Radim kako osjećam, a ne kako drugi žele

Međusobna podrška, bila ona nečujna ili glasna, neophodno je da postoji i bude prisutna, poručuje crnogorska slikarka Dijana Lazović u razgovoru za “Vijesti”.

Umjetnica, koja vrijeme najviše provodi u rodnoj Budvi i njenoj periferiji, prepoznatljiva je po svojim djelima na kojima prikazuje odnose bića, ali i njihovu slobodu i nezaustavljivost - poput ptica, leta i poleta, koje zbog toga i posebno preferira na svojim (tamnim) platnima. Crna boja ostaje i biće primarna u njenom radu, dodaje Lazović i kaže da uprkos pojedinim negativnim komentarima ne planira da mijenja svoje porive, jer upravo u crnoj boji pronalazi snagu i iskrenost.

Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Milanu, u Italiji, u klasi profesora Itala Bresana, nakon čega se vratila u Crnu Goru gdje nastavlja svoje stvaralaštvo.

“Dijana Lazović kroz svoju umetnost traga za dodirom kojim, u uzajamnom odnosu dva bića, površina postaje dubina i obratno, za onom istinskom povezanošću koja podrazumeva obuhvatanje sebe kroz obuhvatanje drugog. Njeno delo prožeto je čežnjom za pronalaženjem svoje polovine u drugom, akumuliranom u vidu energije koja se kod Dijane razmjenjuje kroz pleksus. Upravo kroz taj splet nerava i krvnih sudova ona upija i emanira emociju. Iz nemogućnosti da je kanališe drugačije nego kroz crtež i sliku, ona je pušta, u zavisnosti od psihološkog stanja, da diktira ritam linija. Kreće intuitivno, iz stomaka, nemajući jasnu predstavu šta će nastati, ali to i nije njen fokus. Umetnost je za nju neodvojiva od opstanaka - ona je pročišćenje i sigurnost. Trenutak početka stvaranja jeste ujedno i mjesto nastanka života za Dijanu Lazović“, zapisala je istoričarka umjetnosti Ana Ivanović o njenom radu, a Lazović govori više, o tome kako provodi vrijeme, kako stvara i šta želi da izazove kod posmatrača, a dodaje i da ne planira skorije predstavljanje, jer to nije primaran razlog njene umjetnosti.

Kako provodite vrijeme izolacije, povećane fizičke distance, da li Vam teško pada ili spadate u one umjetnike kojima je izolacija nekada neophodna za stvaralaštvo?

S obzirom na situaciju i na okolnosti (mada iskreno, ovo već postaje kliše i nadam se da neću upotrebljavati ‘situaciju’ odnosno izolaciju kao izgovor za bilo šta ubuduće) vrijeme koje imam uglavnom provodim na relaciji Budva i njena periferija, tačnije na selu. Mogućnost boravka u prirodi mi sada najviše prija i odgovara, tako da sve mogućnosti koje ona nudi, gledam da iskoristim. Što se tiče stvaralaštva, radovi nastaju kako u zatvorenom prostoru, tako i na otvorenom. Izolacija je nekad i neophodna, ali se trudim da ne razmišljam i ne stavljam je na pijedestal, kao moranje. Sve je stvar navike i prilagođavanja.

Da li se u tom periodu možda rodila možda i neka nova inspiracija, nova djela, motivi? Kako je na Vas djelovala cjelokupna situacija?

Motivi se nijesu promijenili, ali koristim više boja, to je činjenica. Radim kako osjećam i nikad, ama baš nikad kako bi neko drugi želio da to izgleda. Ne mogu tek tako da počnem sa nečim novim u stvaranju. Želim svakako kroz ovo što radim da samo produbim temu, da kompozicijski dobro ispunim, koliko je moguće, i da približim ono što osjećam. Tumačenja su različita. Ne volim da pojašnjavam, jer uvijek se rad doživljava kao lična percepcija i shvatanje, kako god ono izgledalo. Sve prihvatam, nema greške u opisu. Moje je pravo zadovoljstvo kada se posmatrač pronađe u svemu nacrtanom, i kada makar par minuta duže zadrži pogled. Sama situacija, pa mogu skoro svemu da se prilagodim, doduše kada postoji iznimka, kao sada, ali do određenog vremenskog perioda. Iskreno, želim da što prije svi krenemo i nastavimo sa funkcionisanjem svakodnevice.

Šta biste rekli za sebe i svoje stvaralaštvo, šta Vas podstiče da stvarate, koji su to motivi, koja pokretačka snaga i ideja?

Volim kada mogu da održavam kontinuitet u radu, prvenstveno zbog održavanja tehnike i neke zrelosti, koju još uvijek ‘hvatam’. Ništa ne forsiram, i ono što me podstiče na sam rad je osjećaj. Kada sam u mogućnosti volim da se kreativno izrazim, bilo crtački, slikarski ili nekim drugim materijalom. Ne postoje izgovori, već sama želja.

Ranije ste se predstavili ciklusom “Dodiri” u kojem preovladava motiv ptica. Šta motiv ptice budi u Vama?

Tako je. Imala sam dvije izložbe, u Budvi i Tivtu sa skoro pa istim radovima iz ciklusa “Dodiri”. Mogu da kombinujem crteže u samoj postavci, jer pripadaju tematici. Ne smeta ponekad kada u novom prostoru dodam ili oduzmem neki rad. Koncept uvijek ostaje isti. A ptice imaju posebno značenje, rekla bih esencijalno, jer u svakom smislu za mene predstavljaju slobodu. Makar ih ja tako doživljavam. Sloboda u njihovom letu za mene znači slobodu u stvaranju, ljubavi, dešavanjima...i ta sloboda, može nekad dati pozitivan zaokret, sasvim prirodno ‘stopiranje’ i ‘zaustavljanje’.

Takođe, vidljivo je da crna boja preovladava, ali ste rekli da razlog tome nije što je Vaš pogled na svijet takav... Šta crna boja predstavlja za Vas i zbog čega je koristite?

Vrlo je jednostavno. Crna boja ostaje i biće primarna u mom radu. Prosto je volim i zato je koristim da likovno, prije svega crtački sebe predstavim. Apsolutno, ne osjećam sebe kao nekog mračnog ili tamnog lika iz zasjede - već je crna za mene doživljaj snažnog, iskrenog, i nema laži, nema prevare, tako je - kako je. Naravno, da sam imala prilike da čitam komentare nimalo pozitivne, ali Bože moj, to ne govori o meni, već o doživljaju samog posmatrača. Što ja iskreno poštujem i podržavam, jer svako ima pravo na komentar.

Na osnovu Vaših radova koje sam vidjela, rekla bih da se na njima ugledaju i neki novi organizmi, svijet koji se rađa, neki nama nepoznati... Ispravite me ako griješim?

Ne želim da Vas ispravim, jer kao što sam već napisala, to je prosto Vaš doživljaj i osjećaj dok posmatrate ovo što ja radim i imate apsolutno pravo da komentarišete i gledate na Vaš način. Volim da crtam neke svoje životinje, koje jesu malo drugačije i čovjekolike, pa samim tim ‘nose’ ljudske osobine i to mi omogućava da ih oživim i dam značenje na papiru.

Imate li u planu neka predstavljanja u narednom periodu, možda onlajn, s obzirom na to da se umjetnost većim dijelom i preselila na internet i kako gledate na tu okolnost?

Što se tiče predstavljanja u prostorima galerijskog tipa, nemam ništa u planu. Stvaram, pa ako se desi, svakako bilo bi lijepo, mada, ne žurim sa tim, iskreno. Nije mi sad prioritet. Online je nešto što je danas neminovno. Prezentacije se tu odvijaju, dešavaju, i zato bih iskoristila priliku da pomenem i pohvalim rad Kulturne Baze Kunst gdje se pruža šansa za prezentaciju svih umjetnika.

Voljeti nešto i to njegovati mora izaći na dobro, bilo gdje

Diplomirali ste na Akademiji likovnih umjetnosti u Milanu, u Italiji... S obzirom na vrijeme koje ste proveli tamo, da li je moguće uporediti te dvije sredine za umjetnika?

Iskreno, ne želim da upoređujem. Prosto se prilagodim. Pružila se prilika, gledala sam da maksimalno iskoristim vrijeme provedeno na Akademiji, a sve ostalo... rad koji je presudan i jedini. Pružila mi se šansa, to jeste dali su mi šansu da učim, jer sam baš morala mnogo da radim, a onda sam postavila sam sebi cilj, i ostvarila ga. Voljeti nešto, to njegovati, mora proizaći dobro, ako ne odmah, onda vremenom gdje god da ste i u bilo kojoj sredini.

Boje prate moja osjećanja

Istoričarka umjetnosti Ana Ivanović je o Vašem radu zapisala da kroz svoju umjetnost tragate za “dodirom kojim površina postaje dubina i obratno, za onom istinskom povezanošću koja podrazumijeva obuhvatanje sebe kroz obuhvatanje drugog”. Koliko je platno zapravo prostor za pronalaženje sebe, prema Vašem mišljenju?

Osjećam da Vaše pitanje daje odgovor. Nemam šta da dodam, sem da podržim i da se usaglasim sa tumačenjem Ane Ivanović kao i Vašim pitanjem. Zato služe platna, papiri ili bilo koja druga podloga koja stvaraocu omogućava da se izrazi i donekle ‘prikaže’ svoje unutrašnji osjećaj, u mom slučaju to su DODIRI. Da je drugačije, nikad ne bih mogla stvarati. Onda bih se iskreno zapitala, ali ovako to radim i uživam u svemu što može nastati.

Platno je nekada i kao ogledalo, možda i “partner u zločinu”, a nekada, rekla bih i izduvni ventil, ali i prijatelj, psiholog... Šta je ono za Vas, šta stvaranje i boje predstavljaju za Vas?

Rekla bih sve to i samo dodala da predstavlja još i dodatni užitak. Biću slobodna da ‘nekada’ zamijenim sa skoro pa uvijek je tako, a što se tiče boja, ona samo prate moja osjećanja.

( Jelena Kontić )