Reljić sprema novi dokumentarac: Socijalna solidarnost umjesto socijalne distance

Pandemija virusa korona pogodila je svaki ćošak planete Zemlje ne osvrćući se na granice, nacije, boju kože, vjeru, pa ni na (ne)razvijenost društava, ekonomiju, politički sistem, količinu naoružanja ili (nažalost) pijaće vode... I svi su svuda osjetili prisustvo nevidljive korone, da li kroz strah i strepnju za sebe ili svoje bližnje, kroz mjere koje su uvedene u borbi protiv virusa, neki su postali svjesniji dubine džepova pojedinih i nasuprot njih - praznih džepova ljudi pored kojih (ravnodušno) prolaze... Ipak, većina razmišlja samo o sredini u kojoj se nalazi.

“Nije isto kada vam neko na vijestima kaže broj od 200 zemalja koje su pogođene koronom i kada vi vidite iste te ljude i čujete njihove lične priče. Samo tada možete da shvatite da je danas više nego ikad vrednija socijalna solidarnost umjesto socijalne distance”, podsjeća u razgovoru za “Vijesti” Aleksandar Reljić, novinar Televizije Vojvodina i reditelj popularnog dokumentarnog filma “Unuk” (Enkel) koji prati unuka komadanta Aušvica, mladog Rajnera Hesea i preživjelu logorašicu Evu Mozes koja ga je simbolično usvojila. Reljić sada radi na prikupljanju materijala za novi dokumentarac koji će gledaocima približiti uticaj i život u vrijeme virusa korona na svim stranama svijeta, od San Franciska, preko Moskve do Tokija, uz Srbiju, ali i Crnu Goru i zemlje regiona. U građenju filma može učestvovati svako - Reljić je putem Fejsbuka pozvao zainteresovane da šalju svojee videe (snimljene vodoravno) koji svjedoče njihovoj svakodnevici u doba korone.

“Da li biste bili ljubazni da zajedno sa nama snimite dokumentarni film? Uzmite svoje mobilne telefone, držite ih horizontalno (vodoravno), podesite ih na Full HD i snimajte sa svojih prozora, balkona, terasa, u šetnji svog kućnog ljubimca i šta god vam padne na pamet. Pored toga i odvojeno, snimite nam i kratku ličnu priču o tome kako ste doživjeli cijelu situaciju, šta vam se dešava(lo), šta vam fali i šta očekujete posle svega! Od tih priča bismo željeli da izmontiramo film, koji će pokušati da dokumentuje situaciju u kojoj smo se našli. Audio i video materijale snimajte odvojeno i tako nam šaljite. Što se tiče slanja koristite platformu Wetransfer.com preko koje ćete moći besplatno da šaljete materijale veličine do 2 Gigabajta. Mejl adresa je: coredox2020@gmail.com”, poručio je Reljić. O svojoj inicijativi Reljić govori za “Vijesti” ističući da je već pristiglo oko 20 GB materijala.

Pozvali ste ljude da učestvuju u snimanju Vašeg novog dokumentarnog filma o situaciji tokom virusa korona, a tako što će sami snimati okolnosti u kojima se nalaze. Da li je stigao određeni broj snimaka, kako ste zadovoljni?

Kada je počela priča sa epidemijom virusa korona bio sam potpuno okupiran jednim projektom koji radim od ranije i moram da priznam da na početku nisam puno ni razmišljao o temi, osim u onom ličnom i porodičnom smislu, kako da se sačuvamo od svega i kako da se ponašamo. Kako je vrijeme prolazilo sve više sam se nervirao što ne mogu da snimam, jer nemam dozvolu sa kojom bih se kretao u vrijeme policijskog časa. Posao u Televiziji Vojvodine, gdje radim, svodio se na dežurstva, u kojima sam samo kucao krolove. Zbog vezanih ruku i frustracije što ne možemo normalno da radimo, moje kolege sa kojima godinama sarađujem i ja, došli smo na ideju da bi najbolji način bio da se dokumentuje vrijeme i situacija tako što ćemo da sami snimamo sebe, a od mnoštva tih priča bi mogao da nastane jedan dobar dokumentarni film. Pozvao sam ljude preko Fejsbuka i ideja je bila dobro prihvaćena u samom startu. Počeli su da stižu snimci sa svih strana svijeta. Već imamo oko 20 GB materijala. Film će biti proizvod samostalne produkcije “Core Dox”, tako da sam u ovom projektu i u ulozi producenta.

Kako ste zamislili film i kako tome doprinose različiti kadrovi, pogledi na situaciju?

Poslali smo ljudima uputstva da kadrove koji najbolje oslikavaju njihove priče i situacije, snimaju mobilnim telefonima, ali smo više puta morali da podvučemo da, dok to rade, horizontalno drže svoje telefone. Nije toliko važno da li su to snimci sa balkona, terasa ili u njihovim sobama, u šetnjama pasa, prodavnicama, na ulici… važno je samo da snime što više materijala, koji se njima čini zanimljivim. Sa druge strane, trebalo bi da snimaju svoje ispovijesti, nevezano od video-materijala koje su snimili, dakle samo audio-snimke. Zamišljeno je da njihove ispovijesti budu neka vrsta unutrašnjih monologa, koje će pratiti kadrovi koje su snimili. Dakle, ideja i jeste da sve bude različito i da se svako izrazi na svoj način. Potpuni ‘free style’, jer ionako cijeli svijet ima isti problem u vidu famoznog nevidljivog neprijatelja kovida-19.

Sa druge strane, priznajem, još uvijek ne vidim pravi oblik novog filma, ali svakako želim da dođem do ljudi u svakom kutku svijeta i da ih zamolim da mi šalju svoje priče. Važno nam je da vidimo kako su doživljavali dane i mjesece loših vijesti, straha, mjera, samoizolacije, izolacije, karantina, policijskih ura i slično. Težnja mi je da skupim što više materijala koji ću onda moći da oblikujem u jednu dobru zajedničku priču ljudi od San Franciska, preko Moskve do Tokija. Na moju sreću, već se javljaju sa svih strana, pozivam i kontaktiram ljude svuda, gdje god mogu da dobacim, a ako ne mogu ja, molim prijatelje da zovu svoje prijatelje... Tako da pravimo jednu ozbiljnu mrežu ljudi, čije će priče biti sadržaj ovog projekta. Dokle je to sve došlo, najbolje ilustruje situacija da je jedan Vijetnamac pitao da li može da se snima dok vozi bicikl. Šalu na stranu, imamo jako potresnu priču Irkinje Ivon Kinsele (Yvonne Kinsella) iz Dablina, koja je oboljela od korone i koja je bila na ivici života i smrti. Pravo je čudo kako je preživela s obzirom da su pluća prestala da joj rade i da je bila puna dva dana na respiratoru. Svakog sekunda je mislila da neće preživjeti i drama kroz koju je prošla je stravična.

Šta je u Vašem fokusu, imate li ideju onoga što želite da prikažete ili čekate da se to samo pojavi tokom pripreme materijala? Pitam, uzimajući u obzir i to da se za dokumentarni film, na neki način, ne zna šta može da donese, pogotovo kad se snima u realnom vremenu o kojem Vaš i govori.

Film bi trebalo da sjedini sve te različite priče, iz svih djelova sveta i da prikaže da smo bez obzira na raličite kulture, religije, vjere, boju kožu i slično svi imali iste emocije, iste strahove i gotovo ista razmišljanja o sadašnjosti, prošlosti, budućnosti. Želim da prikažem i da ljudi vide da smo svi bili bombardovani istim kampanjama i apelima o socijalnom distanciranju, zatvaranju, udaljavanju jednih od drugih na dva, tri ili ne znam koliko metara, da bi se sačuvali od te zarazne i smrtonosne bolesti. Želim da pokažem da su se svi preispitivali na isti način, da su se vratile neke vrijednosti, da je planeta u svakom smislu usporila i da se priroda odmarala dok nas nije bilo. Nije isto kada vam neko na vijestima kaže broj od 200 zemalja, koje su pogođene koronom i kada vi vidite iste te ljude i čujete njihove lične priče. Samo tada možete da shvatite da je danas više nego ikad vrednija socijalna solidarnost, umjesto socijalne distance. To je cilj ovog filma i težiću da uspem da probudim kod ljudi tu vrstu spoznaje.

Šta Vas je poguralo da se upustite u ovo djelo, da li Vas i na koji način te korona “motiviše”?

Korona nije obična kriza modernog doba, već pošast koja se zavukla u svaki ćošak naših života. Samim tim bilo bi neprirodno da me nije motivisala.

Kako provodite vrijeme, ovo dosadašnje, da li Vam izolacija i manjak socijalizacije teško pada?

Ne žalim se. Odmaramo, bavimo se online nastavom, uživamo u kuvanju, uveče tapšemo i bodrimo u osam, a zviždimo i lupamo u lonce u osam i pet.

Može li se naslutiti kad će film biti gotov i kada i kako ćete ga predstaviti?

Mislim da će film biti gotov kada sve prođe i kada zaboravimo na sve. Tada i želim da ga završim. Tada će imati najviše smisla, jer se plašim da će ljudi brzo zaboraviti kroz šta su prolazili, pa bi ih valjalo podsjetiti.

Koja bi bila (pre)poruka čitaocima i publici?

Da se sačuvaju, da još uvek ostanu kod kuće, da snimaju svoje priče držeći mobilne telefone horizontalno i da nam ih pošalju putem platforme wetransfer.com na e-mail adresu: coredox2020@gmail.com

Nadam se uspostavljanju internacionalističkog poretka

Kakvo je Vaše viđenje ovog perioda i šta mislite da će biti najvidljivije posljedice kada prođe?

Mislim da će korona donijeti neke promjene u svijetu, i da ih je već donijela. Puno je ostavila znakova upozorenja pored puta. Slavuj Žižek je rekao da će se poslije korone ili uspostaviti globalni komunizam u svijetu ili ćemo svi otići dođavola. Ne znam da li će se uspostaviti globalni komunizam, ali mislim da će ovo biti kraj klasičnog globalizma i nadam se početak uspostavljanja novog internacionalističkog poretka. Niko to ne može predvidjeti, ali se nadam da će desni i populistički projekti u vrijeme postkorone, morati da se odbace na smetlište istorije jer se plašim da ćemo, u suprotnom, stvarno nestati sa lica Zemlje.

A kako vidite svoju državu nakon korone?

Srbija u postkoroni mi djeluje kao Srbija poslije NATO bombardovanja. Milošević je tada pobijedio NATO, kao što je Vučić pobijedio koronu. Šta se desilo posle Miloševićeve pobjede, izgleda da će se desiti slično i posle Vučićeve. Ima puno paralela i podudarnosti... Jedina je razlika što je tada i međunarodna zajednica navijala da Milošević ode, a sada će ta ista klika više biti zabavljena svojim jadima, pa mi se čini i da će nama biti lakše da riješimo problem.

( Jelena Kontić )