Pokolj na Hiosu
Čuvena slika Ežena Delakroe „Pokolj na Hiosu“ i znamenita pjesma barda francuske poezije Viktora Igoa „Dete“ (1828) odigrale su ključnu ulogu u promjeni javnog mnjenja o otomanskoj vlasti
Geografski položaj Hiosa, grčkog ostrva u Egejskom moru, za njegove stanovnike bio je kroz istoriju i blagoslov i zla kob. Ovo veliko ostrvo - površine 931 km2 - u sastavu Srednjih Sporada, upućeno preko svojih žitelja, istorije, kulture i tradicije na grčki i mediteranski svijet, nalazi se u blizini maloazijske obale od koje je dijeli Hioski kanal, širok svega 9 kilometara!
Ali, umjesto idilične „razmjene robe, novca i ideja“ dva kontineneta, Hios je najčešće bio kolateralna šteta agresivnih azijskih zavojevača u njihovom pohodu na Evropu. Već u drugoj polovini šestog vijeka prije nove ere, bio je prinuđen da prizna vlast persijskog kralja Kira, iako njihovo učešće u Jonskom ustanku (499.pr.n.e.) i bitci kod Vlade (494.pr.n.e.), protiv Persijanaca rječito govore o njihovoj slobodoljubivosti i solidarnosti sa „maticom“. Već petanestak godina kasnije - 480.godine - Hios je bio prinuđen da učestvuje u Kserksovom epskom pohodu na grčke države.
Za Peloponeskog rata 431-404, Hios će do 412. godine podržavati Atinu a potom Spartu. Godine 333. potpašće pod vlast Makedonije a zatim - dugi niz vjekova - pod vlast rimskih cezara i vizantiskih imperatora.
U pomorskoj „utakmici“ Đenove i Venecije koja je obilježila Srednji vijek, Hios će pripasti - Đenovi. Od 1346. godine, hioski brodovi učestvovaće u gotovo svim bitkama između Đenove i Republike svetog Marka na strani Đenovljana. Ali, već početkom 16. vijeka ove pomorske republike povući će se pred novom sredozemnom pomorskom silom - Turskom, koja će za vladavine Sulejmana II Veličanstvenog (1520-1566) doživjeti svoj najveći uspon. I upravo će posljednja godina vladavine Sulejmana II označiti i pad Hiosa pod tursku vlast.
U prostrano Otomansko carstvo, Hios će uz važan strategijski položaj unijeti i značajnu „poputbinu“. Žitelji Hiosa bili su čuveni kao maslinari, proizvođači vina (opisanog još u Platonovoj „Gozbi“), umješne zanatlije - na Hiosu su napravljeni i slavni konji svetog Marka - ali pravi „adut u rukama“ bila je... smola od mastike. Čak se i ime ostrva izvodi od feničanske riječi za mastiku.
Ovo „čudo prirode“ što posjeduje antibakterijska svojstva, boje ćilibara, a oblika nebrušenih dijamanata, dobija se iz mastikovog drveta (Pistacia, Lentiscus, var.chija) u „strogo ograničenim količinama“. Tek 250 grama smole od jednog drveta godišnje! Otuda kroz kapiju u zidinama mjestašca Mesta vjekovima niko nije puštan ni da uđe ni da izađe između zalaska i izlaska sunca.
Sama mastika imala je univerzalnu primjenu.
Čuveni fajunski portreti iz rimskog doba, koje je 1877. godine pronašao Flinders Pitri, slikani na posmrtnim drvenim maskama, rađeni su su pomoću ove smole; smolom od mastike prilijepljene su uz podlogu plave i zelene kockice u Crkvi svetih apostola u Konstatinopolju. Mastika je bila i neizbježan sastojak nadaleko čuvenih turskih poslastica; smolom od mastike fiksirao je svoja ulja na platnu i slavni Rubens; smolom mastike liječile su se mnoge bakterijske infekcije a samo „dobrostojeći“ mogli su sebi da priušte da njenim „žvakanjem“ osvježe dah i otjeraju zamor. Zahvaljujući mastici Hios je bio jedan od najdragocenijih turskih posjeda i upravo su zbog ovog „dara prirode“ putopisci čak i u antička vremena oduševljeno pisali o „savršenim zubima i grudima Hijanki“.
Prvih decenija vladavine turski osvajači tolerantno su se odnosili prema Hiosu, čiji je „specijalni status“ utvrđen carskim hrisovuljama za vizantiskih vladara. Izgledalo je da će žitelji ostrva, u idiličnoj samoći bezbrižno uživati u svojim maslinjacima, vinogradima, zasadima mastikovog drveta, pastirskom životu, bukoličkoj idili. Ali...
Krajem 18.vijeka Otomansko carstvo suočilo se sa teškim izazovima. Na Istoku - u Jermeniji, Gruziji, Kurdistanu, izbijaju ustanci. Spahije se ne odazivaju pozivu sultana u „sveti rat“, borbena gotovost stajaće vojske stalno opada. Povećavaju se nameti na „raju“, što izaziva potmulo nezadovoljstvo kod balkanskih naroda. Marta 1821. godine na Peloponezu dolazi do oružanih sukoba grčkih ustanika sa turskom posadom koji ubrzo poprimaju razmjere opšteg ustanka. Istanbulske ulice sada su prepune muslimana - izbjeglica koji šire vijesti da je na Hios stiglo poslanstvo sa Samosa, s namjerom da pridobije Hijane za grčki revolucionarni pokret. Sultan Mahmut II ne želi da gubi ni dragocjeno vrijeme ni dragocjeni posjed kakav je Hios. Pobiti i porobiti žitelje Hiosa ali prethodno pogubiti Hijane, koji su se zatekli u Carigradu, njegova je naredba.
Carigradski Hijani, decenijama i vjekovima živeći u Carigradu uživali su glas uglednih brodovlasnika i vještih brodskih kapetana. Zauzimali su čitavu jednu četvrt i imali svoju crkvu, posvećenu svetom Jovanu. Mnogi iz redova ove ugledne fanariotske zajednice postali su poštovani državni službenici, dragomani, ugledni poslovni ljudi. Govorili su čudnom mješavinom grčkog, italijanskog i turskog i imali razgranate poslovne mreže u mnogim državama. Carigradska „vartolomejska noć“ surovo se poigrala sa njihovim životima.
Slična sudbina očekivala je i njihove sunarodnike na Hiosu.
Zadatak „etničkog čišćenja“ sultan Mahmut II povjerio je svom „čovjeku od povjerenja“ Kara Ali - paši koji se na sjevernu stranu ostrva iskrcao sredinom aprila 1822. i odmah započeo sa progonima, ubistvima, paljevinama. Otomanska vojska od davnina na „zlu glasu“ da olako poseže za sabljom i palom, do kraja aprila pobila je na Hiosu 20-25 hiljada ljudi a 40-45 hiljada odvela u roblje, od kojih je znatan dio otjeran u smrt od iznurenosti. Prije pokolja na ostrvu je živjelo više od 100.000 Grka, 5000 Muslimana, 3000 Jevreja. Nakon sulatnove „kaznene ekspedicije“ na Hiosu je preostalo svega 2000 Grka.
Posebno okrutnu sudbinu doživjeli su stanovnici Avgonima i Anavatosa, kamenih seoca smještenih visoko u brdu, u središtu ostrva. Ona su bukvalno sramljena sa zemljom.
Tragičnu sudbinu doživjeli su i Hijani koji su pokušali da se sakriju u manastiru Nea Moni. Ovaj manastir osnovan 1042. godine, svojom arhitekturom uveliko je podsjećao na slavnu Svetu Sofiju i na svom vrhuncu smatran je za jedno od čuda istočnog hrišćanstva. Poznat je prije svega po raskošnim mozaicima čije jarke boje reprezentuju vizantisku umjetnost u njenom najboljem izdanju. Pod njegovim svodovima, od razularenih vojnika našlo je smrt od noža ili u ognju blizu 2000 žena i djece. Preživjeli Hijani i Hionke, koji su imale „sreću“ da budu odvedeni u roblje, kasnije su prodavani na pijacama širom otomanskih teritorija - njihova velika ponuda izazvala je ozbiljan pad cijena roblja.
Danas turisti i putnici - namjernici manastira Nea Moni, mogu da vide kosturnicu nesrećnih žrtava pokolja na Hiosu - na mnogim lobanjama zjape otvori - tragovi smrtonosnog udarca.
***
Pokolj na Hiosu na izvjestan način najavljuje i kraj Otomanskog carstva. Idilične evropske predstave o divotama Orijenta - sa haremima, odaliskama, šedrvanima, jutarnjim molitvama mujezina - bile su sada ozbiljno uzdrmane. Čuvena slika Ežena Delakroe „Pokolj na Hiosu“, specijalno urađena za pariski salon i znamenita pjesma barda francuske poezije Viktora Igoa „Dete“ (1828) odigrale su ključnu ulogu u promjeni javnog mnjenja o otomanskoj vlasti. Filohelenski komiteti širom Evrope prikupljali su novac za ratne potrebe, a vlade Rusije, Velike Britanije i Francuske vršile su snažan pritisak na Tursku da Grčkoj prizna autonomiju. Visoka porta će to, sve do teškog poraza u Navariskoj bitci (1827) i „desanta“ francuskih trupa na Peloponez, uporno odbijati. Tek Jedrenskim mirom (1829), signaturisanim i hioskim pokoljem, Grčkoj će biti priznata nezavisnost.
( Nebojša B. Knežević )