Povratak nacionalne države kao primarnog garanta bezbjednosti

Četiri je strateška iznenađenja doživio svijet i Zapad za samo jednu generaciju. Poslije pada Gvozdene Zavese 1989, poslije terorističkih napada na SAD 11. septembra 2001. te poslije svjetske finansijske krize 2008: četvrtu doživljavamo upravo sa koronom. Ona je toliko teška da će u našim zemljama promijeniti parametre geostrateških i bezbjednosnih debata. Da konstatujemo već prve pouke iz pandemije.

Infekcije kao bezbjednosni problem

Jeste da su pojedini usamljeni vikači u pustinji svako malo upozoravali na moguće katastrofalne posljedice jedne planetarne pandemije, ali niko ih do sada stvarno ozbiljno shvatao nije. Posebno i stoga što ovakava opasnost zahtijeva posve drugačiju ekspertizu od one za klasično-bezbjednosne probleme tipa atomsko naoružanje ili održavanje ravnoteža sila. Pandemije ili bioterorizam ni u jednom od čuvenih bezbjednosno-političkih instituta ili think-tanksa nije bila tretirana kao prioritetna tema. Posljednjih se godina bezbjednosna zajednica koncentrisala na kompjuterske viruse dok je ove prave viruse prosto nipodaštavala. Ta epoha je sada okončana. Ljudske tragedije koje pandemija prouzrokuje - ali i njena nevjerovatno razarajuća moć prema privredi - pokazuju da ovu temu u budućnosti nećemo više moći zaobilaziti ako želimo da trajno i efikasno zaštitimo naše društvo.

Vaskrsenje nacionalne države

Upravo se države poput Njemačke oslanjaju na multinacionalne institucije poput NATO i EU kao i saveznike od značaja poput SAD ne bi li realizovale zaštitu svog stanovništva. Ali u korona krizi izgleda da je moto da je svako samom sebi najbliži. Posebno se to moglo vidjeti u prvoj fazi ove krize, gdje su se čak i države, koje jedna drugu doživljavaju kao partnere, bez pardona međusobno borile za svaku masku, zaštitno odijelo ili respirator. Zbog toga su pojedine, i Njemačka, u početku odlučile da zabrane izvoz maski. A ni sad, kad se eto više solidarnosti širi Europom, ovo iskustvo nije manje otrežnjavajuće. Nacionalna država se vratila kao primarni garant bezbjednosti.

Finansijska kriza 2008. i njene teške posljedice su do sada smatrane za događaj vijeka. Trajalo je samo 12 godina do sljedećeg velikog udara na svjetsku privredu. Što čini jasnim: moramo povećati otpornost naših društava protiv eksternih šokova. Njemačku su u inostranstvu često kritikovali se odmah po okonačanju euro-krize vratila na politiku štednje i finanijsko-političke konsolidacije ne bi li smanjila kreditno zaduženje države.

Sada se pokazuje koliko je to bilo dobro, jer Njemačka sada ima više finansijskog prostora da novi ekonomski šok otupi državnim programima oporavka. Prostor, koji druge zemlje, npr. Italija, nemaju. Good governance, dobro i proaktivno vladanje, možda je najbitniji instrument kojim se još može održati rezilijencija naših društava. A koje katastrofe mogu počiniti populisti, vidi se sada, više nego dobro, u SAD i Brazilu. Slično važi i za veselo-populističke propagatore novog zaduživanja, poput italijanskih Liga ili Pet zvjezdica.

Globalizacija čini ranjivim

Globalizacija je i prije pandemije korone već bila u krizi, između ostalog i zbog protekcionističke politike Donalda Trampa te protivmjera ostalih ekonomskih sila, npr. EU ili Kine. Ona se u posljednjoj deceniji usporila, a udio internancinalne trgovine u globalnom BDP-u je pao sa 61% 2008. na 58% 2018. Takođe je i udio stranih investicija jasno pao. Taj trend će se najvjerovatnije pojačano nastaviti jer pandemija korone pokazuje koliko nas je globalizacija učinila povredivima: gomila internacionalnih ličnih konatakata i veliki broj avionskih putovanja je omogućio da se bolest spektakularno brzo proširi po cijeloj planeti. A posebno što globalni lanci liferanata mogu da se sruše ako se pojedine države budu samoizolovale ili svoje privrede zbog korone svele na minimum proizvodnje.

Ti lanci liferanata su posljednjih decenija postajali sve kompleksniji i masovno svjetski umreženi. Što će se najvjerovatnije, posle korona iskustva, promijeniti. Puno država i kompanija će se sada potruditi da budu autarhnije i otpornije na ovakve udare. Što će proizvesti skraćivanje lanca liferanata i zaokret u Just-in-time-Production jer ne omogućava da se posljedice uskih grla liferovanja ublaže. Japanska vlada već sada svojim firmama nudi finansijsku podršku da svoju proizvodnju isele iz Kine: da bi smanjila zavisnost Japana od Kine, dosadašnje “radionice svijeta”. I evropskim bi državama bilo od koristi da razmisle o zavisnosti sopstvene industrije od Kine, koja je ko zna koji put u istoriji izvorište zaraza, a čije akcije skrivanja i zamagljivanja istine cijeli svijet dovode u opasnost.

Strateška dobra i industrije

Sirovine, proizvodi industrije naoružanja, hightech koje osiguravaju tehnološku prednost sopstvene armije i domaće privrede: lista strateških dobara, koja su od imanentnog značaja za naša društva, je duga. Medicinske maske, zaštitna odijela i respiratori nisu na njoj. A u doba, u kome se silom prilika ogroman dio privredne djelatnosti sada odvija u homeoffice uslovima, postaje i posljednjem skeptiku jasno da su “autoceste podataka” skoro pa bitnije za održavanje naših ekonomija od stvarnih autoputeva. Stoga je sada, poslije korone, još neodgovornije nego ranije čvorišta našeg interneta prepustiti Huawei Kinezima.

Francuski predsjednik Emanuel Makron ima pravo kad insistira da Evropa mora da zadrži ili ponovo izgradi svoje ključne industrije ne bi li postala manje zavisnija od neevropskih velikih sila. To važi isto tako za tehnologiju koliko i za medicinske proizvode. Veoma je opasna neravnoteža kad 80% svih bazičnih materijala za svjetsku industriju medikamenata dolaze iz Kine i Indije. Što ne znači da ćemo morati da točak globalizacije okrenemo u natrag, ali bi upravo u medicinskom sektoru bilo od koristi da vlade finansijski podrže one firme, koje svoje proizvodne kapacitete rezervišu za produkte bitne za slučaj krize poput korone.

Ono što je u svakom slučaju kroz koronu i povratak nacionalnih i regionalnih egoizama postalo apsolutno jasno: Evropi treba veoma veliki stepen strateške autonomije. A to se u slučajevima planetarnih epidemija odnosi i na dobra, koja političari i vojska nisu do sada imali na svojim listama.

(Die Welt) Prevod: Mirko Vuletić

( Clemens Wergin )