M.L. (27)

Ovo je vrijeme raspojasanih kabadahija. Doba nasilnika i batinaša. Na svakom koraku - od književnosti do medija, od ulice do skupštine.

Uz sve to, uz takav socijalni pejzaž, stvoren je društveni okvir koji je gotovo institucionalizovao bezosjećajnost. Koliko god povoda bilo, niko ne reaguje. Ne reaguju institucije na sve one situacije zbog kojih zapravo i postoje. I zaista, prosto je nevjerovatno kako je svaka forma nasilja u CG postala „normalna“, kako ljudi, ovako ili onako, nađu neko „opravdanje ". Ljigava socijalna igra kojom se, zapravo, samo povlađuje moćnome i nasilje čini još izvjesnijim.

Zato je građanka M. L. (27) istinska junakinja našeg doba. Ona je je odlučila da reaguje. Da djeluje. I po cijenu batina.

Zastanimo. Nije lako reagovati. Ovdje od malena govore djeci - ne talasaj. Ovdje i pisci ćute - unosnije je loviti utvare, nego zaista vidjeti što se čini oko nas. I naučnici ćute - zato se režim ovako sprda sa Univerzitetom.

Stoga je građanka M. L. (27) važna, njen primjer budi nadu. Kad bi svi, ili bar značajna većina, imali njenu hrabrost ovdje bi odavno druge ptice pjevale. Ponekad je sva bijeda koju živiš, sva muka koja te snalazi, samo odbljesak tvoga kukavičluka. Ako to nestane slika će se promijeniti.

Kako govoriti o društvu onamo gdje zbog nebrige stradaju djeca. Osvrnite se oko sebe - svuda vidite izostanak brige, empatije i prave reakcije. Da ovo drušvo umije da reaguje, da je svijest kakvu je pokazala građanka M. L. (27) dominantna, možda bi i nesrećna beba Pavle danas bio živ. I ko zna koliko još njih, prebrisanih bezosjećajnošću jednog društva u kome svi vole da besjede o časti i poštenju. Toliko da su uglavnom i zaboravili što je to.

U posljednje vrijeme desilo se nekoliko tragičnih priča koje su odnijele živote djece. Nije bilo prave reakcije. Kad se sve to desi - zalud priče i analize. Društvo bi, između ostaloga, trebalo da znači i to - mehanizme koji ovakve stvari sprečavaju. Uzalud smo deklarativno sekularističko društvo, jer u tako stvoreni prostor vješto ulazi crkva i nerijetko pomaže najugroženijima... Što je za svaku pohvalu, ali ostaje pitanje da li postoje adrese kojima bi to morao biti opis djelovanja. Crkva radi, dok političari usvajaju strategije i prave akcione planove. Pa se onda čude otkuda toliko povjerenje u SPC. I to je, između ostaloga, dokaz koliko je ovo loša vlast.

Pokušao sam da zamislim, dok sam čitao novinsku vijest. Dripac koji nogom udara dječaka. Građanka M. L. (27) dok je iz kola gledala divljanje bandita nije pristala da bude samo još jedan čovjek koji gleda, a ne vidi. Odlučila je da djeluje. M. L. (27) očito zna da je tirjanstvu stati nogom za vrat, privesti ga k poznaniju prava, ljudska dužnost najsvetija. Zaboravili su to oni koji se svaki čas sprdaju sa Njegošem, koji su od njega napravili amblem koji ništa više ne znači. Svi tirjanski sitemi pali su na isti način - kada gadost prekipi, kada prelije, građanin se uspravi. Samo to. Uvijek je dovoljno.

M. L. (27) je uradila suprotno od onoga što rade crnogorski državni intelektualci, zaogrnuti paklenom pelerinom „viših interesa“. Zemlja u kojoj pisci ne vide i u kojoj je politika najbliža parodiji. Strah od šamara je ono što naglo osljepljuje većinu crnogorskih intelektualaca. Građanka M. L. (27) je pokazala da je napravljena od boljeg materijala.

Na koncu, i u najkraćem - ovdje svi lični principi padaju pred mogućnošću da se nekome zamjerite. Zato ovo nije građansko, već plemensko društvo.

A ja znam što mi je činiti. Ako negdje na podgoričkim ulicama sretnem M. L. (27) znam da joj kao građanin dugujem - starinski dubok naklon. A kao pjesnik „Ciganskog mlijeka“ i mnogo više od toga.

( Balša Brković )