Za svakog ima mjesta na ovom svijetu

Malo je onih koji ovom svijetu predviđaju svijetlu budućnost i dugovječnost, a prema mišljenju slikara Đorđija Vujičića iz Nikšića, nalazimo se u posljednjem poglavlju i ne znamo koliko knjiga još ima stranica.

On na svojim djelima prikazuje vrijeme prije, tokom, ali i nakon vanrednih situacija, kombinujući fantastiku i realnost. Ipak, na njegovim slikama protagonisti uvijek ostaju ljudi, šta god da ih snalazi, priča on za “Vijesti”.

Vrlo lako ode u apstrakciju kojom nam poručuje da je život lijep ili se vrati crtežu, a sve to kao rezultat “kreativnog cunamija”. Tako, inspiraciju pronalazi svuda - od šetnje Ljubovićem ili nikšićkim korzoom, u gledanju filmova, splavarenju Zetom, pa i dok čeka red u nekom marketu, prilikom prijatnog razgovora ili prve misli nakon nekoliko sati sna, jer, ističe on “sve može biti okidač za dobru ideju”.

Radom “Predah” se predstavio na ovogodišnjoj 75. Tradicionalnoj izložbi Likovnih umjetnika Crne Gore, a tokom izolacije su nastali i mnogi novi radovi. On objašnjava da je “za umjetnika često dobro da bude sam, ali ne i usamljen”.

Rođen je 1981. godine u Nikšiću. Završio je Srednju likovnu školu “Petar Lubarda” na Cetinju, a Akademiju likovnih umjetnosti u Trebinju, smjer slikarstvo kod prof. Marka Musovića. Član je ULUCG od 2007. godine. Za “Vijesti” govori o svom stvaralaštvu, položaju umjetnika u Crnoj Gori što upoređuje sa svojim djelima, a iako je jedan njegov rad našao mjesto u Africi, ističe da je fokusiran na domaće tržište.

Predstavili ste se radom “Predah” na 75. Tradicionalnoj izložbi ULUCG. Kom ciklusu pripada, kada je nastala i šta slika predstavlja, predah od čega?

Rad “Predah” je posljednja završena slika iz ciklusa “Putnici”. Počeo sam je prošle, a završio ove godine jer sliku dosta često “čekam” da se pojavi u onom obliku u kojem sam je zamislio. Njen naziv ne bi previše tumačio da ne bih ličio na nekoga ko riječima pokušava prepričati muziku. Negdje sam čuo da je mudrost škrta na riječima... Smatram da je za naziv slike najpodesnija riječ ili dvije, nikako preko toga. Možda je to predah od ove jurnjave u kojoj često zaboravljamo smisao postojanja, možda u ljepoti trenutka u kom predahnemo možemo vidjeti malo bolje ono što je kao koprenom u žurbi sakriveno. Mnogo je toga u jednom predahu da bi se riječima kazalo. Predahnite pa možda zajedno otkrijemo nešto novo...

Neki radovi koje ste objavili na Vašem Fejsbuk profilu nastali su i tokom perioda izolacije. Kako je sva situacija uticala na Vas i Vaše stvaralaštvo?

Na mene dosta dobro. Umjetnik mora u dobrom dijelu prigrliti određenu izolaciju, jer se jedino tako može kvalitetno pogruziti u svoju unutrašnjost. Tek onda kad utihnu vreva i sirene počinju da se naziru prave stvari. Za umjetnika je često dobro biti sam, ali ne i usamljen. Ono što je za jednog agonija drugom može biti kvalitetno provedeno vrijeme. Vanredne situacije kao što je ova sa virusom korona, ako izuzmemo ono najgore što utiče da neko više nije sa nama i slično, umiju da ogole i nešto što je uglavnom periferno, a za mene kao umjetnika interesantno. To je ponašanje pojedinca i grupe u nepredviđenim situacijama, s obzirom da je to u dobrom dijelu povezano sa atmosferom na mojim slikama. Većina misli da poznaje sebe i da može predvidjeti ponašanje, a onda samo jedan trenutak i većina je u strahu i haosu. Kakvi smo kad nam se ukinu određene stvari, koliko smo jaki i spremni da ostanemo ljudi? Ka kojim vještinama preživljavanja pritičemo? Da li se većina okrene samo sebi dok oni drugi polako nestaju sa našeg radara? Moje slike preispituju čovjeka kao jako slojevito biće. Nekoga zastrašuje slušanje “Ode radosti”, dok drugi uživa u zavijanju sirena za početak vazdušne opasnosti.

Čini mi se da pojedini Vaši radovi pripadaju nekom segmentu pomiješane fantastike i realnosti. Kao da prikazuju neki dio svijeta neposredno prije ili posle neke “vanredne” situacije, mada vjerovatno griješim, Vi me ispravite? Izdvojila bih djela: Nada, Povratak, pa i Putnici, a možda i Predah...

Odavno nijesam čuo bolje pitanje u kom ima tako mnogo od odgovora i onog sa čime se slažem. Kao što ste primijetili sve je to neposredno prije, za i posle vanrednih situacija. Paoci točka istorije su odavno napukli i dotrajali i pitanje je do kad će se okretati. Malo je onih koji ovom svijetu predviđaju svijetlu budućnost i dugovječnost. Po mom skromnom mišljenju nalazimo se u posljednjem poglavlju, ali ne znamo koliko knjiga još ima stranica. U mnogim epohama ljudi su smatrali da je došao kraj i da će oni biti posljednji… Protagonisti na mojim slikama ostaju “LJUDI” uprkos svemu što ih snalazi. Iako po spoljašnjosti izgledaju kao da su iz nekog prohujalog vremena oni su među nama, sa slika nas gledaju iz neke ne možda daleke budućnosti. Jedna od slika sa kamionom je za mene svojevrsna slovenska verzija “Pobijesnjelog Maksa” ali sa jakom duhovnom porukom.

U Vašim apstraktnim djelima, koje sam mogla vidjeti, dominiraju tople boje, mnoštvo raznih elemenata, negdje bih primijetila i prasak, negdje i detalj kosmima ili uma, a sve čini neki poseban prikaz života, svijeta... Jedan dio tih radova je u sklopu ciklusa “Iza horizonta”. Da li i čemu težite tokom stvaranja, koji su to horizonti?

Život je lijep, to je poruka mojih apstrakcija... Ne treba misliti da smo konačna bića niti se gorditi onim što postižemo. Budimo jednostavni i dobri kao djeca, ne zlopamtivi. Za svakog ima mjesta na ovom svijetu. Po onom što sam rekao za realistične slike neko bi mogao da izvuče zaključak da sam jako ozbiljna osoba sa malo mračnijim pogledom na svijet, ali oni koji me poznaju znaju da to nije istina. Baš se radujem životu. Realizam je u službi filozofskog pogleda, a apstrakcije za emotivnu punoću bića. Realistične slike dugo promišljam i pravim razne predloške, dok kod apstrakcija rad počinjem bez priprema, po osjećaju. Apstraktna djela imaju veliki broj slikarskih pristupa i asocijativnih elemenata koji od geometrije i figuracije mogu preći u mrlju. Tu sam totalno slobodan. Naziv “Iza horizonta” objedinjuje čovjekove težnje da što više prevaziđe sva ograničenja.

Imate li neke planove za dalje?

Da radeći ono što volim preživim današnji, sjutrašnji dan i tako redom, i koliko je moguće svaki put budem bar malo bolja osoba. Sve ostalo će doći samo po sebi.

Ovogodišnja Tradicionalna izložba ULUCG prvobitno je postavljena virtuelno. Kakav je Vaš odnos kada je u pitanju spoj umjetnosti i virtuelnog?

Nijesam neki modernista, ali nijesam ni fiksiran za jedan pristup. Pristalica sam da umjetničko djelo bude predstavljeno u uslovima gdje najbolje može da saopšti poruku. Virtuelni prikaz je možda dobar surogat za uslove u kojima smo se našli ali utisak direktnog posmatranja rada se ničim ne može zamijeniti. Nije isto knjigu skrolovati na tabletu i listati u rukama. Nije isto gledati romantični film i ljubiti voljenu ženu.

Vaši radovi stigli su i do Južne Afrike. Kako je došlo do toga? Da li je i koliko teško likovnom umjetniku iz Crne Gore da plasira i prodaje svoja djela vani?

Jedan rad je stigao do Afrike, ali ne bih otkrivao kako... Mogu reći da sam izuzetno srećan zbog toga i da na taj način osjećam jednu vrstu bivstvovanja i dalje od naših prostora. Trenutno nijesam previše fokusiran na strano tržište jer vidim određeni prostor za napredovanje i ovdje.

Kakav je položaj umjetnika kod nas, da li je moguće živjeti od slikanja?

Položaj umjetnika u Crnoj Gori, a i šire, većinom je kao i protagonista sa mojih slika. Moraju se kretati u potrazi za duhovnom i materijalnom egzistencijom. One druge, koji možda žive od nekih namještanja, ne bih komentarisao. Života ima i tamo gdje se aplauz ne čuje.

( Jelena Kontić )