Dok još nije kasno

Stara narodna izreka da dok zakoni i propisi idu drumom praksa, poslovično, grabi šumom, u Podgorici se već odavno ne bi mogla doslovce primijeniti jer je sve što je iole ličilo ne na šumu već na najobičniji šumarak posječeno. Oni koji pamte malo duže, poput autora ovoga teksta, sjećaju se koliko je Podgorica, posmatrana sa zemlje i iz vazduha, bila prošarana zelenilom, koliko je u njoj bilo prostora za odmor, igru djece i kvalitetnije disanje. Danas su na tim površinama uglavnom zgrade koje kao da su idejno proizašle iz istog arhitektonskog ateljea, čitava gradska naselja bez ijednog sadržaja koji bi upotpunio kreativnu prazninu i siromaštvo u kojem, osim stanova, skoro i da nema bilo čega što je neophodno da bi grad imao dušu i bio mjesto življenja a ne samo stanovanja.

Sporadični otpori ovakvom projektantskom galimatijasu koji ozbilno prijeti da obesmisli samu vizuru Podgorice i pretvori je u bezidejni konglomerat svega i svačega, završavali su se po onoj „tresla se gora, rodio se miš“. Naravno, jedini uspjeh koji su građani imali u odbrani svog životnog prostora od novopečenih graditelja i investitora čiji su poslovni korijeni toliko plitki da ne bi izdržali ni površnu finansijsku kontrolu, bio je onaj kada je spriječeno da se čuvena zgrada „Maksima“ izgradi na ćošku ulica Moskovske i Bulevara Revolucije. Ali, avaj, tada su njima za leđima stajali neki moćnici (pominjani su Aco Đukanović i njegova porodica) pa se „Maksim“ utemeljio na drugom, obližnjem ćošku. Valjda se onaj prethodni čuva za neke druge namjene. Svaki drugi prostor na kojem se mogla podići zgrada, bez obzira na činjenicu da je bio zelena oaza za čitav jedan kvart, završavao je pod radović/petrović/čelebić/itd, itd, buldožerima.

Najnoviji pokušaj da se spasi poslednja zelena oaza na prostoru grada, prostor bivše kasarne „Morača“, glas protesta građana, stručne javnosti, nevladinog sektora, bojim se, završiće se na isti način kao i pokušaj da se spriječi izgradnja onog metalno-staklenog monstruma kod hotela „Podgorica“. Zabetonirati poslednju ozbiljniju zelenu površinu u gradu, spriječiti da se Podgorica približi i konačno sađe na svoje rijeke značiće konačnu eutanaziju grada ili, u najboljem slučaju, njegovo ostavljanje da diše na škrgama i životari priključen na apare koji tek život održavaju.

Naravno, s obje ruke sam za to da se taj prostor sačuva, dodatno ozeleni i uredi i ostavi generacijama koje će doći i koje će o svojoj i budućnosti grada promišljati trezvenije i dalekosežnije. Da se uspostavi neposredna veza sa Moračom i taj kutak učini kultnim mjestom poput Ade Ciganlije u Beogradu ili Lida u Novom Sadu, mjestom kojim će se Podgoričani koliko toliko braniti od nesnosnih julsko - avgustovski vrelina za koje stručnjaci predviđaju da će biti još žešče.

Ali, ako je prostor oko kasarne „Morača“ nemoguće privesti ovoj namjeni i ako mora i treba da se na njemu gradi, postavlja se krajnje ozbiljno pitanje je li Podgorici neophodan još jedan Siti kvart, spavaonica u kojoj osim spavanja skoro da nema ničega drugoga. Je li, u situaciji kada u njoj zvrje na hiljade praznih stanova, Podgorici neophodna još jedna betonska džungla koja je spolja gladac a iznutra - jadac? Imaju li Podgorica i Crna Gora, pored stambenih, potrebu za zgradama i sadržajima izvan poslovnih centara, molova, zgrada za potrebe policije...? Ima!!!

Kao građanin Podgorice sa skoro tridesepetogodišnjim stažom, uporno se pitam kada će glavni grad Crne Gore, grad u kojem živi trećina nje, steći Gradsku bolnicu??? Ubijeđen sam da je Podgorica jedini grad u Evropi koji ima više od trideset hiljada stanovnika a nema gradsku bolnicu. Decenijsko oslanjanje na kapacitete Kliničkog centra dovodi samo do toga da on nikada nije, a neće ni skorije, bio u funkciji koja mu je namijenjena i naslovom data, naime, da bude ustanova tercijarnog nivoa zdravstva. Prevedeno na običan jezik, ustanova koja pruža najviše medicinske usluge i vrhunsku terapiju i koja je namijenjena svim stanovnicima Crne Gore a ne samo Podgoričanima. Upravo zbog toga što nije ni carski ni spahijski, ili baš zbog toga što je i tamo i tamo, pojedine grane medicine (poput nefrologije ili bolesti dijabetesa) u Kliničkom centru imaju na raspolaganju svega par soba sa najviše desetak kreveta. Premalo i za grad a kamoli za vascijelu i od mnogo čega bolesnu Crnu Goru. Izgradnja Gradske bolnice ne samo što bi Klinički centar vratila njegovoj osnovnoj namjeni nego bi i građane Podgorice izjednačila u ostvarivanju prava na kvalitetno liječenje ali ne na uštrb tog istog prava za sve ostale građane Crne Gore.

Druga zgrada ili institucija koja je neophodna Crnoj Gori i koja bi odgovarala ovom prostoru a i on njoj je zgrada Skupštine Crne Gore. Ko je makar i jednom kročio u postojeće skupštinsko zdanje osvjedočio se da je ono odavno izgubilo funkcionalnost neophodnu za sve veće obaveze koje u susret Evropskoj uniji ima parlament. Uopšte nije riječ o komoditetu poslanika i zaposlenih, već o mogućnosti elementarnog funkcionisanja jednog složenog sistema kakav je Skupština. Zgrada na Bulevaru Svetoga Petra Cetinskog ni po jednom parametru ne odgovara svojoj namjeni. Bio sam u prilici da kao poslanik budem gost brojnih parlamenata u okruženju (sa evropskim se izlišno porediti) i uvjerio se da postojeća skupštinska zgrada nije dovoljna ni za rad par ozbiljnijih skupštinskoh odbora a kamoli za plenum. O problemu prilaza, parkiranja i ostalih sadržaja suvišno je i govoriti. Stoga se prosto nameće kao neophodno iznalaženje novog prostora, nove zgrade ili zgrada upodobljenih savremenom skupštinskom radu a za takvo nešto u Podgorici, liše prostora oko kasarne „Morača“, nema mjesta prije Ćemovskog polja.

Dakle, jesam za to da prostor na obali Morače omeđen Vezirovim i mostom Milenijum bude poslednja odbrana grada od najezde graditeljskih skakavaca koji poput onih pustinjskih pojedoše i devastiraše sve što im se našlo na putu. Ali, rekoh, ako već mora da se gradi neka se gradi ono što je neophodno i što je u funkciji svih građana Podgorice i Crne Gore. Pa, ako već mora da se žrtvuje da se zna i da se vidi za šta smo ga žrtvovali. Biće nam manje žao i manje će nas psovati naša djeca i unuci.

( Emilo Labudović )