Odlučivanje u vrijeme korone

U sjenci koju će praviti strah od terorizma, bolesti i klimatskih promjena odvijaće se budućnost naše civilizacije! Ili je to stanje već uveliko otpočelo?

Naše dalje postojanje zavisiće od periodičnih načina (ili stalnog) odlučivanja o obimu ograničavanja naših prava. Zabrinuti građani očekivaće od svojih država i međunarodnih organizacija da stvaraju mehanizme zaštite od pošasti XXI vijeka, ali će se pod plaštom kolektivne bezbjednosti, kao i uvijek kada imamo populističke izgovore, dešavati zloupotrebe. Pravni sistemi današnjice imaju izazov utvrđivanja granice između tereta odlučivanja u javnom interesu i tereta ograničavanja ljudskih prava i sloboda. Imaju legitimnu obavezu da odrede granice između vrijednosti proglašenih za opšte dobro i solidarnost, sa jedne strane, i opravdanosti žrtvovanja ljudskih sloboda i etičkih principa, sa druge. Pravni sistemi današnjice, kao nikada do sada, moraju ustanoviti nove načine transparentosti i odgovornosti.

Dok čekamo zvona pobjede nad kovidom-19, širom svijeta postavlja se pitanje koliko je nesrećnih ljudi stradalo od ovog virusa, a koliko bi zapravo bilo spašenih života da nije bilo pogrešnog odlučivanja nadležnih, neadekvatne informisanosti i disfunkcionalnosti zdrastvenih sistema. Statistika će, kako nalaže njena oficijalna domišljatost, predstaviti brojke preminulih čija je smrt bila prouzrokovana virusom ili komplikacijama koje je on izazvao kod hroničnih bolesnika. Možda će predstaviti aproksimativne brojke onih kojih su preminuli zbog nemogućnosti kliničkog liječenja, neblagovremene dijagnostike ili nedostatka ljekova. Naravno, zvanična statistika će, u punini svoje morbidne elegancije, zaobići sve one koji su oboljeli ili će oboljeti od posljedica izazvanih ovom pandemijom. Ali o svemu, što će novonastala socio-ekonomska zbilja prouzrokovati, nije moguće skorije sagledavanje. Izvjesno je samo da ćemo za par mjeseci imati znatno više gladnih i siromašnih u svijetu, a samim tim i više bolesnih i umrlih, nego što je to bio slučaj za period prije izbijanja pandemije.

Pored ovog, nadovezuje se još jedan hibridni, medijsko-ideološki aspekt ove pandemije. Oni koji ga zapažaju, ne mogu se oteti utisku da je njegovim kreatorima pogodovala (ili prethodila) pojava korona virusa. Širenje dezinformacija u vezi sa kovidom-19 putem društvenih mreža, tzv. infodemija, pored raznih teorija zavjera, imala je svog latentnog pratioca. Neposredno po objavljivanju pandemije od strane Svjetske zdravstvene organizacije, pojavile su se brižljivo pripremljene analitike o uspjehu autokratskih režima u borbi sa nevidiljivim neprijateljem. U poplavi zbunjujućih informacija, namah je nastala medijska slika o odličnoj organizovanosti, čak i globalnoj solidarnosti pružanoj od zemalja koje je poznate po tome da uskraćuju građanska prava. Prije i negoli su utvrđene osnovne karakteristike infektivnosti nove bolesti, kroz primjer pogođene Italije, potencirana je zbunjenosti zapadnih demokratija i osporavana svrsishodnost Evropske unije. Ovom trendu, u svojim “rijetkim” javnim nastupima, koji pomalo nalikuju psihoterapeutskim seansama, nije odolio ni predsjednik Republike Srbije.

Indikativno je i neukazivanje na iskustva zemalja koje su već oglasile pobjedu nad pandemijom ili su imale najbolju reakciju i najmanju smrtnost. Naravno, to nijesu svjetske vojne sile, ali imaju visoki životni standard i kod većine njih žene su vršiteljke čelnih društvenih funkcija. Tokom borbe sa pandemijom, u ovim državama mediji su imali slobodu infomisanja i dostupnost informacijama. Parlamenti ovih država imali su potpuni nadzor nad radom javne uprave i djelovanje njihovih institucija, kao i javna potrošnja tokom ovog perioda, bili su veoma transparentni. Naravno, javni rashodi ovih država namijenjeni zdravstvu, obrazovanju i socijalnom osiguranju imaju prioritet u budžetskoj realizaciji. Riječ je o državama socijalne pravde sa participativnom demokratijom i naglašenom pravnom sigurnošću.

U odgovorima i komentarima na ova pitanja, koji će neki pokušati da predstave kao Gordijev čvor, leži putokaz za reformaciju društava koja su imala borbu protiv pandemije. I Crna Gora po ovom pitanju ne može biti izuzetak. Šta više! Uz nespornu rezultantnost mjera Vlade Crne Gore, odnosno Nacionalnog koordinacionog tijela, koje zavrijeđuju izuzetno uvažavanje, ipak se mora problematizovati postojeća koncentracija moći kod aktuelne izvršne vlasti i pravna nesigurnost! Raniji prigovori civilnog sektora i plenarno zasjedanje Skupštine Crne Gore problematizovali su pravni osnov po kojem je formirana NKT i kontrolnu neaktivnost zakonodavne vlasti i Ustavnog suda. Tim prije, jer nije bilo odluke o proglašenju vanrednog stanja, a de facto smo imali odluke kojima su, oko toga se moramo složiti, opravdano bila suspendovana određena ljudska prava.

U predstojećem periodu, Skupština Crne Gore mora jasno utvrditi svojevrsnu mapu puta za rješavanje trenutnog institucionalnog stanja. Iako nema ni vremena, ni legitimiteta u izbornoj godini, pripremati i usvajati zakone o Skupštini CG i Vladi CG, onda treba ustanoviti okvir njihove institucionalne saradnje i to uz, kakvo-takvo, poštovanje principa ustavnosti i zakonitosti. Crna Gora ima veoma izraženu unutrašnju političku podjeljenost, koja je znatnim dijelom uslovljena nepovjerenjem u izborni sistem i izborno zakonodavstvo. Njena institucionalna nedostatnost ogleda se kroz stanja u Ustavnom sudu, Sudskom savjetu, Vrhovnom državnom tužilaštvu, Agenciji za sprječavanje korupcije i Državnoj izbornoj komisiji koja su uslovljena istekom njihovih mandata ili nemogućnošću izbora vršilaca dužnosti u njima. Na kraju ovog prikaza je i ustavno problematizovani treći mandat predsjednice Vrhovnog suda Crne Gore i hronična neefikasnost ili sporost u radu sudova redovne nadležnosti. Sve ovo, i još više od ispisanog, kod građana Crne Gore prouzrokuje sumnju u vladavinu prava. A, đe je strah od drugog talasa pandemije i nezaposlenosti, najavljenog zaduživanja, neizvjesnosti turističke sezone…?

Preko crte nepoznatog, koju određuje razum, uvijek prva nastupiće sumnja.

( Neđeljko Necko Đurović )