Jurica Pađen: Danas scenom vladaju lako zamjenjivi kamenčići u mozaiku

Hrvatski muzičar Jurica Pađen već 40 godina na muzičkoj sceni uspješno gradi svoju karijeru, a do sada je napisao više od 170 kompozicija.

Odrastao je slušajući “Bitlse”, pa ne krije da ga je upravo njihova muzika motivisala da upiše muzičku školu. Svirao je klasičnu gitaru, a već po završetku niže muzičke škole počinje da svira i komponuje svoje prve rokenrol pjesme. Nakon diplomiranja u muzičkoj školi priključuje se “Grupi 220”, iz koje kasnije nastaje “Parni valjak”. Po odlasku iz “Parnog valjka”, 1978. godine osniva grupu “Aerodrom” sa kojom snima pet studijskih albuma, a 1987. postaje član grupe “Azra”, gdje je bio tri godine.

Grupu pod nazivom „Pađen bend“ osniva 1994. godine sa Tomislavom Šojatom. “Pađen bend” iza sebe ima tri albuma od kojih je jedan namijenjen inostranom tržištu, međutim početkom ovog vijeka ponovo okuplja grupu “Aerodrom” sa kojom radi i danas.

Pađen je još 80-ih godina prošlog vijeka potvrdio status rok velikana, a uspio je da se istakne i kao studijski muzičar, pa je tokom 40 godina karijere imao priliku da svira sa brojnim muzičarima među kojima su: Arsen Dedić, Gabi Novak, Alka Vuica, Goran Karan, grupom Film…

Kao neko ko voli filmsku muziku, objavio je i dva albuma instrumentala koji su posvećeni onima koji vole zvuk gitare, a za projekat „All stars“ na kojem su mu gostovale brojne kolege dobio je čak i nagradu Porin.

„Ovih 40 godina je brzo prošlo. Zapravo se uvijek nešto radilo, pa je bilo raznoliko i dinamično. Sarađivao sam sa puno vrsnih muzičara, tako da je sve to skupa znači da je bilo zanimljivo“, priča za “Magazin” Pađen koji kada je počinjao karijeru rok žanr je bio na vrhuncu.

„Mnogo bolje je rok prolazio u to vrijeme. Očito je bila neka druga klima, drugačiji ukus publike je vladao, digitalna era bila je tek na pomolu. Ljudi su kupovali ploče. Danas je tolika hiperprodukcija, da kultura ne stigne da prati civilizaciju. Civilizacija se brzo razvija u smislu tehnološkog napretka, a znanje, kultura zaostaje u popriličnoj mjeri. To je i jedan od problema savremenog svijeta što ima mnogo manje prostora za kulturu, nego za taj tehnološki napredak koji ide bržim koracima. I onda, u tom izobilju informacija koje današnja djeca dobijaju, a škole takođe nijesu odigrale ulogu koju je trebalo da obrazuju djecu, jer slušati muziku je takođe neka vrsta znanja i obrazovanja, sve je izgubilo smisao. Onaj ko sluša je skoro bitan kao i onaj koji je stvara. Zbog te hiperprodukcije raznoraznih sadržaja koji nemaju baš nikakvog kvaliteta u sebi, ljudi su zatrpani i promakne im u toj gužvi ono što je vrijedno pažnje. Nedovoljno se posvećuje vremena i u školama i kod kuće da bi se djeca naučila slušati kvalitetnu muziku“, smatra Pađen dodajući da se danas djeci nameće da ono štio ima više klikova, a veliki broj pregleda može imati bilo ko, samo treba da plati.

„Kad upale tražilicu prvo im izbacuje ono što je najguglanije i najposjećenije na toj listi. A ljudi koji rade tu muziku se pobrinu da kad su pregledi u pitanju bude u samom vrhu. Bendu ‘Aerodrom’ je nedavno stigla ponuda da kupimo milion ili više pregleda sa pripadajućim komentarima. Nakon što smo dobili tu ponudu gledam kako Pol Makartni ili U2 i neki drugi popularni bendovi izbace hit singl, a na YouTube servisu imaju milion eventualno i to jedva. A neke naše nazovimo pjevačice ili cajke danas kupe 20 miliona pregleda. I onda, normalno kad neko vidi da polusvijet ima 20 miliona pregleda, automatski ide tamo jer misli da je to dobro. U velikoj mjeri prevara je prisutna, kao i u svemu. Očito ovo je vrijeme velikih prevara. To je svojstveno ljudskom rodu. Rijetki su oni koji neće iskoristiti ako im daš priliku da prevare“, tvrdi Pađen.

Još na početku svoje karijere, Pađen je potvrdio status rok velikana, iako to 80-tih godina nije bilo lako izdvojiti se iz mnoštva bendova i autora.

„Kvalitativno je bila puno jača konkurencija. Danas svako može snimiti pjesmu, a zašto i ne u krajnjem slučaju, napraviti snimak i okačiti ga na Youtube. Samim tim konkuriše. Međutim, u ono vrijeme morao si biti dobar muzičar, morao si dobro da vladaš instrumentom, najprije si se morao uživo dokazati pred publikom kako sviraš, pa bi ti tek onda diskografska kuća pružila mogućnost da nešto snimiš. U sferi kvalteta je bila puno bolja konkurencija nego danas, pa te je i to tjeralo da budeš jednako dobar kao drugi da bi mogao da opstaneš. Bio je to i stimulans i motivacija u isto vrijeme“, prisjeća se Pađen i ističe da se u svijetu od doba “Bitlsa” do nekih tamo 80-tih desilo ono najbitnije u muzici.

„Sve ovo poslije su varijacije. Tada se nije dalo zaključiti da je ovo posao koji će dati ogroman novac. Ljudi su svirali, nijesu ni znali šta su muzička autorska prava. Svirali su, jer su to voljeli. Nijesu bili pod pritiskom diskografa i producenata koji su danas preuzeli kompletan biznis i rade sa lako zamjenljivim Sandi, Madni, Bandi, ne znam kako im već daju imena. To se danas mijenja kao na traci. “Bitlse” nijeste mogli zamijeniti drugim bendom. Bili su jaki i autorski talentovani, kao i Rolingstonsi, Cepelin, Hendriks. Oni su bili nezamjenljivi. Danas scenom vladaju vrlo lako zamjenljivi kamenčići u tom mozaiku i zbog toga je kvalitet pao. Producenti drže lovu i izvođače i mijenjaju ih, jedan mjesec jedan, drugi drugi, sve dok to ne dođe da se svaki dan pojavi pjevač i imao hit za taj dan. Što je rekao Endi Vorhol ‘Svako će imati 15 minuta slave’. To je stvarno genijalna dosjetka“, objašnjava kako danas funkcioniše muzička scena Pađen.

Kao neko ko je tokom karijere imao priliku da svira u drugim, velikim bendovima, taj period pamti po druženju, ali i prilici da sarađuje sa velikim muzičarima iz tog vremena.

„Ne znam s kim se nisam u tom periodu družio i svirao, od Dugmeta, do Buldožera preko Valjka. Svirao sam sa puno velikih umjetnika i naravno da sam zbog svega toga profitirao jer sam mnogo naučio gledajući šta i kako rade. Dobio sam tada iskustvo koje je nezamjenljivo jer takvih ljudi više nema, ne možete ih stvoriti, oni sami nastaju. Danas uglavnom imate proizvode koje stvara neko drugi, a oni su bili ljudi koji su sami učili, čak i jedni od drugih, tako da kvalitet muzike i muzičara iz tog vremena je bio neuporediv sa ovim danas. Zato je to danas jedna tekuća koja podsjeća na industriju gdje se samo štanca, poput pravljenja odjevnih predmeta ili hamburgera. Još davno sam skužio gdje to ide tako da sam napisao album ‘Hamburger city’“, otkriva Pađen koji je kao studijski muzičar sarađivao sa velikim imenima ex-Yu scene.

„Čim su me zvali znali su kog zovu i zašto. Uvijek sam sam kreirao ono što će biti na tim snimcima. Davali su mi prostor jer su imali povjerenje u konačan ishod. Uvijek sam imao veliku slobodu sa kim god da sam radio. Saradnja je svaka bila zadovoljstvo jer sam i ja bio kreativni dio, a ne samo reprodukt nečije ideje“, kaže Pađen.

Druženja sa muzičarima i danas su mu veoma bitna, iako mnogi sa kojima je volio da provodi vrijeme žive van Hrvatske.

„U Zagrebu imam krug ljudi sa kojima se družim i čujem, nekad se nađemo kod mene na večeri pa sviramo. Zna doći Neno Belan, Massimo Savić, Husein Hasanefendić Hus, bio mi je i gitarista Pitera Gebrijela - Dejvid Routs. Kroz moju kuću je prošlo dosta njih jer je uvijek dobra vibracija, opuštena atmosfera uvijek se pripremi nešto za pojesti, a nakon toga se uzmu gitare i do kasno u noć sviramo. Naravno to je bilo prije ove situacije sa koronom i zemljotresa. Sad je sve to zamrlo, čujemo se samo telefonima, ponekad“, priča Pađen i otkriva šta se na tim druženjima nađe na repertoaru.

„Tada pjevamo pjesme koje svi znamo i ta druženja traju satima. Naravno, nezaobilazni su Bitlsi, Stounsi, Hendriks, kao i stari evergrini poput ‘Vollare’, ‘Wild World’, ‘Moon river’, ‘Summertime’, ‘Like my fire’ i mnoge druge. Dakle evergrini i najbolje rok pjesme u istoriji koje su napisane i nama bliske“, zaključuje on.

Stvaranje mi daje smisao života

Pri pomenu grupe “Aerodrom” publici su najčešće asocijacije na pjesme „Fratelo“ i „Šta si u kavu stavila“, iako je Pađen tokom karijere napisao veliki broj hitova.

„Po broju posjeta na internetu i po minutaži vrćenja numera ‘Obična ljubavna pjesma’ je takođe u samom vhu. Slušaju se ‘Digni me visoko’, pa balada ‘24 sata’, ‘Stavi pravu stvar na pravo mjesto’, ‘Otkazan let’, dok je iz ovog novijeg perioda pjesma koja je jako vrćena i čak 11 sedmica bila na regionalnoj top listi ‘Sunce mi se smije’. Međutim, među svim tim pjesmama za mene je posebna „Pozdrav sa Bardo ravni“ na kojoj je pokojni Laza Ristovski svirao klavijature. On je na tom cijelom albumu „Trojica u mraku“ gostovao“ iz ‘86. godine. Mislim da je to rijetka pjesma pristupom i harmonijski, tekstom, izuzetno je dobra a niko ne zna za nju. Ima još nekoliko takvih numera za koje mislim da su nezasluženo prošle ispod radara. Na tom istom albumu je i numera „Pogrešan dan“. Mada, ima zanimljive muzike i na mom instrumentalnom albumu“, pohvalio se on.

Međutim, Pađen nije od onih muzičara koji žive od stare slave, već se i njegove novije pjesme rado slušaju.

„Mogao sam sebi da priuštim taj luksuz, s obzirom na to da se moje stare pjesme sve više vrte, da ne objavljujem ništa. Ali nije mi cilj spavati na lovorikama. Osjećam se živo kad stvaram nešto novo. Ne mogu bez aktivnosti, a aktivnost koja me najbolje ispunjava i gdje sam to ja 100 odsto to je kad napravim novu pjesmu. Sa tim zadovoljstvom ne mogu da uporedim ni rad u studiju. Zbog toga i radim nove pjesme, a ne zbog para. Para i onako danas nema, nove pjesme publika teško prihvata, ali ja sam srećan da su eto i te moje novije slušane. Stvaranje novih pjesama je ono što me čini živim i ono zbog čega ljudi sviraju. Uvijek kažem da ne sviraju Stounsi i Pol Makartni zato što im fali love, imaju za deset narednih generacija, već im upravo to daje smisao života. Ljudi treba da rade da bi dokučili svoj smisao“, objašnjava Pađen.

Instrumentalna muzika nekad više može da kaže od numere sa tekstom

Pađen je objavio i dva albuma instrumentalne muzike, želeći da i na taj način ostavi pečat.

“Nije baš ova vrsta muzike pretjerano cijenjena kod nas, međutim to mi nije bilo bitno. Za moj drugi album instrumentalne muzike ‘All stars’ dobio sam Porin, a imam i fantastične goste među kojima su Branimir Štulić, Hus, Nikša Bratoš, Vedran Božić, Zele Lipovača, Neno Belan, Massimo. To je ekipa mojih prijatelja i ljudi sa kojima sam svirao. Htio sam da ih sve imam na jednom mjestu. Na Youtube kanalu kompozicija ‘’Prijateljska vratra” za jedan instrumental ima veliki broj pregleda, premda ne pričamo o kupljenim klikovima (smijeh). Očito ima ljudi koji to prate, ali bez obzira na to htio sam da se izrazim samo gitarom. Volim filmsku muziku, išao sam da slušam Enija Morikonea kad je bio u Zagrebu. Uostalom i cijela klasika se zasniva na instrumentalima. Bitno je samo šta neko ima da ti kaže. Da li će to on ispričati kroz melodiju, riječi zavisi od njegovih preferencija. Instrumentalna muzika nekad više može da kaže od numere sa tekstom”, siguran je Pađen.

( Marija Vasić )