Vojvoda tuđe vojske

Negdje prije petnaestak godina na vrata kancelarije predsjednika tadašnje Srpske narodne stranke (SNS), Andrije Mandića, ušao je zgranut, koliko se sjećam priče, Novak Radulović ili Budimir Aleksić.

“Andrija, šta će nam ovi kriminalci u stranci?”, pitao je osvrćući se za grupom mladića koja je izlazila iz stranačkih prostorija.

“Šta mislite, kako Milo dobija izbore, sa intelektualcima ili sa kriminalcima?“, retoričkim pitanjem je odgovorio Mandić.

U međuvremenu, lider DF-a i Nove je usvojio još neka pravila ovdašnje tridesetogodišnje politike. Kao ono da se izbori dobijaju zahvaljujući crnim fondovima. Bili u njima dinari, rublje ili dolari.

Sa tako, izgleda opšteprihvaćenim nakaradnim načelima politike u Crnoj Gori koje je postavio DPS, došli smo do toga da nam politička scena liči na sanatorijum zatvorenog tipa.

Vrlo opasan sanatorijum.

Andrija Mandić kao da vidi da do promjene vlasti u Crnoj Gori može doći samo na dva načina. Mirnom tranzicijom ili, prevratom za koji šanse eksponencijalno rastu kako rastu i frustracije modelom vladanja i ekonomsko-socijalnom situacijom.

U prvoj priči nema mjesta za DF, sve da je DPS i hoće.

Zato DF djeluje kao da nikada neće biti vlast, kao profesionalna opozicija, idealan sparing partner ovakvoj vlasti, zainteresovana samo za onaj dio opozicionih birača koji javno ili tajno poistovjećuju Crnu Goru sa Đukanovićevom vlašću i njenim trajanjem.

Mandić u susret parlamentarnim izborima providno grabi da bude vojvoda tuđe vojske.

Vojvoda svih vjernika SPC u Crnoj Gori, pristalica Demokrata i patuljastih prosrpskih i proruskih stranaka. Zato Mandić sa skupštinske govornice poziva na okupljanje i litije u Nikšiću, iako su zbog organizacije zabranjenog okupljanja prstom na SPC u Crnoj Gori uperili i premijer Duško Marković, i režimski mediji i Aleksandar Vučić zabrinut za “SPC i dio našeg naroda”.

Prvi to rade jer, po oprobanom receptu, žele litije da izjednače sa šovinističkom retorikom Mandića.

Jedina je dilema da li je Joanikije bio primoran da krši zemaljske zakone zbog ovog Mandićevog poziva i okupljenih izgleda dobrim dijelom partijskih aktivista ili je pristao na ulogu mučenika, koje mu je dodijelilo Tužilaštvo, kako bi parirao Amfilohiju. I ako je ovo drugo, da li u dogovoru sa Mandićem i Vučićem kojem je mitropolit SPC u Crnoj Gori veliki kamen u cipeli koji nikako ne može da izbaci.

Amfilohije za sada trpi Mandića jer zna da ovaj vazda ima malu konjicu spremnu da izađe na ulicu, kao što zna da sada nekoliko njegovih riječi upućenih stadu vrlo brzo od Mandića mogu napraviti Vuka Brankovića.

Amfilohije u pozadini čuva Aleksu Bečića i Demokrate.

Ali kao što Srđa Milić nikada nije razumio da se u srpstvu ne može mjeriti sa Mandićem, tako ni Bečić nikako da shvati da radikalizmom ne može parirati Mandiću. Svaki put, kada Mandić izvuče gudalo ili Vulinov mač i pozove “drugove iz 90-ih” ili crnogorsku vlast da “spremi uniforme”, Bečić izgubi koji procenat podrške.

Ostali su tu malo bitni. Njihov interes se svodi na mjesto na izbornoj listi Mandića ili Bečića.

Uspjeh tog društva u susret izborima je što su crkvu i religiju stavili u centar političkog i sveukupnog života u Crnoj Gori u XXI vijeku, uz nedovoljno kritičko prihvatanje te postavke stvari od dijela medija i civilnog sektora.

Meša Selimović je upornu namjeru osvajanja vlasti, uprkos svemu što ona nosi na Balkanu, upoređivao sa zalijetanjem noćnog leptira na plamen svijeće.

Mandić može ostaviti utisak noćnog lepira, ali on za većinu svojih poteza se pita kao svitac sa zadnjicom. Sve snažniji utisak je da njime upravlja Aleksandar Vučić.

Mandiću je, ipak, izgleda promakao jedan postulat na kojem počiva nezrela crnogorska politička scena. U konačnici, u Crnoj Gori uvijek je bio politički jači onaj koji se predstavio da mu je cetinjsko guvno draže od beogradskog kanabea.

Amfilohije se sada postavlja tako u odnosu na Mandića.

I teško da će mu Mandić i Vučić kreirati kada, kako i sa kojim ciljem će biti nastavljene litije.

( Vladan Žugić )