Samoća nas jednako potvrđuje i poništava

Jedna od posebno teških posljedica koju za sobom ostavlja tiha apokalipsa koronavirusa jest problem samoće. Stanje izolacije postepeno stvara teško podnošljivu svijest o nužnosti da čovjek bude odvojen od drugih. Generalno gledano iskustvo samoće ili čovjekov odnos prema tom fenomenu izražavalo se kroz različite pristupe. Filozofi, književnici, likovni umjetnici, da ne spominjemo naučnike, ostavili su zanimljive misli o tom stanju ljudskog bića. Koliko u okvirima aktuelnog problema epidemije koronavirusa vrijede takve, stručne, inteligentne, lucidne, duhovite, maštovite konstatacije o problemu samoće koju danas u rečenim okolnostima čovjek mora da proživljava? Njemački romantičarski pjesnik, filozof i dramatičar Fridrih Šiler je zapisao da je “jak čovjek najjači kad je sam”. U kojoj mjeri danas može biti opravdana ova Šilerova misao kada statistike već upozoravaju o problemima psihičkog zdravlja kao posljedice epidemije, bez mogućnosti predviđanja njenog skorog završetka.

Je li uistinu jak čovjek najjači onda kad je sam?

Koliki bi stupanj samosvijesti morao imati taj šilerovski čovjek da bi samoću, koja za mnoge danas predstavlja hendikep, doživljavao svojom prednošću? Izvjesno je da čovjek nakon određenog vremena počinje teško podnositi stanje izolacije, odnosno samoizolacije. Društvene su mreže slaba supstitucija ili utjeha za težinu problema s kojim je suočen. Samoća postepeno, poput korozije, počinje razarati jakost bića čineći ga sve slabijim, sve nesigurnijim. Ništa se od čovjekove jakosti ne može oduprijeti negativnosti energije koju samoća stvara iz sebe same. Nepodnošljiva atmosfera samca isijava auru njegove praznine, tuge, izoliranosti, otuđenosti. Samoća postaje predvorje beznađa. Razmišljanja ili filozofiranja (u najpozitivnijem smislu te riječi) o ljudskoj samoći sasvim su nešto drugo od stvarnog iskustva samoće. Samoća kao egzistencijalno stanje, dakle biti sam u slobodnom svijetu, kao filozof, umjetnik, književnik, intelektualac ili kakav anonimni “osobenjak” koji dakle svjesno odbacuje socijalne konvencije življenja i distancira se od svijeta u kojem živi, čini izbor po sopstvenoj volji. Tada samoća postaje odluka individualnog opredjeljenja, mogućnost ostvarenja izoliranosti koju mu upravo omogućava njegova sloboda. Stoga samoću doživljava kao neophodan uslov njegovog funkcionisanja. On je tada jak. Posvećuje se i potvrđuje u potpunosti u onome čemu je težio i što je bio cilj njegovog samoostvarenja. U strogosti te dosljednosti ona, samoća, čovjeka jača. U tom slučaju Šiler je imao pravo.

Ali u današnjim uslovima pandemije kovida 19 razvija se paralelno virus samoće koji u svom nezaustavljivom djelovanju svodi čovjeka na njega samog. Ta svijest o prepoznavanju sebe u ozračju sopstvene nametnute samoće uslovljene zbog predosrožnosti odnosno zaštite od zarazne bolesti, ograničava ga i lišava onog neophodnog potvrđivanja sebe u drugom, onih kreativnih i intelektualnih projekcija u ogledalima društvenog dinamičkog procesa življenja što mu daje smisao postojanja. Jer samoća čini, da navedemo Fromove riječi, “otuđenu egzistenciju nepodnosivim zatvorom. On bi poludio kad se ne bi mogao osloboditi tog zatvora, izići iz njega i družiti se s ljudima, s vanjskim svijetom.”

Kada pojam samoće želimo dovesti u vezu s nekim umjetničkim djelom onda nam se spontano u svijesti javljaju skulpture Alberta Đakometija. Umjetnički put i razvoj ovog švajcarskog umjetnika talijanskog porijekla, slikara i skulptora, bio je posebno zanimljiv. Imao je različite i veoma zanimljive likovno estetske koncepte realizirane dominantno u duhu nadrealizma preobražavajući određene uticaje u svoj karakterističan stvaralački izraz. Ono što ga odvaja od većine umjetnika savremenika je gotovo opsesivno traganje kroz likovni izraz, slikarski ili skulptorski, za tajnom čovjekove egzistencije i njegovog tragičnog položaja u svijetu. Ta se ustrajnost ogleda u dosljednosti u traženju onoga čemu je težio a izražavano je u nizu portreta i ljudskih figura. Tražio je onaj unutarnji lik što se nalazi u tajnoj dubini skriven ili potisnut iza vanjskog realističkog lica. Zato je neke portrete, najčešće brata Dijega i supruge Anete, slikao i crtao u hiljadama verzija. Portretirani likovi su uvijek u istoj pozi, postavljeni an fas, prema slikaru. Sjede sami u nekom nedefiniranom prostoru, slikani pretežno u sivim tonovima što im daje sumoran karakter. Treba napomenuti, kada se radi o analizi njegove umjetničke ličnosti, da se Đakometi družio i bio prijatelj sa velikim stvaraocima svoga doba poput Pikasa, Grubera, Miroa, Bretona, kontroverznog Žana Ženea koji je autor jednog, po mišljenju mnogih, od najljepših tekstova o slavnom skulptoru, objavljenom u knjižici “Atelje Alberta Đakometija”. Za švajcarskog slikara i skulptora bilo je posebno važno prijateljevanje sa Žan Pol Sartrom koji je napisao predgovor za jednu umjetnikovu izložbu u Parizu. Sartrova je filozofija egzistencijalizma imala takođe izvjesnog, plodonosnog, uticaja na Đakometijev stvaralački senzibilitet. Kao da su se mnoge misli autora “Mučnine” i “Bitka i ništavila” projicirale u suštinu Đakometijevog izraza, posebno skulptorskih djela, koja se bave ljudskim tijelom. Kad gledamo neku od tih umjetnikovih, izduženih tankih brončanih skulptura pomišljamo na Sartrovu misao iz studije Egzistencijalizam je humanizam: “... čovjek je napušten, jer ne nalazi ni u sebi ni izvan sebe mogućnost da se osloni”. U samoći mu izmiče svaki oslonac. Paradoksalno je konstatirati da se osjećaj čovjekove samoće sugestivnije izražava u skulpturi nego u slici. Ne u atmosferi koja se postiže naslikanom iluzijom prostora i psihološkim efektom kolorita nego upravo u trodimenzionalnosti skulptorskog oblika. U taktilnosti oblikovane forme. Treba napomenuti kako osjećaj samoće i izoliranosti nalazimo i u djelima Frensisa Bejkona. Djela engleskog slikara takođe iražavaju osjećaj čovjekove usamljenosti. Naslikani su u grču raspadljive tjelesnosti i u kriku očaja, otporu sopstevenoj nemoći s nepodnošljivim osjećajem klaustrofobije. Zrače energijom svoga udesa.

Međutim Đakometijeve izdužene figure su istinsko otjelovljenje samoće, ovaploćenje ogoljenosti ugroženog sebstva. One su karijatide ništavila. Stamene su u svojoj mrtvačkoj vertikali. Izrasle u jalovoj samoći koja ih je i oblikovala. Istovremeno se doimaju živim i mrtvim tijelima. Kao da su ljudski korpus i njegova sijenka stopljeni u jedno, u erodiranu strukturu oglodane tjelesnosti koja se podjednako izjeda i troši spolja i iznutra. Tijelo samo sebe razara u mirnom i samotnom procesu bivstvovanja. Đakometijevi usamljeni likovi, na kojima se rastače epiderma i sahnu mišići, naslućuje još jedino čvrsta postojanost kostura, sugeriraju neminovnost smrti, jer, kako je u jednom tekstu autor zapisao “od svog prvog daha čovjek je mali univerzum kratkog trajanja”. Kad su Đakometijeve skulpture komponovane u grupi, kad ih je nekoliko raspoređeno na istoj podlozi, one i tada djeluju usamljeno, kao otuđene aveti samoće. To pesimističko osjećanje svijeta koje bitno određuje Đakometijevo djelo, posebno ove skulpture izduženih ljudskih korpusa, teško je shvatiti bez jedne bitne činjenice koja je snažno obilježila cijeli umjetnikov život. Doživio je šok zbog iznenadne smrti svog prijatelja, holandskog arhiviste Petera van Meursa. Umro je od srčanog infarkta u sobi u kojoj su prenoćili na putu u Italiju. O tom potresnom događaju Đakometi je pisao u eseju “Le reve, le Sphinx e la mort de T.” iz 1946. godine.

Proživljavao je teške trenutke samoće i očaja uz prijateljevo mrtvo tijelo koje je ležalo na krevetu blizu njegovog. Sjeća se pokojnikovih poluotvorenih usta u koja je u jednom trenutku uletjela muha. U pamćenju su mu se usjekli pokojnikovi tanki izduženi udovi. Od tada je Đakometi u svemu živom što je gledao vidio smrt. Tako simbolično u kontekstu aktuelnog problema samoća izražena u Đakometijevom oblikovanju ljudskih figura postaje izraz otuđenja i smrti za izoliranog čovjeka. Đakometijeve skulpture izgledaju uznemirujuće u svojoj trajnoj mirnoći u prostoru i vremenu. Ako po Ajnštajnovoj teoriji vrijeme ne posotji a naše poimanje prostora po naučnikovom mišljenju je lažno, onda u toj relativnosti kategorija ostaje postojana samo samoća čovjekovog bića koja ga istovremeno potvrđuje i poništava.

( Dimitrije Popović )