Jesmo li džabe krečili?

Većina glavnih argumenata suverenista u referendumskoj kampanji i dalje stoji, iako su mnogi njihovi tada proklamovani ciljevi daleko od ostvarenja.

Nekadašnji unionisti mogu se pohvaliti da su dobro predvidjeli kako će se vladati nezavisnom Crnom Gorom, iako nema garancija da bi bilo drugačije i da su pobijedili na referendumu.

Referendumom je vraćena mogućnost da stanovnici jedne teritorije koja je već u istoriji bila međunarodno priznata država, samostalno, u formalno predstavničkoj demokratiji, odlučuju o najvažnijim političkim, ekonomskim i društvenim pitanjima.

Crna Gora je formalno postala dio zapadnog civilizacijskog kruga i članica NATO. Kandidat je za članstvo u Evropskoj uniji koji je trenutno najdalje odmakao u formalnim pregovorima sa Briselom. Deklarativno i na zakonodavnom nivou, na njenoj teritoriji prihvaćeni su standardi demokratije, vladavine prava i ljudskih prava.

Srpske “dileme” - Evropa ili Rusija, “borba za opstanak” Republike Srpske, pitanje Kosova, ne tiču se više direktno Crne Gore, osim u kontekstu regionalne stabilnosti i saradnje, pa svoju spoljnu politiku - najuspješniji segment ove vlasti nakon nezavisnosti - Podgorica već 14 godina može da gradi u svom, a ne u interesu Beograda.

Sve je to danas u najboljem interesu velike većine građana. Vrijeme je pokazalo i da mnogi razlozi u kampanji unionista nijesu bili validni. Crna Gora je preživjela politički, ekonomski i vojno bez Srbije. Nije došlo do kidanja veza između njenih građana i onih porijeklom iz Crne Gore koji žive i rade u Srbiji. Granica se prelazi uz ličnu kartu, Srbija je među glavnim trgovinskim partnerima, srpski turisti i dalje dolaze na crnogorsko more, a studenti odavde i dalje mogu da studiraju u Beogradu kao i do 2006.

Srbija nije “sačuvala” Kosovo, ali razlog za to nije nezavisnost Crne Gore, već pogrešna politika Beograda i konstelacija međunarodnih odnosa, na koje Podgorica ne bi mogla da utiče ni da je ostala u zajedničkoj državi. Jedino što bi danas Ivica Dačić imao jednu adresu manje na listi za “otpriznavanje” Kosova.

Nijesu ostvarena gromoglasna obećanja tadašnjih lidera suverenista da će životni standard u Crnoj Gori biti na nivou zapadnog. Građani žive nešto bolje, ali potencijali koje ima država sa toliko resursa, a tako malo stanovnika, u velikoj mjeri i dalje su neiskorišćeni ili uništeni, zahvaljujući neoliberalnom, korumpiranom i klijentelističkom režimu, koji je ostao netaknut i nakon 2006.

Još jedan od argumenata nekadašnjih unionista protiv nezavisnosti pokazao se tačnim.

Danas je Crna Gora privatna odnosno zarobljena država - kako je već neko vrijeme zovu i njeni zapadni partneri - u kojoj se usvojeni zapadnjački zakoni primjenjuju samo ako i kada to odgovara ljudima na vlasti i oko nje, a demokratija, ljudska prava i vladavina prava i druge zapadne vrijednosti u toj situaciji ostaju ne mnogo više od mrtvog slova na papiru. Doduše, Crna Gora je bila zarobljena država i prije nezavisnosti, ali sada krivicu za to Đukanović ne može svaljivati na Beograd, već je lično za to najodgovorniji.

Dio krivice snosi i veliki dio opozicije, koji još ne želi da shvati da mnogi Srbi u Crnoj Gori nisu diskriminisani zbog svoje nacionalne pripadnosti - ili svjesno na tome gradi svoju nacionalističku politiku - već su dio mnogo brojnije zajednice crnogorskih građana koji su diskriminisani jer misle i govore drugačije od Đukanovića i DPS-a.

Da li bi Đukanovićev DPS ostao na vlasti da je izgubio referendum? Njegov odlazak bio je još jedan proklamovani cilj unionista, ali niko ne može biti siguran šta bi bilo da je bilo.

Crna Gora i Srbija su 2006. godine već 15 godina živjele u nefunkcionalnoj, nedemokratskoj, dvočlanoj državnoj zajednici - 12 godina u krnjoj Jugoslaviji koja je vodila četiri nepotrebna rata, i tri godine u “Solaniji” - SCG, koja se pitala samo sa vojskom i spoljnim poslovima. I u takvoj zajednici Đukanović je pobjeđivao na gotovo svim izborima, zahvaljujući i tome što je i tada u rukama imao sve poluge za zloupotrebe institucija u cilju održanja na vlasti - policiju, pravosuđe, mafiju, većinu medija, uključujući i javni servis. Sklon sam da vjerujem da bi on te poluge zadržao i da je SCG preživjela, a da bi Crna Gora u njoj danas bila isto što i Dodikov kalifat u Bosni.

Emocije su bile važan faktor motivisanja i suverenista i unionista. Na ispravljanje ili nanošenje istorijske nepravde, patriotizam, kolektivni nacionalni, kulturni i vjerski identitet pozivali su se i jedni i drugi, samo sa suprotnih polova. Tako je i danas, a vlasti i djelovi opozicije i u Crnoj Gori i Srbiji to ističu u prvi plan kada nemaju šta drugo da ponude građanima pred izbore ili kada žele da skrenu pažnju sa afera koje ih s vremena na vrijeme uzdrmaju.

Ali, sada su manipulacije javnim mnjenjem i proizvodnja podjela po srpsko-crnogorskoj liniji kada god to zatreba vlastima u Podgorici i/ili Beogradu vrlo providne, i očiglednije je čemu služe. Neće valjda Srbija sada opet u rat sa NATO-om?

Da je opstala SCG, predreferendumske tenzije između “dva oka u glavi” i tvrdnje kako stariji brat ugrožava opstanak mlađeg, a ovaj podriva ugroženo srpstvo, bile bi znatno kredibilnije i opasnije.

Među najvažnijim tekovinama referenduma je to što je Crna Gora prvi put u svojoj istoriji suštinski promijenila državni status bez prolivene kapi krvi. Tek kada prvi put u svojoj istoriji promijeni vlast na demokratskim izborima, biće to potvrda da referendum nije bio zaludan posao.

( Mihailo Jovović )