Kriza duga

Istorija nam pokazuje da, umjesto jednog velikog događaja, svakoj finansijsko-ekonomskoj krizi prethodi nekoliko komplementarnih i uzajamno povezanih ekonomskih i socijalnih događaja. Preveliki i neodrživi globalni dugovi, izmjene u strukturi globalnog duga, trgovinski ratovi, poteškoće u refinansiranju dugova za klijente koji imaju loš kreditni rejting će nas odvući u sljedeću svjetsku ekonomsko-finansijsku krizu i duboku recesiju. Korona virus kovid-19, kao neočekivani dodatni okidač koji niko nije mogao predvidjeti, samo je drastično ubrzao neminovnu krizu duga, koja će nas svom silinom udariti ove i naredne godine, a njene prave posljedice će se tek pokazivati u srednjem roku.

Jedan od glavnih faktora koji dovode do krize je preveliki javni dug, posebno u razvijenim a naročito u otvorenim ekonomijama u razvoju kojima pripada Crna Gora. Statistički posmatrano, javni dug se uvijek dovodi u vezu sa bruto društvenim proizvodom (BDP). Kada je odnos javnog duga i BDP previsok, to najčešće dovodi do upitnosti održivosti javnih finansija; dug postaje previše velik i skup da bi bio održiv na duži rok.

Kakva je situacija u Crnoj Gori kada uporedimo podatke o javnog dugu i BDP na kraju 2008. i 2019? Podaci su, najblaže budi napisano, zabrinjavajući. Crna Gora je na kraju 2008. bila dužna 27% BDP-a, dok je na kraju 2019. dug narastao na 77,2% BDP-a, što je čak tri puta veće nego prije 12 godina. Primjera radi, javni dug zemlje Centralne i istočne Evrope iznosio je oko 45% BDP-a.

U kontekstu snažne ekonomske krize koja se upravo dešava, gore navedeno znači da je Crna Gora iscrpila glavni mehanizam za ublažavanje posljedica koje će korona kriza donijeti. Kako Centralna banka Crne Gore nema emisionu funkciju niti dodatne alate monetarne politike, udar krize u Crnoj Gori će biti mnogo snažniji od udara iz 2008; posljedično, oporavak od krize će mnogo duže trajati.

Opasan ples sa dugom

Svi segmenti crnogorskog društva (građani, privreda i država) godinama su (ne)opravdano plesali prilično opasan ples sa kreditnim zaduženjima. Niske plate, slaba platežna moć, nesposobnost značajnije akumulacije kapitala privrede za samostalne investicije i prevelika javna administracija dovele su do opijumske zavisnosti svih segmenata društva od eksternog finansiranja koje su, potpuno poslovno opravdano, omogućivale finansijske institucije ali i brojni privatni investitori koji su naročito intenzivno finansirali javni dug države Crne Gore.

Nisu se svi segmenti društva zaduživali za iste potrebe. Građani, karakteristično sa niskim platama i slabom platežnom moći su se zaduživali u najvećoj mjeri kako bi dopunili skromne kućne budžete. Domaća privreda je ukupno imala nedovoljne investicione aktivnosti jer se većina kredita koristila za finansiranje obrtnog kapitala i operativnih troškova, dok je država obilne inostrane kredite koristila za finansiranje ogromne administracije kao i brojnih neefikasnih, skupih ali i promašenih investicija.

Usljed drastičnog usporavanja protoka toka gotovine u sistemu koje je izazvao korona virus, bez podrške države kroz garantne šeme, dodatno eksterno kreditiranje će biti uglavnom nedostupno građanima i privredi; nesolventnost, koja predstavlja nemogućnost plaćanja obaveza na duži rok se opasno približila nelikvidnosti, zbog čega će privatni sektor zahvatiti ozbiljan talas stečajeva i direktno posljedičnog nekontrolisanog povećanja nezaposlenosti.

Smanjiće se i doznake crnogorske dijaspore, koje godišnje iznose 400 miliona eura. Podsjetiću, doznake mahom služe za pomaganje porodica čiji su članovi otišli “trbuhom za hljebom” u zemlje u kojima mogu zaraditi više novca nego u Crnoj Gori. Strane direktne investicije i izvoz će se u najboljem slučaju prepoloviti, dok se novac ubrzano odliva iz zemlje.

Država će se morati dodatno zadužiti i to ne za stvaranje nove vrijednosti, već za ublažavanje evidentne socijalne eksplozije čije prave obrise tek očekujemo u dva talasa: prvog, nakon isteka odlaganja plaćanja kreditnih obaveza u junu i drugog, u septembru, koji će nas nakon završetka radikalno slabije ljetnje turističke sezone, ozbiljno uzdrmati jer neće generisati čak milijardu eura prihoda, što je od sistemskog značaja za ukupnu crnogorsku privredu.

Novo zaduženje države “teško” najmanje 500 miliona eura, neuobičajeno neozbiljno najavljeno u jutarnjem terminu na javnom servisu, povećaće javni dug Crne Gore u 2020. do blizu 90% BDP-a. Ipak, sve su prilike da će BDP pasti još više od najavljenih 9%, pa će se odnos javnog duga i BDP-a gotovo izjednačiti, što se prema zvaničnim stavovima međunarodnim institucijama smatra neodrživim javnim dugom za zemlje kao što je Crna Gora.

Naredna, 2021. godina, priča je za sebe; sa nedovoljno brzim oporavkom ekonomije i novim potrebama za zaduživanjem, odnos javnog duga i BDP premašiće 100%.

Ulazak MMF u strukturu javnog duga

Prema navodima premijera Markovića u intervjuu RTCG početkom 2018. godine, aktuelna Vlada Crne Gore je na početku mandata, decembra 2016. godine, bila pod pritiskom MMF-a za ugovaranjem aranžmana teškog 300 miliona dolara, što bi u svojoj suštini značilo priznanje da je ekonomska situacija u našoj državi već tada bila alarmantna.

U novonastalim okolnostima, kada se naša ekonomija eksponencijalno brzo urušava, zaduženje kod MMF-a je neizbježno: bez novih kredita država Crna Gora neće moći da izmiruje svoje obaveze do kraja godine. U situaciji kada se privatni kreditori povlače sa tržišta i/ili traže ogromne kamate za svoja sredstva, novac se mora obezbijediti od institucionalnog investitora kao što je MMF.

U posljednja dva mjeseca, više od 100 država je tražilo podršku MMF-a kako bi ublažili posljedice Kovida 19, što se do sada u istoriji MMF-a nikada nije dogodilo. Stoga, građani Crne Gore moraju znati da MMF nije humanitarna organizacija. Dug MMF-u se mora vratiti; kreditni aranžman će sadržati teške mjere koje će naše društvo u cjelini morati ispuniti. Na žalost, ponovo će najveći teret vraćanja dugova podnijeti najsiromašniji slojevi ali i srednja klasa, dok bi se za najbogatije slojeve društva morao uvesti dodatni porez.

U velikom broju država kojima je MMF omogućio kreditne aranžmane, redovno su se dešavali socijalni nemiri koji su uzrokovani uslovima MMF-a koji traži čvrsto i bezuslovno obavezujuće sprovođenje mjera štednje kroz javno plasiran eufemizam “fiskalna konsolidacija”. Upravo iz tih razloga, često se čuju primjedbe da MMF nameće zahtjeve koji potkopavaju suverenitet i smanjuju kvalitet javnih usluga države kojima je kreditna linij omogućena.

No, za situaciju u Crnoj Gori apsolutno ne treba kriviti MMF; moramo pogledati istini u oči.

Plaćamo cijenu simulacije reformi

Sadašnja nagla negativna ekonomska situacija u državi, koju je korona virus zapravo ogolio do krajnje suštine, ukazuje na strukturne ekonomske probleme koje su donosioci odluka godinama “trpali pod tepih”.

Svaka kritika dosadašnjeg ekonomskog razvoja oštro je dočekivana na nož uz neizbježno spinovanje o tome da oni, koji se ne slažu sa takvim modelom razvoja, zapravo ne vole Crnu Goru. Kovid 19 je i empirijski dokazao da svi mi, koji smo na vrijeme ukazivali na ekonomske anomalije, Crnu Goru volimo mnogo iskrenije i jače od onih koji su joj, kako jedinu mjeru neiskrene ljubavi, snažno prožetom sasvim ličnim interesima i nezajažljivom pohlepom, uredno ispostavljali megalomanske fakture, sa prožimajućim stavkama korupcije, nepotizma, klijentelizma i ozbiljnog neznanja koje se plasiralo kao aksiom.

Nažalost, svi građani Crne Gore platiće cijenu simuliranja reformi, na što se godinama unazad upozoravalo sa velikog broja adresa. Dok su druge države marljivo i vrijedno radile na strukturnim reformama koji su vodile dobrobiti njihovih društva, Crna Gora je to vrijeme aktivno simulirala reforme koje su međunarodni faktori diplomatski suptilno opisivali u svojim brojnim izvještajima.

Pametniji su dosta popuštali

Imajući u vidu gore navedeno, krajnje je vrijeme za: - bolno suočavanje sa brojnim sistemskim slabostima crnogorske ekonomije koje je intenzivno indukovano mediokritetskim kadrovima (čast izuzecima kojih ima); - suštinsko priznanje dosadašnjih donosioca odluka o promašenom ekonomskom modelu razvoja ekonomije; - reformisanu, efikasnu i nadasve transparentnu javnu upravu sa posebnim akcentom na otvaranje budžetskih izdataka na uvid svim građanima, kako bi se prikazale razmjere trošenja novca; - odlučno i precizno odstranjivanje kadrova koji su svojim ekonomskim ideologijama doveli državu Crnu Goru na rub kolapsa. Zaista bi bila katastrofalna greška da se rad na novim programima razvoja crnogorske ekonomije omogući ljudima koji nas zapravo doveli do ovakve situacije; - filigranski precizne analize svih budućih investicija i rashoda, koji bi zamijenili dosadašnji odokativni način rada procjene investicija.

Na kraju, valja napomenuti još i ovo: pametniji su u ovoj državi predugo i previše popuštali gorima od sebe; konačno je došlo vrijeme je da se ponešto – pitaju. Autor je izvršni direktor Fidelity consultinga

( Miloš Vuković )