Pedagoška revolucija

Iako se svi mi branimo da naše živote dijelimo na onaj dio do korone i poslije nje, demarkaciona linija se nameće sama od sebe jer skoro da je nemoguće imenovati neku životnu oblast koja je ostala netaknuta i van njenog domašaja. Nije, naravno, sve negativno određeno jer mnoge stvari smo počeli da obrćemo i vidimo mnogo jasnije. Uočili smo i potrebu za neminovnim promjenama jer naši životi u kojima su svakodnevni posao, plaćanje računa, vikendi od kojih se očekivalo nešto ekstaordinarno, počeli su svojim cikličnim ponavljanjem ličiti nekoj vrsti perpetuum mobila. Pod naletom korone nešto kao da je puklo u toj pomalo izlizanoj konstrukciji. Još malo pa se razletjelo na sve strane. Ovih majskih dana kao da se pribiremo od svega. Pokušavamo uspostaviti neki novi svijet koji je, kao i kod čuvenog pisca A. Huxleya - misli se na njegov roman Čudni novi svijet - ipak dio starog svijeta, ili, biće najprije, miks novog i demontiranih djelova starog svijeta. Šta je to što je viđeno, a šta je opet to novo u svemu? Novo je, da odmah otkrijem, to, kako se stare, već viđene stvari sklapaju u nove konstrukcije. Eto, recimo, život na otvorenom. Ne samo da su bioskopi i crkve obnovili stare forme rada pod otvorenim nebom koristeći drive in mogućnosti, nego se i čitava jedna vrlo osjetljiva sfera živora, kao što je institucionalno čuvanje i odgoj djece, preselila u nove prostore. Prostore kojima otvorena priroda, a ne fizički zidovi, nameće granice za svakodnevnu pedagošku aktivnost. Da sve nije samo ekstravagantna futuristička projekcija, uvjerila sam se na vlastitom radnom mjestu, odmah prvih dana kada smo po preporuci vlade, već u drugoj polovini aprila, krenuli na posao. Otvorili dječije institucije kao temelj da se uopšte počne sa ukidanjem lockdowna, i da roditelji, kako je naša drčna premijerka Mette Frederiksen naglasila, mogu da se na miru, od kuće, odakle rade u novim uslovima, posvete ekonomiji i ekonomskoj obnovi. Mi pedagozi na posao, djeca u institucije, a roditelji kući na posao - stajalo je crno na bijelo prema vladinom planu. Naravno, uslijedila je odmah šuma propisa, šta i kako, koliko puta treba onoj najmanjoj (0-3 godine), pa onoj malo većoj (3 godine) i na kraju onoj najvećoj djeci (4-6 godina), prati ruke, te odredba da najmanji moraju imati 6 kvadratnih metara po djetetu, dok ovi srednjeg i najvećeg uzrasta mogu proći i sa 4 kvadrata po djetetu. Nastala je panika kao obezbijediti tolike kvadrate, čak i u uslovima u kojima su čuveni zabavni park Tivoli i poznati hoteli ponudili svoje, u ovom trenutku, zjapeći prazne prostorne kapacitete. Ali, nije se radilo samo o tome. Epidemiolozi, stručnjaci koji danas daju završnu riječ svemu, uticali su na to kako će biti definisani uslovi čuvanja djece u novim uslovima. Ponavljajući da je opasnost od zaraze najmanja ako držimo odstojanje i što više boravimo na otvorenom, napisano je uputstvo koje sadrži nekih 15 stranica, a čija suština se svodi da se sve, čitava djelatnost, prebacuje u prirodu i na otvoreno. Kako svježeg vazuha i prirode, hvala Bogu, u ovoj zemlji još uvijek ne nedostaje i poštujući pomenute propise, kao i propis da djeca moraju biti podijeljena u male skupine do maksimalno petero u grupi, uz to još i rigorozna pravila o pranju igračaka 2-3 puta dnevno, sve je moglo da krene. Jaslice i vrtići su, skoro pa svečano i uz pompu, otvorili svoja vrata. Čitav sistem čuvanja djece prebačen je, kako rekosmo, na otvoreno, na igrališta i u prirodu. Osim kratkog boravka u zatvorenom - i to samo u slučaju jače kiše - u vrijeme kad dječije institucije počinju sa radom, neke već od 6:30 sati, mališani su napolju sve do zatvaranja. A institucije se po novom zatvaraju već u 15 sati za većinu djece. Izuzetak su djeca medicinskog osoblja i osoblja koje radi po staračkim domovima. Njihovi roditelji koji su dodatno angažovani zbog pandemije korone mogu koristiti kapacitete institucija sve do 17 sati, kao i ranije.

Za pedagoge i sve zaposlene, pogotovo lidere i one koji donose relevantne odluke na komunalnom i državnom planu, sve ovo je svojevrstan izazov, iako su u Skandinaviji oduvijek postojali modeli čuvanja djece koji su podrazumijevali duži boravak u prirodi i bez prisilnih uslova kao što su ovi diktirani koronom. Pogotovo posljednjih godina kada je trend ostajanja novoformiranih porodica s djecom u centru grada zabilježio nagli uspon, zbog čega su postojeći kapaciteti dječjih ustanova bili nedovoljni, čak i oni najmlađi su paženi po okolnim šumama i presvlačeni po specijalno organizovanim autobusima koji su mališane odvozili i dovozili svakodnevno na relaciji centar - okolna priroda.

U novonastaloj situaciji morala se naročito uzeti u obzir perspektiva roditelja jer nije isto imati pravo da kao roditelj odlučujete kako će vaše dijete biti paženo i biti prisiljen da prihvatite situaciju u kojoj svi drugi mnogo više odlučuju o njemu nego vi sami. Do sada je bio dovoljan klik na kompjuteru pa da promijenite instituciju. Nije trebalo previše objašnjavati svoje nezadovoljstvo i buduće namjere, eventualno se mogla poslati bombonjera personalu kao znak pristojnosti i zahvalnosti za uložene napore i poći dalje u potrazi za institucijom bližoj vlastitim predstavama o tome šta je dobro čuvanje i vaspitanje vašeg djeteta. Zbilja, šta kažu roditelji u ovom trenutku kad su njihova prava, i pogotovo strpljenje, stavljeni na veliku probu? Nije im lako, generalni je zaključak, pogotovo što trenutno važeći propisi zabranjuju njihov ulazak u institucije jer se dovođenje i odvođenje djece takođe obavlja napolju, tako da je susret s personalom koji je bio s djecom cijeli dan i po običaju raportirao dnevne dogodovštine uveliko ograničen. Vladao je naročito strah kako će oni najmanji, djeca jasličkog uzrasta, posebno ranjiva na situacije odvajanja od roditelja, a i sami roditelji, ništa manje ranjivi na dječji plač u ranim jutarnjim satima, sve ovo podnijeti. Srećom, sve, bar za sada, ide prilično dobro, da ne kažemo bezbolno. Roditelji pokazuju suzdržanost i puni su razumijevanja, pa i hvale za personal koji se ne samo svakodnevno, nego često i iz sata u sat, mora prilagođavati novim smjernicama koje dolaze s više mjesta, lidera institucija i vlade u krajnjoj instanci. Njihove, uglavnom dobronamjerne primjedbe, kao npr. da je djeci ispucala koža od silnog pranja ruku, brzo se rješavaju nabavkom većih količina kreme za ruke, koje, kako izgleda, ima dovoljno na lageru, za razliku od, recimo, gumenih rukavica koje su deficitarna roba.

Pa iako su sve gore navedene stvari važne u kvalitetnom čuvanju djece, ostalo je ipak mnogo nerazjašnjenih pitanja. Pogotovo onih vezanih za izbor sadržaja kojima treba osmisliti dan mališanima u novim uslovima. Uslovima kad je mjesto čuvanja djece isključivo pod otvorenim nebom. Kako ispoštovati ambiciozne planove rada koji nisu stavljeni ad acta ni u novim korona uslovima u kojima higijena i njega imaju najviši prioritet? Pedagozi koji su kreatori i sastavljači dnevnog plana stoje pred svakodnevnom dilemom: kako dizajnirati dobar i sadržajan dan za grupu i svako pojedinačno dijete koje od 9-15 sati provodi napolju.

Uprkos dilemama, nije sve tako ni loše. Bar za sada, dok traje proljeće i idemo u susret ljetu. Što se tiče pedagogije i pedagoške linije koja će biti implementirana ostaje da se vidi jer sve je uslovljeno razvojem pandemije korone i pravcem koji će ona u narednom periodu uzeti. Od njenog trajanja će zavisiti da li će skandinavski pedagoški model u kom je boravak u prirodi visoko zastupljen ostati onakav kakvim ga poznajemo, ili će ga trebati dodatno revolucionisati. Pedagozi, u svakom slučaju, svoju profesionalnu odjeću i obuću trebaju pod hitno dodatno dopuniti kojim parom dobrih čizama i nekolicinom jakni visokog stepena protivkišne impregnacije. Autorka teksta radi kao pedagog u jednom kopenhaškom vrtiću

( Ljiljana Bulajić )