(Ne)jednaki i u doba korone

Prvi put neki od važnijih elektronskih servisa javne uprave objedinjeni su u specijalu “Završi sve elektronski” koji su “Vijesti” nedavno realizovale u saradnji sa Ministarstvom javne uprave (MJU). Specijal je ocijenjen kao odličan, kao urednik izdanja bila sam i jesam ponosna, posebno jer je urađen baš u vrijeme epidemije novog koronavirusa, u vrijeme kad je, više nego ikad, postalo jasno koliko su elektronske usluge važne i korisne. I taman što smo se ubijedili da smo uradili sjajan posao, MJU je upućena molba iz Saveza slijepih da, ako je moguće, izdanje prilagodimo licima sa oštećenjem vida. Zapravo, samo da obezbijedimo čist tekst sadržaja, koji će Savez pretočiti u glasovnu verziju.

Da me neko pita, za sebe bih rekla da sam izuzetno senzibilna kad su ljudska prava u pitanju. A zakazala sam. Zakazali smo svi koji smo radili na izdanju, jer se nismo sjetili da ga učinimo pristupačnim onima koji ne vide.

Pravo na informisanje minimum je koji su od države i Nacionalnog tijela za borbu protiv zaraznih bolesti (NKT) u vrijeme epidemije novog koronavirusa, u ime osoba sa invaliditetom (OSI), zahtijevali iz Udruženja mladih sa hendikepom (UMHCG) i Saveza slijepih.

“Ako osobe s invaliditetom nisu pravovremeno i pravilno informisane, na pristupačan, lako čitljiv i lako razumljiv način, i usljed toga ne mogu sprovesti mjere samozaštite ili potražiti podršku i pomoć od drugih, onda je i njihova bezbjednost i zdravlje ugroženo. I ostala podrška ne vrijedi”, kazala je nedavno “Vijestima” Marina Vujačić iz UMHCG.

Nakon inicijative te NVO i Saveza slijepih koju su uputili NKT i Vladi, učinjen je mali napredak i obezbijeđen je nešto veći obim informacija na znakovnom jeziku, nego što je to slučaj u ‘redovnim’ uslovima - konferencije NKT u 17.00 sati i drugi dnevnik na Javnom servisu RTCG prevode se na znakovni jezik. “Ranije to nije bio slučaj, već je postojao ‘poseban’ kratki dnevnik na znakovnom jeziku”, kaže Vujačićeva.

Iz UMHCG su i ranije ukazivali da mediji, uključujući i one koji se finansiraju iz budžeta države i lokalne samouprave, ne proizvode informacije i sadržaje pristupačne osobama s oštećenim sluhom i da jedina informativna emisija (dnevnik na znakovnom jeziku) ima ograničen obim informacija, traje pet minuta dnevno i da ne obezbjeđuje ni približno optimalan nivo informisanosti. Znakovni jezik u Crnoj Gori nije pravno regulisan i priznat, iako državu na to obavezuje Konvencija Ujedinjenih nacija o pravima osoba sa invaliditetom.

Informacije nisu pristupačne ni osobama s oštećenim vidom, jer mnoge sadržaje prate samo slike i titlovi, nekad jako male veličine teksta. Takvi sadržaji, ukazuju iz UMHCG, i kad su objavljeni, dio su drugih formata koji nisu pristupačni. Vujačićeva ukazuje da je to slučaj i sa vebsajtom CoronainfoCG.me, specijalizovanim portalom Vlade i NKT-a na kojem su objedinjene informacije o novom koronavirusu. “Upravo je MJU u saradnji sa Savezom slijepih i UMHCG razvilo i Smjernice za e-pristupačnost, ali se ispostavilo da ih sada ni samo ne poštuje”, poručuje ona. Informacije u lako razumljivom formatu nisu dostupne ni osobama sa disleksijom, autizmom, intelektualnim i psihosocijalnim invaliditetom... A tamo gdje su poruke i dostupne, najčešće nisu prilagođene. “Nema jednostavnog, direktno usmjerenog i prostog jezika i poruka, već je često zastupljen stručni, ili politički jezik”, poručuje Vujačićeva.

Da oni koji objavljuju informacije ne vode računa da one budu saopštene na način i na jeziku koji razumiju oni kojima su informacije namijenjene, potvrđuju i iz organizacija Roma i Egipćana. Aktivista Ujedinjenog pokreta Roma i Egipćana (UPRE) Elvis Beriša to ilustruje primjerom: “Uzmimo termin ‘inkubacija’ koji se veoma često koristio. Možemo sada uzeti 100 ispitanika iz romske zajednice, vjerujem da će svega pet odsto možda shvatiti ovaj termin”, kaže on i poručuje da romska zajednica u većini ne razumije birokratski i jezik struke. Podsjeća da većina pripadnika romske i egipćanske zajednice preživljava sakupljajući sekundarne sirovine, prebiranjem po kontejnerima, prodajom na buvljoj pijaci, da je dosta njih koji rade u komunalnim preduzećima na poslovima održavanja higijene. Zato, dodaje, nije dovoljno samo u informativnim emisijama saopštiti koje su mjere na snazi. “Puko objavljivanje ovih mjera u informativnim emisijama nedovoljno je da shvate o čemu se zapravo radi”, kaže Beriša.

Na internet stranici RTCG postoji kategorija vijesti, u tekstualnom formatu, koje su prevedene na albanski jezik. NKT i Vlada poruke su objavljivali i na engleskom, a iz Građanske inicijative UPRE uputili su predlog sve objave, prevedu i na romski jezik. “Na raspolaganje smo stavili naše resurse za prevođenje, međutim, izostao je pozitivan odgovor i romska zajednica do danas nije na adekvatan način informisana o kakvom se virusu radi i kakve su posljedice usljed nepridržavanja mjera”, kaže Beriša.

Na romski jezik, dodaje, nisu prevedene ni informativne i edukativne poruke koje se emituju na televizijama, pa i na Javnom servisu.

U Podgorici, gdje živi i najveći broj Roma i Egipćana, u naselju Vrela Ribnička, početkom aprila potvrđen je prvi slučaj infekcije novim virusom korona. Nakon toga, naselje je stavljeno u privremeni karantin.

“Institut za javno zdravlje je, nakon što je izolovano cijelo romsko naselje od 243 porodice, u saradnji sa UNHCR-om dijelio liflete sa informacijama o virusu i o načinu zaštite na romskom jeziku. Zašto smo morali da čekamo da se izoluje naselje da bi se lifleti na romskom jeziku podijelili stanovništvu koje je u velikom procentu nepismeno”, kaže on.

Mladi se, u svakoj populaciji, uglavnom informišu putem društvenih mreža, dok se oni stariji najčešće informišu putem televizije. Isti je slučaj i za romskom zajednicom, kaže Beriša.

A od početka epidemije, dodaje on, na Javnom servisu prikazan je samo jedan prilog “koji je bio djelimično adekvatno priremljen za romsku zajednicu”. Uz opštu ocjenu da je poruke trebalo jezički prilagoditi, Beriša kaže da je Javni servis trebalo da iskoristi činjenicu da je kod njih zaposlen novinar Rom i da su, sa njim, mogli da pripreme posebne emisije koje bi romskoj zajednici omogućile da lakše razumije stanje i da im se objasne mjere kojih treba da se pridržavaju.

Na portalu RTCG postoji link “Emisije na romskom” - jedna od njih “Savore” (“Zajedno”), prema informacijama sa vebsajta Javnog servisa, objavljena je posljednji put 7. marta. Prethodno, emitovana je dva puta mjesečno.

Novinar RTCG i Potpredsjednik Romskog savjeta Senad Sejdović kaže da je Javni servis, “prvi put u istoriji novinarstva” o slučaju infekcije na Vrelima emitovao prilog na romskom jeziku u uradnom terminu, u drugom Dnevniku. “Javni servis priprema emisije na radiju, a nadam se da će emisije biti nastavljene”, kaže Sejdović. Podsjeća na tekst Serđana Baftijarija iz UPRE, koji je za Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) pisao o posjeti porodici B.B, prve osobe iz populacije Roma i Egipćana kod kojeg je registrovan kovid-19, nekoliko dana prije nego je otkriveno da je jedna osoba sa Vrela zaražena. Sejdović je stava da problem nije u dostupnosti informacija, već je problem, kaže, “stepen shvatanja opasnosti”. “Kao novinar i volonter bio sam prisutan u kampu. Razlog ponašanja u karantinu nisu bile informacije, već neshvatanje opasnosti i nerazumijevanje načina na koji se ovakv tip zaraze prenosi”, kaže on.

Jedini dostupan podatak o broju Roma u Crnoj Gori je sa popisa stanovništva iz 2011. Prema tim podacima, Roma u Crnoj Gori ima 6.251, što je 1,01 odsto u odnosu na ukupan broj stanovništva.

U Crnoj Gori ne postoje zvanični podaci o broju osoba sa invaliditetom, ali se procjenjuje da ih je oko 70.000. Prema izvještajima, među kojima su i oni Zaštitnika ljudskih prava i sloboda, godinama se javnosti ukazuje da OSI i Romi spadaju u najdiskriminisanije društvene grupe. I jedni i drugi izloženi su visokom stepenu diskriminacije, počev od siromaštva,prostorne,te pristupačnosti obrazovanja, zapošljavanja, pristupačnosti usluga, zdravstvene zaštite i - informacija. A javnost, godinama, nije naučila da odgovori na te potrebe...

Ovaj članak je dio projekta koji Institut za medije spovodi uz podršku britanskog Ministarstva vanjskih poslova, posredstvom Britanske ambasade u Podgorici I Nacionalnog fonda za demokratiju iz SAD-a. Stavovi izrečeni u ovom tekstu isključiva su odgovornost Instituta za medije I autora I ni na koji način ne odražavaju stavove donatora projekta.

( Damira Kalač )