Pop Momo

Da je Život jači od smrti, pokazao je - baš u ove vaskršnje dane - dobri naš otac Momo, kad je zaspao, u Gospodu. Nasmijan na odru, sred saborne crkve Svetog Nikole, isplovio je iz kotorske luke u vječnost. Ispratili su njegovi Kotorani, po svim zemaljskim i nebeskim propisima. Zbog poznate epidemiološke situacije nijesu mogli doći svi, pa čak ni neka njegova rođena djeca, ali ne nosi on uzalud titulu ”oca”. Rođenu su djecu odmjenila duhovna, pa je broj ljudi na ispraćaju podsjetio na sabranje anđela. Ljude su, na propisnoj udaljenosti, jedne od drugih, držala nevidljiva anđelska krila.

Sveštenik Momčilo Krivokapić je bio slobodan čovjek, obdaren hrabrošću i vjerom. Poput starozavjetnog Isusa Navina, vojskovođe koji je Izrailj iz pustinje uveo u Zemlju Obećanu - pop Momo je ovaj naš narod vodio iz jednog obezboženog svijeta u drugi, obećani. Ovom Isusu je anđeo Gospodnji rekao da ako bude ”slobodan i hrabar” uspjeće u svom poduhvatu. Razgovor oca Momčila sa anđelima nije ostao zapisan, ali su njegove posljedice i pouke - iste! Rođeni pobjednik, pastir, predvodnik. Ono što bi kod drugog izgledalo kao nametanje ili junačenje, njemu je stajalo kao umjesno, prirodno i saliveno. Zato se svaka njegova riječ pamtila, a svaki postupak prepričavao.

Nosio je pravo ime, onog epskog vojvode Momčila koga, kako naroda pesma kaže, ”nije lako izdati”. ”Ni izdati ni otrovati”. Nema toga koji ga je poznavao a ko se ne bi zakleo da je i pop Krivokapić, isto kao vojvoda sa Prilitora, imao ”krilatoga konja Jabučila, ” koji ”kud god hoće prelećeti može”, čak i onu ”sablju sa očima”, pa se zato - Momčilo ”nije bojao, nikoga do Boga”.

A pored svega, meni je još bio nalik i Kraljeviću Marku. Danas možemo sagledati razliku između istorijskog i poetskog Mrnjavčevića, pa samim tim znati - šta je i koliko je Marku pridodato. Međutim, sa ocem Momom sam dijelio svoje misli o tome, kako vjerovatno ni ovaj istorijski Marko nije bio beznačajan čovjek, čim je toliko snažno ostao u narodnom pamćenju. Narod je dodavao ”i što jes i što nije” da ne bi prestalo sjećanje na tog narodnog zaštitinika. I - duga je to priča (o metaforama, personalizacijama kolektivnog, mitoliškom izrazu…), ali jedno mi je jasno: narod je oduševljen nečim velikim i hoće da to opjeva. A kad pjeva, narod ne laže - on, kao na svadbi, kiti (mladu) i uljepšava (dvore).

Pop Momo je došao u kotorsku parohiju u vrijeme koje je ondašnjim crnogorskim vlastodršcima izgledalo kao doba u kom ”crkve više neće biti”. Slično mi je posvjedočio i jedan sveštenik savremenik tih zbivanja: ”Mislio sam, još ću ja biti pop - i poslije mene više niko neće ni ići u bogosloviju, niti se primati svešteničkog čina”. Tada, u cijeloj Crnoj Gori, jedva da je bilo 20-ak sveštenika, časnih starina i poneki sredovječnik, koji su čuvali onaj ”žar ispod pepela”. E pa sad, možete misliti kako je - narodu željnom vjere i Boga - izgledao dolazak mladog, lijepog, snažnog, muzikalnog i obrazovanog popa - i to, ne u nekoj zabiti ili selu, nego na sred kotorske rive?! Popa kome je bastalo i da zapjeva, i da pomogne, i da održi slovo - ali i da ukrsti šake sa nerazumnima! Zato su o njemu počele da se pričaju istinite anegdote, ali i one vrste blagoslovenih bajki koje istinite događaje sa raznih mjesta - pripisuju jednom te istom čovjeku. Tako je pop Momo najednom postao i onaj koji ”jednom rukom bije trojicu nasilnika”, i onaj koji ”javlja najbližoj rodbini za magarca na putu” i daje dosjetljive odgovore na svaku provokaciju perjanica ondašnjeg režima… Jednostavno on je svojom mladošću i poletnošću bio ikona Besmrtne Crkve - One koja pobjeđuje. Uz njega su ljepše stajale sve te istine koje je narod zapamtio. A njegovih, autentičnih, baš Momovih, bilo je na pretek.

Najpoznatija je naravno ona o susretu popa Moma i jednog ”narodnog heroja” na stradalnom i krvavom Grahovu, pred tamošnjom seoskom crkvom. ”Kad povorka sa pokojnikom prolazi - skida se kapa”, poručio je pop generalu. A i taj general je vjerovatno mislio da Crkve više neće biti, pa se silno iznenadio - šta ga je snašlo. Taj tren davidovske borbe sa Golijatom ondašnjeg jednoumlja, pop je tako iznio da se i do danas prepričava. I nije umro pop Momo dok nije dočekao litije ove zime, koje su, poput njega, onako njegoševski poručile vlastodršcima: ”Pred bogomoljom, svi skinite kape”!

Sjećam se kao student svog razgovora sa dvije ozbiljne gospođe, od kojih mi se jedna hvalila kako je uživo vidjela popa Moma iz Kotora. Na to će ova druga: ”I ja sam bila tamo, vidjela sam više sveštenika, ali ne znam tačno kako pop Momo izgleda”? ”Kao avion”, odgovara ova prva.

Sveštenik Momčilo Krivokapić je prošle godine u septembru obilježio 50 godina parohijske službe, što je, samo po sebi veliki Božiji dar, i životni i profesionalni. On je: držao jednu od rijetkih aktivnih škola vjeronauke u Crnoj Gori iz čijih redova je izašlo nekoliko danas vrsnih sveštenika i teologa; učestvovao je u obnovi rada kotorskog hora Srpskog pjevačkog društva „Jedinstvo 1839“; podigao crkvu rotondu na Prčanju (približnu kopiju one oburdane sa Lovćena) i posvetio je Svetom Petru Cetinjskom; obnovio crkvu Svetog Jovana Krstitelja na cuckim Bjelilima i tolike druge hramove po primorju i Katunskoj nahiji; prihvatio se službe rektora Cetinjske bogoslovije onda kada se ona 1992. obnavljala iz pepela… (Ovdje se neki podsmijavaju tituli ”rektora” bogoslovije, ne znajući, da se tako smiju svom neznanju o tome da su istu takvu titulu nosili svi upravitelji ove srednje bogoslovske škole još od arhimandrita Nićifora Dučića 1863. godine - pa sve do danas.) Pop Momo je ispunio i opravdao onu narodnu ”prvo budi čovjek, pa onda možeš biti i pop” - i zato uz njegovo ime riječ ”pop” ide kao viteška titula. On je, sa svojom popadijom Smiljkom, blagosloveni roditelj četvoro djece, od kojih je jedna kći popadija, a jedan ”Momov sin”, sveštenik Nemanja Krivokapić, već dugogodišnji kotorski paroh i profesor u bogosloviji na Cetinju. Svi koji ih znaju, dato im je da jasno razumiju i onu drugu narodnu o ”kruški” ispod ”kruške”.

”Mene je krstio pop Momo”; ”Meni je pop Momo dolazio u kuću”; ”Njega je sahranio pop Momo”, ”Vjenčao nas je pop Momo”…itd. Ovo su riječi koje se Crnom Gorom, na mnogim mjestima izgovaraju kao neka naročita duhovna himna. A taj raskošni životopis pokojnik je, za života, često objašnjavao vrlo jednostavnim a istinitim, biblijskim riječima: ”Sve mogu u Gospodu koji mi snagu daje”! Zbilja, prije svega, i iznad svega, protojerej-stavrofor Momčilo Krivokapić je bio čovjek vjere. Njagova vjera je bila toliko opipljiva, snažna - da se, u njegovom prisustvu, osjećalo i prisusuvo one sile u koju je vjerovao, i kojoj se glasno obraćao, narodnim jezikom: ”Pomozi Jaki, nejakome”!

I na kraju, a pred sami početak neke nove priče, da dodam da je pop Momo bio jedan od onih Crnogoraca koji se osjećao pripadnikom srpskog naroda. Pošto danas, kad to ispovijediš pred drugima, moraš da imaš pored sebe i dobrog advokata da protumači - kako to ne znači da si neprijatelj ili izdajnik Crne Gore… onda ću to reći na drugi način. Pa ću advokata - iz pijeteta prema pokojniku - da preselim na drugu stranu. Pop Momo je spadao u one Crnogorce kojima nijesu trebali ni korektor ni makaze dok čitaju ”Gorski vijenac” ili kakvo štivo knjaza Nikole, ili kakav školski udžbenik iz vremena crnogorske knjaževine. Dakle, iskonski Srbin a - ne biste vjerovali - kompletan 100% Crnogorac. Kako u pogledu građanstva, tako i u pogledu vjekovne autentične, one baš cucke, državotvornosti.

I kad bismo mu, neki od nas mlađih, onako u sinovskoj slobodi, savjetovali da trobojku sa Sabornog kotorskog hrama zamijeni nekim univerzalnijim hrišćanskim simbolom, koji bi - moguće - okupio veći broj ljudi, ”i ovih i onih”, on je smireno odgovarao: ”Volim vas kao sinove, ali zadržite to za sebe. Za mene nema ni ovih ni onih - ja sam sveštenik jednih i istih. A ako, ti isti i ti moji, budu mijenjali barjake svaki čas - nešto ne valja”.

Meni se bješe učinilo da ”stari pop” pretjeruje. Mislio sam - kakve veze ima, i ova oficijelna, i ona trobojka (sa kovčega kralja Nikole, sa zelene komitske ”gaetuše”, sa jarbola SR Crne Gore, sa obilježja Narodne stranke i LSCG, do juče sa svake državne institucije) - iste su mi, jednako drage, jednako crnogorske. Međutim, dočekasmo vrijeme kad nam se, sa državnih adresa, poručuje da je trobojka nešto strano, anti-državno, anti-crnogorsko… Pope Momo, oprosti. Nijesam te, najprije, najbolje razumio.

E sad, poslije svega, baš ”nije lako izdati Momčila”…

( Gojko Perović )