Kriva himna

Himna treba da se voli. Ali ne da se voli na silu, jer ne to ne ide. Strahopoštovanje ne pali kod himne. Ona voli da joj se priđe fino, šmekerski, jer stvar je pipava. Kao predigra, sve je stvar uvertire, koja mora da bude lagana i sa smislom. Svaki pokret je važan.

Himna kad se iskreno pjeva, čovjek se ježi. Tu ne pomaže ni lažna ruka na srcu, ni dernjava na sav glas, jer ako te himna pokreće, ako drma tvoje emocije, na kraju ćeš se i naježiti. To se ne može izazvati vještački. Nije strašno ni kad se čovjek ne ježi, ni kad mu suze ne naviru na oči kad čuje početak himne, jer to nije obaveza, već samo jedna od posljedica himne. Ali važna je to melodija, važne su i riječi, jer je to jedan od ključnih detalja u predstavljanju države. Himna priča priču, na svaki način.

Ako dobar dio poslanika sjedi dok se intonira naša himna, to jeste problem. Ne samo tih poslanika, već državni problem. Nikad nećemo saznati ime genijalca koji nije to imao u vidu dok se kuvala himna, ali odabrana je i zvanična je, te s toga alternativna istorija nije predmet ovog teksta “kako i zašto je došlo do takve himne“.

Ćak i da je ostala samo melodija te himne, dovoljno je jaka i upečatljiva, da bi to čak bilo i moderno dovoljno da se i takvom himnom ponosimo, ali kreatori nacionalnog identiteta su vjerovatno htjeli da zarade svoje plate pa su intervenisali što su više mogli. Krpili su i sa himnom i sa zastavom i zakuvali probleme dugoročno. Kamo sreće da su se tu zaustavili, nego su svim silama zapeli na pogrešan način da naćeraju ljude da zavole i poštuju himnu i zastavu. Mehanizmi postoje, prefinjeni su i to je pitanje nauke o oglašavanju (adveritising), mnogi su se bavili tim problemom, kako plasirati sadržaj (content), i slično je plasirati Jafa keks i himnu, samo što naši stručnjaci koji su bili zaduženi za to nisu dorasli zadatku. Jednostavno je, da im neko da gajbicu jabuka, pošalje ih na pijacu i kaže “Prodaj ovo“, istrulile bi im jabuke u gajbici.

Hapsiti nekoga jer je mijenjao riječi u himni nije stupidno, nego preglup potez. Tako se od uhapšenog pravi heroj, a i jedino je u tom slučaju himna nagrabusila, jer postaje strašilo, izvlači pare narodu iz džepa. Tako se pravi otklon, ljudi ne percipiraju himnu kao nešto zbog čega se čovjek naježi i naviru suze na oči, već nešto čega se treba plašiti. Dakle, kontraefekat!

“Oj svijetla majska zoro“ se ranije naručivala u kafanama, pjevala se horski, a sada su dominantne “Još ne sviće rujna zora“ i “Jutros mi je ruža procvetala“, jer neko je na himnu i na pjesmu ”Ivanova korita“ stavio šapu. Sa pjesmama mora oprezno, jer se teško primaju i vrlo lako postanu banalne. Vidjeli smo premnogo patriotskih pokušaja da se naprave poletne pro-crnogorske pjesme. Zato himnu što manje diraju i brane, to bolje, jer braniće se sama kao što se branila vjekovima, bolje nego što je mi branimo.

( Đuro Radosavović )