampu 15 dana dok se nisam odmorio i dok mi se nisu oporavila stopala koja su bila u ranama i sa trojicom migranata iz Irana krenuo sam ka Hrvatskoj. Svi su pričali da je Hrvatsku granicu teško preći i da se njihovi policajci užasno ponašaju prema izbjeglicama. Dva dana prije nego smo krenuli uhapsili su nekoliko njih, tukli ih i deportovali natrag u Bosnu. Ipak, krenuli smo. Noćima smo hodali i uhvaćeni na granici. Nas četvorica. Vratili su nas nazad”.

Nijesu ga obeshrabrili, probao je ponovo. I uspio.

“Ponovo nas je krenulo četvoro. Trojicu je na granici sa Hrvatskom uhvatila policija i vratili su ih, mene nisu. Sam sam nastavio put. Bio je to težak i zastrašujući dio mog putovanja, poput noćne more. Potpuno sam u nepoznatoj zemlji preživio sam strašne, hladne noći kroz hrvatske i šume Slovenije. Kada sam vidio svjetla Italije bilo mi je malo lakše, ipak to je bilo jako opasno putovanje”.

Sličnu sudbinu doživjelo je na hiljade migranata i izbjeglica kroji su prošli kroz Crnu Goru. Desetine njih svake večeri pokušava ilegalno da pređe u Bosnu i Hercegovinu, kako bi nastavili ka državama Evropske unije, ali ne postoje zvanični podaci koliko njih uspije u tome.

Upućivani u karantin, ljekari prate njihovo stanje

Zvanični podaci Međunarodne kancelarije za migracije (IOM) pokazuju da je za prvih 69 dana 2020. godine u Crnu Goru ušao 1.151 migrant/izbjeglica. Svi su tražili azil.

“U toku nedelje od 9. do 16. marta ušlo je 62 migranta, da bi nakon toga dolasci u potpunosti prestali. Svi migranti koji su se zatekli na teritoriji Crne Gore su izolovani, a oni koji u trenutku uvođenja mjera Vlade nisu bili u Centru za prihvat ili u alternativnom smestaju, upućuju se u karantin. IOM Mobilni tim je i dalje na terenu i pruža svu potrebnu podršku migrantima, da oni ne bi morali da napustaju izolaciju”, kazala je šefice kancelarije IOM-a u Crnoj Gori Dušica Živković.

Ona navodi da su u Centru za prihvat angažovani zdravstveni radnici koji redovno prate zdravstveno stanje migranata.

Od 1. januara do 9. marta 2019. u Crnoj Gori je bilo 876 migranata, kazala je ona. Živkovićeva je precizirala da je IOM zabilježio najviše migranata i izbjeglica iz Maroka.

“Najviše dolazaka bilježimo iz Maroka (783), Alžira (191), Pakistana (32), Sirije (32) i Irana (19). U navedenom periodu je među registrovanim migrantima bilo: 1.134 muškaraca, 12 žena i petoro djece (dva dječaka i tri djevojčice)”.

To što je za nepunih dva i po mjeseca u Crnu Goru ušlo 31,39 odsto migranata više nego prošle godine, ne znači da je na pragu migrantska kriza, ocijenila je.

“U ovom trenutku su sva kretanja pod kontrolom i ne očekujemo neki značajniji porast u broju migranata koji prolaze kroz Crnu Goru. Naravno, sva kretanja zavise od više faktora, ali u svakom slučaju se ne očekuje kriza kakvu smo imali 2015. godine u Sjevernoj Makedoniji i Srbiji”, rekla je Živkovićeva.

Povećan prostor za kriminalne grupe

Povećanje broja migranata i izbjeglica, ipak, povećava prostor za djelovanje organizovanih kriminalnih grupa koje, uz njih, krijumčare drogu, oružje..., ocijenio je kriminolog Velimir Veljo Rakočević.

“Imamo i globalni i regionalni problem. Naročito u dijelu vezanom za situaciju u Turskoj, gdje migranti i izbjeglice već imaju problem da uđu na teritoriju Evropske unije, odnosno u Grčku. Ipak, bez obzira na to koliko granica bila čvrsta, jedan dio njih uspjeva da je pređe, a sva ta nagla migraciona kretanja nose u sebi određenu opasnost - da se u okviru njih prošvercuju i kriminalci”.

Rakočević objašnjava i da to, osim kriminalcima koji i na taj način prelaze granice, koristi i “drugim nosiocima kriminalnih aktivnosti”.

“Naročito organizovanim kriminalnim grupama i nosiocima organizovanog kriminaliteta iz oblasti krijumčarenja ljudi. Oni to vrlo vješto koriste da ostvare svoje inkriminisane ciljeve, ne samo za krijumčarenje ljudi, nego i za krijumčarenje narkotika, oružja, trgovinu ljudima, djecom... Dakle, to ima multiplikativne efekte u uvijek zna da usložni, da ne kažem pogorša bezbjednosnu situaciju. Što se tiče naše teritorije, ako bi došlo do većeg priliva migranata, to bi bio veliki bezbjednosni izazov”.

Rakočević je objasnio i zbog čega oni koji bivaju uhapšeni kao krijumčari migranata i izbjeglica ne odgovaraju za trgovinu ljudima.

“Naši primjenjuju striktnu zakonsku odredbu. To zbog čega ih hapse su elementi krivičnog djela krijumčarenje ljudi, a za elemente krivičnog djela trgovina ljudima morali bi da budu ispunjeni i drugi uslovi, u smislu više faza, načina izvršenje, cilja... Trgovina ljudima je mnogo strožije krivično djelo, iz grupe krivičnih djela protiv čovječnosti, jedno je od najtežih krivičnih djela, a ovo su mnogo blaža krivična djela. Za sada, ono što možemo da vidimo kod nas, nema trgovine ljudima”.

Prema tvrdnjama upućenih, migranti navodno svakodnevno, mimo zvaničnh graničnih prelaza, ulaze iz Crne Gore u BiH, najčešće uz pomoć široke mreže krijumčara. Ipak, hapšenja krijumčara nisu tako česta.

Podgorički Viši sud 10. marta potvrdio je optužnicu protiv desetočlane kriminalne grupe zbog šverca migranata. Oni koji su “prevozili” migrante do blizu granice priznali su da su od organizatora za to dobijali po stotinu eura. Nije precizirano koliko su migranti plaćali usluge šefu te kriminalne grupe.

Evropski policajci će sa crnogorskim kontrolisati granice

Ministar unutrašnjih poslova Mevludin Nuhodžić početkom marta je u Skupštini predstavio Predlog zakona o potvrđivanju sporazuma o statusu između Crne Gore i Evropske unije o aktivnostima koje sprovodi Evropska agencija za graničnu i obalsku stražu (FRONTEX) u Crnoj Gori.

Tada je saopštio da je jačanje međunarodne saradnje imperativ u radu Ministarstva unutrašnjih poslova i zato je jedan od mehanizama u borbi protiv ilegalnih migracija upravo jačanje partnerskih odnosa sa Evropskom unijom kroz Sporazum o saradnji sa FRONTEX-om.

“Nakon stupanja na snagu sporazuma, u zavisnosti od procjene, evropski policajci će zajedno sa našom policijom sprovoditi granične provjere, a Evropska unija će pružiti našoj zemlji ekspertsku obuku i stručnu pomoć u nadgledanju onih djelova granice koji su susjedni nekoj državi članici EU. To će nam omogućiti još brže reagovanje na potencijalne izazove ilegalnih migracija, koje su, između ostalog, moguće izvorište organizovanog kriminala i terorizma”, kazao je on.

Rekao je i da se nacionalni migracioni sistem ni jedne zemlje, ma koliko bio razvijen, ne može sam izboriti sa problemom ilegalnih migracija:

“Bezbjednosni izazovi ne poznaju geografske granice. Ne smijemo i nećemo dozvoliti da krijumčari i trgovci ljudima bolje sarađuju od organa za sprovođenje zakona”, rekao je Nuhodžić, naglašavajući da su ilegalne migracije, prekogranični kriminal, krijumčarenje migranata i trgovina ljudima - izazovi sa kojima se zajednički suočavaju zapadni Balkan i Evropska unija.

Tekst je preuzet sa sajta Društva profesionalnih novinara

( Jelena Jovanović )