Ne nadajte se milosti vi koji spoznajete

Madonna - ne znamo tko je tu ženu prometnuo u suvremenu ikonu, kako to voli reći novinarstvo. Isprazna je i slaba ili nikakva umjetnica. Nije ni lijepa. Ima u dojmu koji ostavlja odveć provincijskog. Jedni započnu i svi za njima zapomažu isto praznoslovljenje. Inače, Bogorodica koju slave kršćani ima mnoga lica. Od Trojeručice do modrolike Filermose.

Malograđanština - kako smo bili strogi prema provincijskom životu i njegovim objavama. Nismo li pretjerivali u tome? Je li ona izvor svem nemiru modernosti? Nije li porodila mnoga djela iz tmine i siromaštva svojih obitavališta? Stvara li samo samoubojice ili i nevjerojatne srednjoevropske genije? Jesmo li se iznjedrili iz njenih pospanosti i tromosti, iz njene učmalosti kao leptiri iz ličinke? Ona je naša druga ali prava domovina. Ne odričimo je se. Knedle sa šljivama, štrudle, pohanci, miris cimeta i gemišta, piva i klinčića, nismo li to mi razdrljenih ovratnika i razvezanih kravata? Navijamo na utakmicama, plivamo u rijekama, sanjamo o moru Jadrana. Zebemo u nevrijeme i stisnemo se kao miševi pred oluju, u strahu da ne zvizne još jedan svjetski rat.

Manje je više - nije. Manje je manje. Uvijek, pa i u kozmetici i arhitekturi odakle se provuklo ovo naizgled minimalističko načelo. Tko će uzeti manje ljepote, ljubavi, zlata, kvadrata ili namještaja kad bi se i dijelili besplatno?

Make-up - djevojke moje generacije, rođene sredinom 50ih, i danas drže do izgleda i makar minimalne šminke. Našminkati se, namazati, kako smo govorile, bilo je pitanje dobrog ukusa, odgoja i elementarne brige o sebi. Tuševi za kapke su nas zaobišli ali ne i maskare, olovke za iscrtavanje kapaka ili bojanje kose i obrva. Malo pudera i sjajila za usne čine čudo, a zahvalnost izumu šminke koja pokriva podočnjake dugujemo mislim engleskom stilu šminkanja. Pred očima mi je vječna Twigy sa svojom frizurom dječarca i velikih očiju iscrtanih mrkim sjenilom. Sliči s kapom beretkom na glavi na pripadnicu Pokreta otpora.

Marenda - užina Dalmata, Primoraca, Vlaja. Obično to budu tripice, fileki, njoki ili samo neki sendvič u srednjedobnoj generaciji. Mlađi se hrane brzom hranom

Mare nostrum - nešto kao mare monstrum. Svojataju to Sredozemno more talijanci, našijenci svijeh fela, frančeski megalomani i hispanski, katalonski, malteški osvajači i novi križari. Markovi konaci - neostvarivo i nemoguće, ekskurzija u pripovijedanju koja se odveć vraća u vremenu, nerealni i nikad realizirani projekt. Istinska istočnohrvatska ili južnoserpska Potemkinova sela. Budimo aktualni. Autoputovi s Kinezima vlasnicima i tkoznačijim radnicima.

Maske - navodno ih svi nosimo sve vrijeme. Ne samo za karnevala. Možda. No one trebaju nesigurnima da samo tada izravno iskažu svoje stavove i ideje.

Metempsihoza - da ste bili u prethodnom životu mačka ili krokodil? Da ste mogli biti zatočenica konclogora pa se probudili u koži neke moderne Pražanke? Što nosi mini-suknje i nasljeduje parišku modu ili obožava britansku glazbu? Ne budite naivni, nije dragi Bog tako inventivan. Kako se to čini u bajkama, da kraljevića pretvori u žapca a pijetla u viteza. Ne zavaravajte se, vaša naizgled jedinstvena sudbina tek je jednokratno opetovanje postojanja koje se nama koje je savio, slomio XX vijek, nadaje kao bolna, reska lakrdija lošeg igrokaza.

Med i mlijeko - rekli su mi francuski prijatelji: nije ovo zemlja meda i mlijeka. Kako je zamišljate vi. Ovdje se sve teško stječe. Govorili bi to u ranu jesen slušajući moje utiske i lamentacije s prvih kroatističkih seminara i predavanja, dok smo sjedili u još uvijek toplim vrtovima pred kućom. Zasađenima raslinjem donesenim sa svih meridijana. Moji su prijatelji i domaćini tek bili otišli u mirovinu, nakon dugog učiteljevanja. Sav su svijet obišli, sve kontinente. Bile su im stigle prve mirovine. Otprilike tri puta veće nego naše…

Meditacija - od čega se to burnog mora resetirati suvremeni čovjek dalek budističkom svećeniku ili sfingama miljama ili tisućljećima? Od buke i bijesa koje sam proizvodi zadnja dva stoljeća? Od svoje galame i krikova odloženih u abdomenu? Naši djedovi nisu meditirali. Bili bi umorni od polja ili stada toliko da već s prvim sumrakom nisu znali za sebe. Blaženi iskonski umor.

Mini suknja - jedna od modnih nužnosti mode na kojoj sam odrasla, kasnih šezdesetih. Nosila sam i ja, kao sve djevojke moje generacije. Kratke do stražnjice. Jednobojne, karirane, prugaste, s pojasevima i kravatama, bosonoga ili u dizajniranim čarapama… Ta mi smo bili djeca cvijeća. Blažene pop-filozofije: bez tenzija i strahova, puna muzike i skaradih stihova. Nakon tridesete, nisam je više nikad obukla.

Majstorska umijeća - koliki su vam majstori, zidari, ličioci, keramičari, elektičari, roletari, parketari, otrovali život? Svojim šlamperajem, neodrživim rokovima, famom o sebi kao o novom Leonardu. Vi ste biste i u avansu izbrojali te stotinjarke i tisućice koje ste odložili samo za tu desetljetnu priliku: famoznu adaptaciju stana. I šutke ih predali bez riječi i ikakvih prigovora vašim mučiteljima. Poslije grintate mjesecima da vam vrate konačno onaj kuhinjski stol iz 70ih od slovenske smrekovine koji nikako da oboje u garažama.

Mladost - ako je jedina prednost suvremenih tridesetogodišnjaka, halal im vjera. Znatno više vrijedi naše dvije mladosti ujedno nego njihove suhe srčike lišene života, životnosti, žeravice... Ništa u njima ne gori osim povremeno žižak marihuane...

Milost - ne nadajte se milosti vi koji spoznajete. Tek slučajni prolaznici, neznanci, bit će svjedoci i, možda, utjeha vašem očajanju.

Milo za drago - Niste vi to smislili. I ne tiče vas se. Vraćajte odmah. Ne čekajte, ne očekujte rad vremena. Ono ima svoj, poseban red vožnje. Neovisan o vama i vašim nadanjima.

Misija - pobogu, ne vjerujte u te gluposti. Nitko nema misiju. Nema ni misionara. Zar ne zamjećujete da s istospolnima iščezava i misionarski zagrljaj?

( Lidija Vukčević )