Lažni promoteri “evropskih vrijednosti”

U nesretnoj zemlji, u kojoj svaki provincijalac zakićen akademskom titulom kupljenom na lokalnim "univerzitetima" i "sveučilištima", lako može naći sponzore za poricanje u televizijskim "dokumentarnim serijama" i člancima i intervjuima cijelog istorijskog iskustva generacija odraslih u poštovanju etničkih i vjerskih različitosti, dobro je ponekad pogledati šta o tom istorijskom iskustvu misle i pišu putopisci iz bijelog svijeta.

Sa takvim osjećanjem, u ovim danima kad se povodom "blajburške mise" u sarajevskoj katedrali produbljuju jazovi u interpretaciji prošlosti i predviđanjima budućnosti, sa zanimanjem sam čitao seriju u šest poglavlja objavljenu u prestižnom francuskom Le Mondeu (Rémy Ourdan: "Sarajevo-Jerusalem"), koja je kandidovana za ovogodišnju evropsku nagradu za izuzetno izvještavanje. U kratkom uvodu u seriju kaže se kako je Ourdan, čija je karijera u znatnoj mjeri obilježena njegovim izvještavanjem iz balkanskih ratova devedesetih, putovao u potrazi za idejom koegzistencije i kako je to našao - i dokumentovao - na primjeru ta dva grada: "Sarajevo, posljednji 'evropski Jerusalem' i prva meta oživljavanja nacionalizma u Evropi tokom posljednje tri decenije, pod opsadom na kraju dvadesetog vijeka, i Jerusalem, sveti grad i centar svijeta, kao i epicentar bliskoistočnih napetosti. Ta dva grada, često uništavana mržnjom, ponekad takođe služe i kao simboli prelijepog života".

Autor je svoj doživljaj Sarajeva kao "evropskog Jerusalema" duboko utemeljio na autentičnim svjedočenjima pripadnika jevrejske zajednice o pravednicima koji su u toku nacističko-ustaške okupacije Sarajeva rizikujući i vlastiti život skrivali svoje jevrejske susjede i uzimali njihovu djecu kao svoju i sa koliko su poštovanja čuvali njihovu kultnu Sarajevsku Hagadu (ta dokumentarna serija bogato je ilustrovana fotografijama Damira Šagolja).

Ta priča ljekovita je upravo ovih dana kad se, u nepomirljivim interpretacijama prošlosubotnje mise za blajburške žrtve u sarajevskoj katedrali, događaj pojednostavljeno tumači u krajnostima: fašizam i antifašizam; neokomunisti i neofašisti; poštovanje nasuprot ugrožavanju vjerskih sloboda.

Svaka od tih krajnosti zastupljena je u analizama nedjelju dana kasnije ali tumačenja u krajnostima nerijetko imaju za posljedicu potpunu marginalizaciju, potiskivanje ustranu, dobronamjernih drugačijih pogleda.

Tu, naravno, ne mislim na bilo kakvu relativizaciju glavnog povoda sarajevskih protesta: odluka da se baš u Sarajevu održi misa za blajburške žrtve uvreda je za međunarodnu reputaciju Sarajeva kao grada u kojem u uzajamnom poštovanju koegzistiraju četiri svjetske religije i posebno za sarajevske žrtve ustaške strahovlade u godinama Drugog svjetskog rata u kojoj je gotovo istrijebljena sarajevska jevrejska zajednica čiji su pripadnici, kao i gradski Srbi, ali i muslimani i hrvatski antifašisti, odvođeni na put bez povratka u zloglasni ustaški logor u Jasenovcu.

Pobuna u Sarajevu protiv molitve za ubice iz Jasenovca i počinioce genocida nad Jevrejima i Srbima - pod okriljem NDH - doživljena je u svjetskoj javnosti kao znak da ni nakon tri decenije vladavine nacionalizma Sarajevo nije kapituliralo pred agresivnim zagovornicima jednakih krivica u kojima bi se počinioci genocida i Holokausta u Drugom svjetskom ratu poistovjetili s Narodnooslobodilačkom vojskom koja je po svim relevantnim svjetskim izvorima dala doprinos pobjedi nad fašizmom. U tom pokušaju jednake raspodjele odgovornosti za ratna i poratna zlodjela u novije vrijeme se zloupotrebljava rezolucija Evropskog parlamenta o osudi i fašističke i svih drugih totalitarnih ideologija i režima koja se u lokalnim interpretacijama automatski primjenjuje i na jugoslovensko iskustvo koje je u svoje vrijeme uživalo uvažavanje i na Istoku i na Zapadu podijeljenog svijeta baš zbog nepristajanja na diktat iz Moskve.

Masovnost, i pozitivna energija, sarajevskog protesta protiv rehabilitacije ustaštva i fašizma značajna je i zato što je pokazala da ni sa prirodnim odlaskom sa životne scene generacije antifašista iz Drugog svjetskog rata u Sarajevu odrastaju i nove generacije odgajane u nepristajanju da se njihovom gradu u naknadnim interpretacija istorije lijepi i etiketa ustaštva.

Ali, nadvikivanje u krajnostima - fašizam ili antifašizam - zamagljuje duboko antibosansku dimenziju ove generalne probe konačnog rasturanja Bosne i Hercegovine. Simptomatično je kako se u osudi protesta povodom mise javljaju prvaci bošnjačke mladeži koji organizatorima protesta pripisuju "neokomunističku" i "jugonostalgičarsku" inspiraciju sve do paranoičnog predskazanja da - nošenjem simbola "države koje više nema" – trasiraju put "novog genocida nad Bošnjacima".

Ostrašćeni pozivi da se učesnici sarajevskog protesta "procesuiraju" za nepoštovanje zdravstvenih ograničenja, obaveznog nošenja maski i održavanje bezbjednog "društvenog razmaka", sračunati su da prikriju pred javnošću stvarne razloge međusobnog razumijevanja i podrške ekstremnih krila sva tri "konstitutivna naroda": u saglasnosti još od početaka nacionalnog političkog organizovanja oko ideje da "svako okopava svoju baštu" i da u Bosni i Hercegovini "ni paradajz više neće biti crven" došlo se do uzajamne saglasnosti da, recimo u Federaciji, jedni mogu da slave heroje međunarodno osuđenog udruženog zločinačkog poduhvata i zvanično zagovaraju oživljavanje zločinačke "Herceg-Bosne" a drugi da ideju tolerancije u multietničkom Sarajevu kompromituju imenovanjem ulica, trgova i škola po Bošnjacima koji su bili istaknuti pripadnici i propagandisti ustaškog pokreta.

Međusobnom saglasnošću povodom "blajburške mise" u Sarajevu i jedni i drugi u ozbiljnim međunarodnim analizama gube moralni kredibilitet da se predstavljaju kao sljedbenici ili čak promotori "europskih vrijednosti".

(slobodnaevropa.org)

( Kemal Kurspahić )