Priča o raspadu savremene crnogorske porodice

Novinar Radio Bara, književnik, publicista i bloger "Vijesti" Milan Vujović, napisao je treći roman "Počelo je s nesanicom" , čije je premijerno predstavljanje bilo na prošlom Barskom ljetopisu.

Nakon prvijenca "Agnostik" ili kako je Jagoš završio pravo" , te drugog romanesknog ostvarenja "Ništa se nije promijenilo".

Vujović se dugoj narativnoj formi ovog puta vratio pričom koja na više nivoa korespondira sa intrigatnim temama današnjice.

Priznaje, novi roman je pisao “dugo i teško”, zbog mnogo dilema ga dorađivao, mijenjao, ostavljao ga, pa mu se vraćao...

"Brisao sam i iznova pisao dok ga nisam konačno uobličio. Prvu verziju čitao je Dragan Koprivica i vjerujem da profesor neće prepoznati kako roman izgleda sada. On mi je sugerisao i da kraj obavezno bude tragičan, ja nikad ništa nisam uradio bez hepienda, no, za što sam se odlučio saznaće oni koji ga budu pročitali. Ovaj roman je različit od prva dva i po nastanku. Svake večeri skoro 30 godina pisao sam nešto kao skraćeni dnevnik i na osnovu tih zapisa nastao je „Agnostik“. Za drugi roman koristio sam bilješke koje mi je ostavio otac i neki njegovi drugovi Golootočani. A u „Počelo je s nesanicom“ ima dosta fikcije i ta vrsta štiva za jednog, prvenstveno novinara, jeste nepoznat teren i istovremeno izazov. Novinari tradicionalno pišu sa mnogo realnosti i malo mašte. A ovdje je obrnuto i zato se ovaj roman teže porodio od prva dva".

Gdje je smještena radnja romana?

U romanu opisujem grad u dolini rijeke Miljevice i podno Žbun planine. Naravno, mnogo je asocijacija na Bar, ali može da bude bilo koji drugi grad, bilo gdje, s tim da sam osim izmišljenih događaja, opisao i neke koji su se desili u Baru proteklih decenija, koje sam upamtio i koji su mi bili intrigantni. Udjenuo sam ih tako da niko živi ne može da pogodi o kome se radi, a oni Barani koji počivaju na jednom od ona tri najpoznatija barska brežuljka, Gvozden brijegu, Belvederu ili Svetom Viću, ne mogu da posvjedoče. Ostaje da se vidi kako sam sve to uvezao u priču o raspadu jedne savremene crnogorske porodice.

Dakle, raspad porodice je epicentar ove priče?

Jeste, ali ne mogu vam otkriti da li se opet sastavila. U svakom slučaju, opisuje kako glavni i jedan sporedni lik reaguju na četiri traumatične životne situacije u kojima svako od nas može da se nađe. Kako nisam uvijek bio ovako mek na riječima, nekoliko puta sam u mladosti bio na ivici da dobijem batine. Uvijek sam se pitao kako bih reagovao, recimo, na šamar - ubio sebe, toga što me udario ili se napravio kao da se ništa nije desilo. Iz ove pameti, odgovor je jasan, samo bih se začudio i produžio dalje. Razmišljao sam i o tome kako se čovjek ponaša kad prevari ženu koju voli i poštuje, a glavni lik se u knjizi suočava i sa time da mu sin nije baš ono što je on mislio i šta je od njega očekivao, saznaje i da vjerovatno ima neželjenog gosta sa tri slova...

Stil romana podsjeća na vaše blogove na sajtu „Vijesti“, koji su rado čitani.

Volio bih da pišem poput naših najboljih pisaca Andrića, Crnjanskog ili Selimovića, da su mi rečenice umne, ozbiljne, svaka da je biser za sebe, ali pišem samo kao Milan Vujović. To što radim pomalo liči na Nikola Amanitija i Sergeja Dovlatova. Naša porodična prijateljica iz Milana, Diana Bošković, obećala mi je da ću upoznati Amanitija, a Dovlatova, nažalost, neću moći, umro je 1990. u pedesetoj godini, u Njujorku, kao emigrant. Što se blogova na sajtu „Vijesti“ tiče, tu uživam. Pišem svoje dnevničke zapise koje po nekoliko hiljada ljudi pročita. Kud ćete veće privilegije. Dosta stvari o kojima mislim iz naše svakodnevice prećutim, ali to što napišem mislim. Zanimljivo je da niko više ne pominje da sam bio skoro 25 godina dopisnik „Politike“ iz Bara, sad sam samo novinar Radio Bara i bloger „Vijesti“. Očigledno, od stare slave se ne živi. Mada ne bih mijenjao „Politikinu“ školu novinarstva ni za šta. Sjećam se da je moj prvi tekst za „Politiku“ bila „ponjava“. Sjutradan sam tu „ponjavu“ našao u listu skraćenu na dvije-tri rečenice, uz moje inicijale. I u te dvije-tri rečenice stalo je sve ono što sam ja napisao u dvadeset-trideset. I tako sam iz dana u dan kratio svoje tekstove, da mi ih ne bi kratio urednik, sjajni Vlada Mandić. E, poslije sam počeo da dodajem rečenice. Andrić je navodno rekao da je za pisca važnija gumica od olovke, kažu da je „Prokletu avliju“ sveo sa 600 stranica na konačnih stotinak. Kad je to čuo Borislav Pekić rekao je: „Ta knjiga ne valja ni sa tih stotinu, ni sa onih 600 stranica. Kad je već kratio mogao je skratiti do kraja. Ja vjerujem samo u dopisivanje. Sve što se da skratiti već u startu nije dobro...“ Tako je govorio veliki Pekić. Đavo bi ga znao gdje je istina. Recenzent mog romana Petar Milatović, zamjenik glavnog i odgovornog urednika „Politikinog zabavnika“, majstor je da skrati tekst. I meni je raskasapio ovu knjigu toliko da sam na prvu loptu mislio da je moj dušmanin, a onda sam se sjetio Rajka Grlića i Ante Tomića sa Sajma knjiga u Podgorici. Oni su pisali su scenario za film „Ustav Republike Hrvatske“ i nakon “prve ruke”, poslali su ga na nekoliko adresa. Grlić je insistirao da ga pošalju i njegovom prijatelju, klasiću iz „praške škole“ Srđanu Karanoviću. Poslije izvjesnog vremena stigao je odgovor. „Ti reče da ti je Karanović prijatelj, a vidi šta nam je napravio od scenarija“, kazao je Tomić. „E, to je pravi prijatelj koji ti, bez zazora i snebivanja, ukaže na greške, nelogičnosti i zablude“. Ja sam imao desetak „Karanovića“, od onih koji uvijek čitaju prvi bilo koji moj tekst: supruga, kćeri, brat i snaha, do ovih koji su uradili recenziju. Sve primjedbe i sugestije bile su dragocjene. Što se tiče kritika i sugestija, što je bilo bilo je. Sad kad je knjiga u koricama i pred čitaocima i kad ništa više ne mogu popraviti, primam samo pohvalne kritike, uz osmijeh je kazao Vujović.

U javnom životu je potrebna kritička riječ pisca

Šta mislite o angažovanju pisaca u društvenom životu, u politici?

Ja sam, prije svega, novinar. Novinari, po mom sudu, nikako, ni pod kojim uslovima, ne bi trebalo da se angažuju u politici. Izgubiće sebe, kredibilitet, njihovi stavovi više nikome neće biti bitni. Imao sam nekoliko ponuda da krenem u političke vode, ali sam odolio. Iz njih niko nije izašao čist. Svakoga politika uprlja.

Sa druge strane, neophodna je njihova kritička riječ i ne bi trebalo da se libe da je napišu ili izgovore. Književnici su tu u malo relaksiranijem položaju, uostalom kao i umjetnici. Njihovo direktno uplitanje u politiku mogu da razumijem. Mogu i da razumijem one koji podržavaju neku stranku kad je u opoziciji, pa kad osvoji vlast dobiju i neku funkciju. Bilo da su u pitanju književnici, glumci, muzičari, itd. Ne mogu da opravdam one koji se iznenada, na ovaj ili onaj način, priključe stranci na vlasti. Tu ideologije nema, tu je u pitanju isključiva materijalna korist, odnosno mogućnost da se lagodnije živi.

U korona danima sam se vratio poeziji

Kako je na vas uticala ova epidemija? Kako provodite dane?

Uvijek sam želio da jedan cio dan provedem u pižami. E, sad mi se želja ostvarila u tolikoj mjeri da nikad više neću o njoj misliti. Mjesec i po sam radio od kuće, prvo zbog samoizolacije (najmlađa kćerka nam je došla iz Ljubljane), a onda i privilegije što sam najstariji novinar Radio Bara. Sada se polako sve vraća na staro. Bila je ovo lijepa prilika da pročešljam po sopstvenoj arhivi, koju bi svaki novinar trebalo da ima, a moja je baš obimna, da definitivno bacim nepotrebno i ažuriram ono što je evergrin. Osim toga, vratio sam se staroj ljubavi – poeziji. Nekada sam znao stotinak pjesama napamet i mogao sam, uz gitaru, gotovo čitavu noć da recitujem. Vremenom sam zaboravio četiri petine pjesama. Teško učim nove pjesme napamet, ali lako obnavljam one koje sam znao. Počeo sam da pravim video zapise za „IPSVIČ“. To je skraćenica od naše grupe: „I poslije svega vrtić i čempresi“, koja je aktivna i nema namjeru da zaboravi neke stvari iz bliske prošlosti Bara. Članovima grupe poezija se dopala, pa sam neke video materijale „okačio“ na fejsbuk i sad sam sebi, ponekad, ličim na kafansku pevaljku kojoj naručuju pjesme. Ali, ne marim, snimam nove recitacije. Znam da ima onih koji istinski uživaju u poeziji, a ona je, kako je rekao Šeli, „zapis najboljih i najsrećnjih časova najsrećnijih i najboljih umova“.

( Kultura Vijesti )