Kad jaganjci utihnu

Maturski ispit je kruna srednjoškolskog obrazovanja, ispit zrelosti na kome učenici dokazuju da su stekli kvalitetno obrazovanje i pripremili se za život koji ih čeka s druge strane kapije, u svijetu odraslih.

Zašto je maturski ispit toliko sporan ove školske godine?

Odluka o maturskom ispitu donijeta je dan ili dva nakon što se saznalo za peticiju koju je potpisalo oko 3.000 maturanata. Nije se čak ni radilo o zahtjevu za potpunim ukidanjem maturskog ispita. Neki su, zbog situacije izazvane pandemijom, molili za odgađanje, kao što je to, recimo, učinila Hrvatska.

Kada se pobuni 3.000 mladih ljudi, stasalih da prvi put u životu izađu na izbore koji su tu, pred nama, na nekim se mjestima automatski bude crvene lampice. Svako nezadovoljstvo mladih alarmira one koji teže očuvanju postojećeg poretka snaga u društvu. Ako im sada posiječete krila, u sistemu u kome su rođeni, i u kome su vaspitavani da tako mora biti i da se druge opcije ne mogu i ne smiju uzimati u obzir, razvija se inercija u pogledu stavova. Način na koji će sada glasati odrediće njihove stavove, možda i za cijeli život. Stvara se nova glasačka mašina.

Dan nakon što je ministar prosvjete javno saopštio da vjerovatno neće biti maturskog ispita, saopšteno je da će maturskog ispita ipak biti. Mladima je jasno pokazano da se odluke donose unilateralno i mimo njihove volje.

Generacija koja ove godine polaže maturu po mnogo čemu je specifična. Ona je pripremana za situaciju “crvenih lampica” godinama, tokom cijelog školovanja. Ućutkivani su na svakom koraku.

To je prva generacija nove faze u reformi srednjih škola koja traje već 14 godina.

Maturantima je u trećem razredu rečeno da će u okviru maturskog ispita imati 3 predmeta. U stvari, to su manje-više znali već kada su upisivali gimnaziju.

Iznenada, u četvrtom razredu, dobijaju informaciju da će morati da polažu 4 predmeta, kao i prethodnih 13 generacija.

A za 2 od 4 ispita mnogima je bio sporan maturski standard, odnosno broj odslušanih časova neophodnih da bi određeni predmet polagali kao izborni na maturi. Za mnoge od tih predmeta, kao na primjer, za psihologiju, filozofiju, umjetnost i sociologiju, neophodni su izborni predmeti. Broj odslušanih časova u okviru izbornih predmeta služi kao dopuna određenog maturskog standarda.

Međutim, pošto učenici nisu računali da će polagati 4 predmeta, mnogi nisu imali potreban standard za četvrti predmet, a neki čak ni za treći. Jednostavno, očekujući da će polagati samo 3 ispita na maturi, nisu birali odgovarajuće predmete kao dopunu maturskog standarda.

Tako, sada se događa da nam na maturu dolaze učenici koji nisu savladali dobar dio programa potrebnog za polaganje maturskog ispita iz određenih predmeta. A oni ni krivi ni dužni zbog toga. Odgovoran je neko drugi. Šta je taj drugi radio prethodne 3 godine? Pa, bavio se drugim stvarima. Na primjer, održavanjem seminara u radno vrijeme. Kako je to fino, ne ideš na posao, odradiš seminar (stvarno ga “odradiš”, bez ulaganja mnogo energije), primiš platu za posao koji nisi radio, odnosno - spremao sve potrebne uslove da učenici na miru polažu maturu i imaju potrebne udžbenike za nove predmete, a pritom dobiješ pristojan honorar za seminar i cijelu platu. Divota!

Sada je stvar riješena tako što je u roku od par dana određeni dio programa izbačen ili skraćen. U drugim zemljama je to sistematski pripremano nedjeljama. Maturanti nekih gimnazija su od učenika drugih škola saznali da im neće biti potrebna lektira za četvrti razred. Pa kakva je to organizacija maturskog ispita?

Kako je moguće da su se nadležni tek prošle godine dosjetili da se mora skraćivati maturski standard? Svjedok sam tog neobičnog propusta. Prvi pokušaj brzopoteznog skraćivanja maturskog standarda, u junu prošle godine, spriječili smo moje kolege i ja, ukazujući na to da se prvo moraju mijenjati programi i na njima zasnovani udžbenici. Ipak, čim je krenuo ljetnji raspust, iza leđa prosvjetnih radnika, donijeta je odluka o smanjenju maturskog standarda, tek tako, bez izmjena programa i udžbenika.

Zašto se žurilo sa tom odlukom? Pa zaboravilo se na maturante, jer su se radili seminari, projekti i slične stvari. Zaista bi bilo interesantno vidjeti koliko je službenika obrazovnih ustanova, dok su im radna mjesta zvrjala prazna, a plate primane neometano, organizovalo i vodilo seminare i projekte koje su finansirale obrazovne i druge, domaće i strane, institucije i organizacije.

I zašto ova generacija gimnazijalaca uopšte ima 2 interna maturska ispita, kada je trebalo da se sva 3, ranije predviđena, predmeta polažu eksterno? Odnosno, kompletan maturski ispit je morao biti organizovan od strane Ispitnog centra, bez uplitanja škola i predmetnih profesora. Šta se događa u Zavodima i Ispitnom centru? Čime su se ti ljudi bavili kada maturski ispit nije pripremljen kako treba, a imali su 3 godine na raspolaganju? Pa naravno, opet seminarima i projektima. I ko zna čega tu još ima, ali bi se time morale pozabaviti prosvjetna i finansijska inspekcija.

Stvar se slomila na onima koji uopšte nisu odgovorni za nastalu situaciju, na učenicima. Uopšte nije riječ o tome kakav će uspjeh postići, već o tome da su sistematski maltretirani i manipulisani tokom školovanja. Zato i jesu pod stresom.

Što se gimnazija tiče, ova generacija je prve 3 godine slušala predmete po istim programima koje su slušale prethodne generacije. Međutim, u četvrtom razredu su dobili predmete koje prethodnih 13 generacija nije imalo: biologiju, fiziku i hemiju. Za te predmete nisu imali odgovarajuće udžbenike, iako se 3 godine ranije, kada su upisali prvi razred, znalo da će ti predmeti biti zastupljeni u četvrtom razredu. Ne samo da im je time četvrti razred znatno otežan, a trebalo bi da bude olakšan zbog zahtijevnog maturskog ispita, već im je život dodatno zagorčan nedostatkom adekvatnih udžbenika.

Zašto se dogodilo da nema udžbenika?

Više je razloga za to. 1. Nedostatak koordinacije između ustanova koje su odgovorne za to: Zavoda za školstvo, Zavoda za udžbenike, Centra za stručno obrazovanje i Ispitnog centra. Određeni dio odgovornosti snosi i nacionalni Savjet za obrazovanje. 2. Nedostatak vizije, a samim tim i odgovarajućih programa. Ako programi nisu dobro osmišljeni, ne mogu se ni pisati udžbenici. Prvo mora postojati program, a onda se na osnovu njega piše udžbenik. Zato nije nimalo čudno da je uspjeh ove generacije maturanata na prvom tromjesečju bio znatno slabiji u odnosu na uspjehe prethodnih generacija. Pitanje je u kom bi pravcu išla ova školska godina i kako bi se sve završilo, da se nije dogodio Covid 19, karantin i pokušaj pobune učenika koji je jednim potezom ugušen. Zato se sada u školama događa ono što ja sanjam decenijama: skoro da i nema učenika koji polažu popravne ispite. Bilo bi divno da je to slika stvarnog stanja u našem obrazovnom sistemu i stvarnog stava nastavnika. Nije, to je rezulat više sile koja je ove godine spasila učenike. 3. Već pomenuti seminari, projekti i ostalo, na primjer - razvoj Fonda za kvalitet i talente koji se finansira iz sredstava samih škola, dakle, na štetu same nastave. Ombudsmanu za ljudska prava, tokom samo jednog vikenda javilo se 370 učenika. Iako je u izvještaju potvrdio da su neki učenici bili u nejednakom položaju, pozdravio je maturski ispit. Zašto je zanemario ignorisanje volje učenika iznijete u peticiji? Zašto nije odgovorio na moje pitanje zbog čega nijedan maturant u Crnoj Gori ne smije da stane pred kamere i javno iznese probleme koji muče njegovu generaciju? Ko to plaši naše učenike i zašto? Zašto nijedna nevladina organizacija nije stala iza učenika? A neke su bile upućene u problem. Zašto su samo rijetki mediji progovorili o njihovom problemu?

Sve što se događalo tokom ove školske godine, a kulminiralo je maturskim ispitom, vodi samo jednom zaključku: svima u ovom društvu odgovara da mladi ljudi, koji sada, ironično je, ćutke polažu maturski ispit koji je u toku - ćute.

Iz cijelog slučaja vidljivo je da vladajući sistem pokušava da satre i ubije volju u madim ljudima za bilo kakvu vrstu borbe. Ovdje se nije radilo o političkim opredjeljenjima, jer njih među mladim ljudima gotovo da i nema. Njihove su namjere i borbe čiste, samim tim što su još uvijek dječije, i valjda je trebalo da takvi i dalje da koračaju, sa čistim osjećajem vjerovanja u to da će biti shvaćeni, i da imaju pravo da se izbore sami za sebe i za zajednicu. To je nešto o čemu svako odmalena sanja, a oni im njihove prve malene bitke, koje izgledaju naivno, bacaju u sulud i nepovrat.

Žrtvovali smo još jednu mladost.

Jaganjci su utihnuli. Nastaviće se... Autorka je profesorica filozofije

( Jasminka Milošević )