Više smo od tijela u ograničenom prostoru

Crnogorska vizuelna umjetnica Milica Janković jedna je od devet autora koji će se predstaviti u okviru onlajn serije izložbi “Home Shut Home”. Janković je za izložbu koja se otvara danas i može se ispratiti na Fejsbuk i Instagram stranici “Home Shut Home”, pripremila rad “Memorija karantina”.

Projekat, koji je pokrenula kustoskinja iz Italije, Linda Fosati, za cilj ima prikazivanje serije radova sačinjene od devet samostalnih izložbi, a svaka će trajati po nedjelju dana.

“Do saradnje je došlo nakon samostalne i niza grupnih izložbi na kojima sam predstavila svoje radove u toku 2019. i početkom 2020. godine na teritoriji Italije. Ovo predstavljanje je spečificno upravo zbog onlajn forme koju izložba poprima, a usljed pandemije koja nas je zadesila. Kao odgovor na period karantina svaki umjetnik je trebalo da kreira site specific instalaciju, koja bi u formi onlajn samostalne izložbe bila prezentovana u prostorijama našeg doma”, počinje Janković razgovor za “Vijesti”.

Pored mlade umjetnice iz Crne Gore, učestvuju i umjetnici koji prvenstveno stvaraju i žive na teritoriji Italije: Marija Krispal, Rebeka Agnes, Gabriele Piko, Đulia Koterli, Danilo Šorili, Mako Paće, Simona Pavoni, Marko Bakoli.

Zadatak izložbe je da se predstavi instalacija kao odgovor na period karantina, a Janković predstavlja radove sačinjene od fotografskih i video zapisa koji su nastali u periodu boravka kod kuće gdje je sâm proces rada podrazumijevao interakciju spoljašnjeg sa unutrašnjim prostorom, a pod nazivom “Memorija karantina/Intro family”.

“Polazeći od narativa Cetinja, kao grada u kojem sam rođena, iz kojeg sam odlazila ne bih li mu se ponovo vratila, mjesta iz kojeg jesam, tačke nostalgije, misao me navodi na Cetinje kao pasaž, prozor, ne-mjesto, u kojem brda koja ga okružuju i planina koja se na njega naslanja čine da ono postaje prolaz, iako po svoj logici stvari posjeduje sve atribute jednog grada. Kako u vremenu karantina bivam istisnuta u spoljašnji svijet samo posredstvom prozora ili balkona, koji je majka spretno nadgradila na komšijin, nijesam mogla a da ne primijetim blizinu brda sa jedne i planine sa druge strane. Susretanje mjesta, koja su dio naše svakodnevice (ulazi od zgrade, pejzaž u prozoru) u kojima se unutrašnji sa spoljašnjim prostorom suočava, u ovom slučaju naglasila bih bitnost prisustva oba prostora koja su polazna tačka projekta. Refleksija površine omogućava susret ta dva prostora, poništavajući granice onog spolja sa onim unutra, izokrećući prostor iznutra u onaj spolja i obratno. U tom refleksu se očitava sudar unutrašnjeg unutrašnje kao kuća, što nam jasno obrazlaže Bašlar u ‘Poetici prostora’ i spoljašnjeg koje navodi Fuko u predavanju ‘O drugim prostorima’. Kako posmatrati naš unutrašnji prostor? Odjednom sve postaje organizovano, opisano i ograničeno mjesto za promišljanje buke svakodnevnog života, koje nas poziva da razmislimo o našem postojanju: Da li smo sa tijelom i da li tijelo moze biti uz nas? Cilj projekta je da sugeriše da smo više od tijela u ograničenom prostoru, kroz temu traženja sebstva kao univerzalnog odgovora pojedinca”, objašnjava Janković. Stakleni objekat, kocka, prostor, na fotografijama je prikazan u rukama različitih osoba, da se naslutiti članova, porodice.

“Nadovezujući se na transparentnost koja je prisutna i u virtuelnom svijetu, koji nama, kao već dobro obučenim konzumerima omogućava da se dobrovoljno prepustimo panoptičkom osmatranju koje reguliše i zadovoljava naše potrebe, suočeni sa problematikom virtuelnog sadržaja, gdje postaje sve teže razaznati jednu sliku od druge, projekat želi postaviti pitanje sebstva koristeći se kutijom od pleksiglasa, kao tačkom refleksije, koju svaki od članova porodice drži naslonjenu na stomaku. Iz te kutije, kasnije se projektuju slike/video zapisi pejzaža kao evokacija jednog od unutrašnjih stanja, prikazana u fragmentima”, priča mlada Cetinjanka. Kustoskinja izložbe Fosati objašnjava da postavljanjem izložbe u intimnom prostoru svog doma želi da podstakne preispitivanje estetskog iskustva umjetnosti “od trenutka kada umjetnik postane jedini gledalac ne samo u trenutku izvođenja nego i u trenutku ostvarenja, kao tvorac umjetničkog djela i estetskog predmeta”.

“Izložba postaje lična ne samo kao zbirka radova jednog umjetnika, već, prije svega, u smislu produkcije bez intervencije drugog. Posmatrač stiže kasnije, kada je umjetničko djelo kao estetski predmet već primijećeno i samim tim steklo svoje potpuno postojanje”, navodi Fosati.

Ona objašnjava koncept po kojem će biti predstavljeno djelo crnogorske umjetnice, i to iz tri segmenta: “Cetinje”, “Potraga za sobom” i “Dom i tijelo”.

Da li smo sa Tijelom i da li tijelo može biti sa nama?

Na pitanje “Vijesti” kako je provela vrijeme u karantinu na Cetinju, Janković odgovara:

“Odjednom imamo precizno organizovan, opisan i ograničen prostor, svijet sveden na sebe. Zatočeni u ograničenom prostoru, nakon što smo navikli da se slobodno krećemo, razmišljajući o buci svakodnevnog života, ponovo smo postavljeni pred egzistencijalistička pitanja: Da li smo sa Tijelom i da li tijelo može biti sa nama?

S toga rad želi da aktivira povratak Sopstvu kroz odnos sa prirodom aktivirajuci niz pitanja koja zahtijevaju naše tijelo kao alat za mapiranje sveta koji nas okružuje. S toga je djelo zamišljeno kao emocionalni dnevnik, sačinjen od fragmenata memorije koju prostor nudi. Ovaj dnevnik podrazumijeva interakciju između naše memorije i prirode, poštujući granice oba živa bića. Svaki fragment, kao rezultat sporog posmatranja, povezan je sa prethodnim i sljedećim nudeći mogućnost stvaranja jedinstvenog djela. Tokom čitavog procesa pažljivog posmatranja, koristila sam tehnologiju kako bih prikazala različite aspekte odnosa između ljudi i prirode. Razmislimo samo o pahuljicama ili vodenim kapljicama, njihova krhkost je zapravo suština Bića. Lakoća pada, već osuđena na nestajanje... Biti u stalnoj mutaciji je najdivnija stvar koja nam se može dogoditi, a bez prirode je određeno znanje o sebi nemoguće”.

( Jelena Kontić )