Kad muž prodaje tijelo žene

Ni karantini, ni policijski sat nijesu spriječili da posljednjih mjeseci cvjeta prostitucija u Crnoj Gori.

Korona je samo uticala na vrijeme kada se nude usluge, pokazuju podaci do kojih smo došli.

Kako se povećava siromaštvo kao posljedica “globalnog zatvaranja” i gubitka radnih mjesta usljed pandemije koronavirusa, sve je više onih koji nude seksualne usluge. Sve češće to postaje posao od kog žena, na nagovor ili pod prijetnjom muža, izdržava cijelu porodicu.

Naši izvori kažu da su se usluge prostitucije više nudile tokom dana, kako bi se izbjegle mjere zabrane kretanja koje su važile od proglašenja epidemije.

Direktorica nevladine organizacije Sigurna ženska kuća Ljiljana Raičević kaže da ima nezvanična saznanja da je prostitucija procvjetala posljednjih mjeseci kako se povećava siromaštvo i da su u pitanju “i neke maloljetnice, izbjeglički kampovi”, kao i da je policija znala za neke događaje i da nije reagovala.

“Nezvanično sam čula da postoji lanac prostitucije po rubovima grada i da to nije iskorijenjeno. Ne znam u kojoj mjeri. Sve čekam kad će da krene priča o tome na pravi način”.

Upozorava na slučajeve prostitucije, kada je žrtva primorana da se time bavi, što je oblik trgovine ljudima.

“Uvijek kada je primorana, to je neki vid trgovine. Uvijek postoji uzrok zbog čega se neko primorava na prostituciju, a siromaštvo je na prvom mjestu. Na drugom mjestu je strah, koji parališe osobu koja tada ne razmišlja logički jer je često ucijenjena da mora to da radi zbog nekih stvari koje su se dešavale, fotografije koje on posjeduje, čak iako je supruga”.

Iz policije, međutim, nijesu odgovorili na pitanja da li je od proglašenja pandemije bilo prijava zbog prostitucije.

Prehranjuje četvoro djece i muža

Jedna od onih koja prodaje tijelo za novac je i R. B. Iz Nikšića (45). Kaže da je na to primorao muž.

Ima četvoro djece i muža alkoholičara čija zarada nije dovoljna da ih prehrani. Nekada pruža seksualne usluge i za pet eura.

“Muž me je jednom natjerao da tražim novac kod komšije. Bili smo bez para. Komšija mi je ponudio pet eura za oralni seks. Nijesam smjela doći kući bez novca, pa sam prihvatila“, kaže R. B. koja nije željela direktno da razgovara sa novinarom, već preko posrednika jer, kako reče, ima problema sa policijom.

Sebe ne smatra seksualnom radnicom jer, kako tvrdi, “najstarijim zanatom“ se bavi samo kad je nužda. Policija je, kaže, nekoliko puta privodila.

“Rekla sam policiji da ne mogu drugačije da zaradim novac. Šta ću, imam četvoro djece koja treba da jedu. Kažu mi: nađi posao. Gdje da ga nađem? Neka mi oni nađu, pa ću da radim. Kažu: idi čisti. Pokušala sam, ali ljudi neće da plate“, priča R. B.

Izvor iz policije kaže da je muža prijavljivala zbog nasiliničkog ponašanja, ali on to ne priznaje, niti da je tjera na prostituciju. Tvrdi da to ona radi dobrovoljno i da ga vara. R. B. nije jedina kojoj prostitucija obezbjeđuje egzistenciju.

Izvor iz policije navodi da ovaj slučaj nije usamljen i da ima još ženskih osoba koje se uz posredovanje muža bave prostitucijom. Muževi su u stvari neka vrsta makroa. Oni ih doprate do “mjesta sastanka“ i čekaju, kako bi se pobrinuli za njihovu bezbjednost.

Naš izvor kaže da se uglavnom radi o bračnim parovima koji nemaju stalan posao i na taj način preživljavaju. Njihova tarifa, prema izvoru iz policije, prosječno iznosi 50 eura.

Objašnjava da ove osobe, kada ih policija privede, ne priznaju da se bave prostitucijom. Seksualnim radnicama smatraju osobe koje se tim bave “profesionalno i zarađuju mnogo više“.

Autorka teksta je pokušala da stupi u kontakt sa nekim ženskim osobama koje se, navodno, bave prostitucijom, ali one nijesu željele da razgovaraju o tome.

Kako se vara zakon

Bavljenje prostitucijom je prema Zakonu o javnom redu i miru prekršaj i ne podliježe krivičnoj odgovornosti. Zaprijećena kazna je od 200 do 1.000 eura, ili kazna zatvora do 30 dana.

Podsticanje ili posredovanje u prostituciji je krivično djelo pripisano Krivičnim zakonikom. Kazna je od tri mjeseca do dvije godine. Za maloljetno lice - do deset.

Iako se iza prostitucije, a posebno posredovanja u prostituciji često krije trgovina ljudima, to je u praksi teško dokazati.

Stručnjaci objašnjavaju da je žrtva trgovine ljudima prinuđena da se bavi prostitucijom, da ne može slobodno da odlučuje gdje i kako će raditi, ne može da odbije klijenta, nema slobodu kretanja, ne može da odluči da prekine, a za svoj rad ne dobija novac ili dobija vrlo malo. Jednostavnije rečeno, ona je vlasništvo osobe koja ju je kupila.

Često u praksi upravo tako izgleda i odnos između djevojke koja se “dobrovoljno” bavi seksualnim radom i makroa, u slučaju naše posredne sagovornice - njenog muža.

Za trgovinu ljudima je, međutim, potrebno dokazati da postoji sila, prijetnja i upravo je u tome razlika u odnosu na posredovanje u prostituciji. Crnogorski zakon propisuje kazne za trgovinu ljudima od jedne do 10 godina i propisano je između ostalog da se trgovina ljudima odnosi na eksploataciju prostitucije, ali i na druge oblike seksualnog eksploatisanja.

Tako se često dešava, kako objašnjavaju iz policije, da ukoliko posrednik raspolaže sa više ženskih osoba, ne primjenjuje silu, prijetnju, ne ucjenjuje, ne zadržava im putne isprave, ne ograničava im kretanje, a one pristaju na seksualnu eksploataciju i imaju procenat od naplaćenih seksualnih usluga, onda tužilac u praksi u najvećem broju slučajeva nema elemenata da to može kvalifikovati kao trgovinu ljudima, već kao posredovanje u prostituciji.

Kriminolog Velimir Rakočević kaže da je jedan od problema što prinudna prostitucija nije propisana krivičnim zakonodavstvom, iako u praksi postoji. Tada se, kada dođe do prisilnog seksualnog čina, to djelo tretira kao silovanje.

On smatra da bi se iz ćorsokaka, jer je trgovina ljudima inače teško dokazivo krivično djelo, moglo izaći upravo ako bi se recimo ponuda seksualnih usluga definisala kao krivično djelo.

“Tom rješenju su pribjegle neke države, koje su,recimo, ponudu prostitutki definisale kao krivično djelo, tako da ima rješenja koje bi mi mogli da preuzmemo”.

Prema sadašnjem zakonodavstvu, posredovanje u prostituciji se odnosi na dobrovoljni pristanak, dok je jasno da to često u praksi nije slučaj, a trgovina ljudima postoji samo ako postoji eksploatacija prostitucije.

Pola tužilaštava nije imalo posla

Iz Uprave policije kažu da su u posljednjih pet godina registrovali 19 krivičnih djela i da je podneseno 10 krivičnih prijava protiv 17 osoba zbog sumnje da su počinila krivična djela posredovanje u vršenju prostitucije.

Među procesuiranima nije bilo maloljetnika.

Uprava policije je, kako dodaju, u prethodnom periodu realizovala nekoliko akcija, identifikovane su ženske osobe koje su seksualno eksploatisane, a krivično su procesuirane tri ženske osobe zbog izvršenja krivičnog djela u vezi sa prostitucijom.

Uprava policije nije evidentirala muške osobe koje se bave prostitucijom.

Najpoznatija akcija policije u posljednjih pet godina je “Lutka“, kada je uhapšena Kotoranka Željka Rolović zbog sumnje da je organizovala lanac prostitucije u tom gradu.

Ona je sa tužiocem postigla sporazum o priznanju krivice i osuđena je na novčanu kaznu od 2.500 eura. Ona je priznala pred tužiocem Žarkom Pajkovićem da je organizovala lanac elitne prostitucije na primorju - u stanovima, hotelima, na jahtama...

Zanimljivo je da većina tužilaštava nije imala prijave zbog posredovanja u prostituciji za 10 godina, pokazuju zvanični podaci.

U osnovnim državnim tužilaštvima u Beranama, Nikšiću, Kolašinu, Plavu, Pljevljima, Cetinju i Rožajama (od ukupno 13 ODT-a) za posljednjih deset godina nije bilo krivičnih prijava zbog posredovanja u prostituciji.

Prema podacima Uprave policije od 2012. do 2018. godine, vođeno je ukupno 15 istraga za krivično djelo trgovina ljudima. To krivično djelo međutim ne predviđa samo trgovinu zarad seksualne eksploatacije, tako da nema podataka koliko ih se samo na taj segment odnosilo.

Ipak, u Strategiji za borbu protiv trgovine ljudima navedeno je da je ukupan broj identifikovanih potencijalnih žrtava trgovine ljudima u periodu od 2012. do 2018. godine 30, od čega 6 muškog i 24 ženskog pola. Najčešće identifikovani slučajevi trgovine ljudima bili su oblika seksualne eksploatacije, čak 47 odsto.

Zvanični podaci pokazuju da su tokom 2012. godine vođene dvije istrage, u 2013. tri, 2014. četiri, tokom 2016. i 2017. vođena je po jedna istraga, a u 2018. tri istrage.

Tokom 2012. godine podnijeta je jedna krivična prijava, tokom 2013. nijedna, u toku 2014. podnijete su 2, 2015, 2016. i 2017. godine nije bilo podnijetih krivičnih prijava, dok su u 2018. podnijete dvije.

Jedna krivična prijava koju je Uprava policije podnijela za silovanje u toku 2017. godine prekvalifikovana je od tužilaštva i podignuta optužnica za trgovinu ljudima.

Kada je u pitanju broj optužnica za krivično djelo trgovina ljudima, po jedna je podignuta u 2013, 2014. i 2017.

Nadležni sudovi su donijeli ukupno pet pravosnažnih presuda. Kazne su se kretale u rasponu od dvije godine do šest godina i 10 mjeseci zatvora.

I u svijetu se trgovina ljudima smatra jednom od tri najprofitabilnije kriminalne aktivnosti, uz trgovinu drogom i ilegalnu trgovinu oružjem. O njoj se najčešće govori kao o “visokoprofitabilnoj i niskorizičnoj djelatnosti”, jer se, s jedne strane, procjenjuje da se zarade trgovaca ljudima kreću u rasponu od nekoliko milijardi pa do 60 ili čak 500 milijardi dolara godišnje, a statistički posmatrano veoma mali broj njih završi na sudu i bude osuđeno na visoke zatvorske kazne.

Vlast ne interesuje žensko pitanje

Raičević upozorava da se nedovoljno radi na suzbijanju prostitucije, jer vlast “ne interesuje žensko pitanje”.

“Molila sam u nekoliko intervjua ministra policije da se obrati ženama da slobodno bježe i u onim časovima kada to nije dozvoljeno, na kraju je on to i prihvatio i rekao da će ih zaštititi. To su žene čule, i poslije toga je dosta bilo poziva, dolazaka i interesovanja. Međutim, nikad se nijesu obratile po pitanju prostitucije”, kaže Raičević.

Smatra da policija ima dosta informacija o prostituciji, “a što ih nije briga je posebno pitanje”.

“Nije im stalo. I naše političko društvo je muško. Kad vidite fotografije Vlade Duška Markovića, te ministarke su u drugom redu i one se ponašaju taman kao i oni, nema tu razlike”.

Legalizacijom prostitucije legalizovalo bi se muško nasilje?

Jedno od pitanje koje je posljednjih godina otvoreno je i da li treba legalizovati prostituciju i da li je to način da se stane na put trgovini ljudima zarad seksualne eksploatacije.

Zanimljiv je primjer Njemačke gdje je više od milion prostitutki trenutno registrovano, a taj dio privrede svake godine doprinese državnom budžetu sa 16 milijardi eura.

Prostitutkama je sada lakše da prijave policiji klijente koji su ih na bilo koji način zlostavljali, a takođe je lakše da između sebe razmjenjuju podatke o problematičnim klijentima.

Međutim, u Njemačkoj se javio problem povećanja broja žena koje su žrtve trgovine ljudima. One najčešće dolaze iz siromašnijih zemalja istočne Evrope, a njih je sada lakše pomiješati i uklopiti sa ženama koje ovo dobrovoljno rade.

Kod nas, ali i u mnogim drugim zamljema su mišljenja podijeljena.

Iz NVO Anima kažu da imaju jasan stav da prostituciju ne treba legalizovati.

“Posebno se kritički odnosimo prema onom što država izostaje da uradi na zaštiti žena od nasilja, prostitucije i trgovine ljudima i organizovanom kriminalu. Predlog da se prostitucija legalizuje zapravo znači legalizaciju muškog nasilja nad ženama i zloupotrebu resursa žena”, kaže Ervina Dabižinović.

Dodaje da u Crnoj Gori ne postoji tržište rada sem tržišta prostitucije/prodaje ženskog tijela.

“U zemlji u kojoj institucije ne rade svoj posao, u kojoj se ćuti o nasilju nad ženama. Posebno se ćuti o seksualnom nasilju nad ženama i djevojčicama, a posljednje istraživanje Sigurne ženske kuće, SOS Nikšić i Prime Podgorica ukazuje da dvije trećine ispitanica nikom nisu pričale o seksualnom nasilju, što jasno pokazuje ambijent nekažnjivosti nasilja i potpunog nepovjerenja u institucije sistema”.

Gradilište auto-puta pod posebnom pažnjom

Iz policije navode da kroz akcije koje se sprovode na nivou Uprave policije, a koje su usmjerene ka otkrivanju, suzbijanju i procesuiranju svih oblika trgovine ljudima, posebna se pažnja posvećuje lokalitetima gdje postoji veći priliv strane radne snage.

“Na tim lokalitetima se rade kako operativne tako i konkretne provjere od strane službenika kriminalističke policije. Između ostalih, tu je i lokalitet gradilišta auto-puta Bar-Boljare. Dosadašnjim radom službenici policije nisu registrovali prostituciju na navedenom lokalitetu i zasada ne postoje indicije da se na tom terenu vrši prostitucija”.

Tekst je preuzet sa sajta Društva profesionalnih novinara

( Biljana Matijašević )