Upoznajte skriveno lice poluostrva Luštica

Luštica je poluostrvo koje se nalazi na samom ulazu u Bokokotorski zaliv. Dugačko je 13 km, a njegova površina je 47 kvadratnih kilometara. Šta se sve nije smjestilo na tom prostoru. Predivne plaže, skrivene uvale, divna mjestašca… Nije sve baš tako idilično kako bih ja željela da bude. Ima tu i kuća koje su ušle u more i bukvalno presjekle obalu, loših puteva, građevinskih “poduhvata” koji ne idu uz “divlju ljepoticu”, kakvom se naša zemlja predstavlja turistima. No, koliko god bih ja željela da neke stvari budu drugačije, Luštica je i dalje jedno od mjesta kojima se rado vraćam i na kojem uvijek otkrijem nešto što ranije nijesam. Pisala sam o ovom divnom poluostrvu prije dvije godine. Ne znam zašto, ali sam ga otkrila relativno skoro i sad mi je ta pojava neobjašnjiva. Zato se trudim da to nadoknadim pa često tokom zimskih mjeseci prošetam njom. Divan subotnji dan krajem januara bio je idealan za avanturu: traganje za austrougarskim tvrđavama na Luštici.

Kružni tok razdvaja puteve ka Kotoru, Tivtu i Luštici. Ubrzo poslije skretanja nailazi se na Tivatska Solila. Nikad ih ne prođem, a da se ne zaustavim. Uređen je prilaz, kućica na ulazu. Prošetali smo stazicom, bacili pogled prema Lovćenu (koji me uvijek iznova oduševi).

Popunili smo i anketu o našim utiscima o rezervatu. Sve sami superlativi. Samo jedan nedostatak: nema ptica. Ili su toliko daleko da se bez nekih jačih durbina ne mogu vidjeti. Mada, kažu i da se mora poraniti. Nismo se zadržavali jer su naš cilj bile austrougarske tvrđave za koje smo znali da se nalaze na suprotnom kraju poluostrva od Solila. Žurili smo jer nismo bili sigurni hoćemo li uspjeti da ih pronađemo. Kao i obično, za njihovo postojanje sam saznala čitajući knjigu autora Radojice Raša Pavićevića: Werk- austrougarske tvrđave u Crnoj Gori. Obišla sam priličan broj ovih utvrđenja. O nekim značajnijim sam već pisala. Ipak, moja potraga nije završena, a Luštica, kao strateški veoma značajno područje iz tog perioda za mene je još uvijek bila nepoznanica. Tvrđavu Arza sam ranije obišla u 2-3 navrata, jer se nalazi u neposrednoj blizini plaže Mirišta, na istoimenom rtu. Zato smo je toga dana zaobišli. Ona je, bar spolja gledano u prilično dobrom stanju. For Arza je sa forom Mamula, koji se nalazi na ostrvu Lastavica i forom Punta Oštro, koji se nalazi na rtu Oštro, na poluostrvu Prevlaka, predstavljala prvu liniju odbrane Boke.

Prolazila sam pored tvrđave Mamula brodićem idući ka Plavoj špilji, ali nisam imala prilike da stupim na ostrvo. Kako je krenulo, i neću. Ono će uskoro biti “valorizovano” i pretvoreno u mjesto za uživanje onih koji vole luksuz i briga ih za istorijski značaj mjesta na kojem se nalaze. Zašto bi onda bilo briga turiste iz bijelog svijeta, ako već naši nadležni nisu smatrali da je to mjesto istorijski spomenik, koji na sasvim drugi način treba da bude predstavljen turistima. Pošto sam poslije neuspješne bitke za “spas Mamule” priznala poraz, zadovoljila sam se jednim pogledom sa Luštice. U istom kadru sam uhvatila i for Punta Oštro sa Prevlake, koja je od raspada SFRJ mjesto trvenja između nas i susjedne Hrvatske.

Pošto je autor spominjane knjige o tvrđavama vojnik, najviše se fokusirao na strateški položaj datog utvrđenja, naoružanje i posadu. Nije bio pretjerano opširan u opisivanju puta do željene lokacije. U pronalaženju tvrđava Luštica i Kabala pomogao nam je Google Maps. Iako nas je sprva zbunio označavajući Kabalu kao Oskoruša. Ali dileme nema – Austrougari su tu tvrđavu zvali Kabala. Dakle, idući putem za koji smo pretpostavili da će nas dovesti do tvrđave Luštica bili smo iznenađeni širokom stazom bez granja i smeća (što je kod nas, na žalost, slučaj a ne pravilo).

Desno se vidio Herceg Novi, a lijevo rt Kobila. I na njemu se nalaze dva utvrđenja: Kobila gornja i Kobila donja. Toga dana smo samo s polovičnim uspjehom pokušali da ih lociramo uz pomoć jednog jadnog dvogleda (kako ja tvrdim). Moj muž misli da je sasvim solidan. [:)]

Kad smo stigli do vrha, i pored izvanrednog pogleda naokolo (mogli smo čak da obuhvatimo Mamulu i Arzu u istom kadru), bili smo razočarani. Od tvrđave smo vidjeli samo jedan istureni položaj ili osmatračnicu i ulaz u neki tunel za koji nismo znali kuda vodi.

Bila sam razočarana, ali i uvjerena da mora tu negdje da postoji još nešto što ne uočavamo. I samo slučajan korak prema jednom prolazu nas je doveo do prizora iz filmova o Indijani Džonsu.

Pronašli smo tvrđavu Luštica. Tek tada sam se prisjetila pročitanog. “Pošto se uvidjelo da forovi sa prve linije ne mogu adekvatno da se suprostave brodskoj artiljeriji, te da su kao visoke kule podesni za neprijateljsko dejstvo i jako ranjivi, glavna odbrana je prebačena na II liniju odbrane Luštica-Kabala-Kobila.” Ova utvrđenja su zbog uočenih nedostataka utvrđenja sa I linije, ukopavana u zemlju, utapana u okolinu i bila neuočljiva. Bila sam zadivljena, ali i razočarana pobjedom rastinja u borbi sa kamenom. Nije se moglo mnogo vidjeti jer se od gustog granja nije moglo dalje. Razmišljala sam kako da dođemo do vrha zida. Utom se oglasio moj vjerni pratilac: otkrio je “stepenice”

Dok sam ja stigla do njih on ih je već bio savladao, a ja sam bez razmišljanja krenula za njim. Na pola puta, kad se nije moglo nazad požalila sam zbog svoje odluke. U trenu sam pomislila koliko smo neoprezni i neodgovorni. Utom sam se uspentrala na krov i očas zaboravila na prethodna razmišljanja. Vratila sam im se prilikom silaska koji mi je još teže pao. Sem lijepog pogleda prema Herceg Novom i Orjenu, ostalo je predstavljalo pravo razočaranje. Tvrđava je bila sistematski porušena. Bili smo zbunjeni i nismo imali objašnjenje za ovakvu urušenost objekta.

Krenuli smo odavde pomiješanih osjećanja, kako to najčešće biva. Bili smo zadovoljni što smo otkrili ovu tvrđavu za čije postojanje, ubijeđena sam, ne zna previše ljudi. Opet, bili smo razočarani što je tako zarasla i još više što je tako porušena. Sjetila sam se priče iz moje “stručne literature” gdje je pisalo da su jednu tvrđavu Nijemci minirali tokom II svjetskog rata prilikom povlačenja. Međutim, u žurbi su zaboravili da aktiviraju eksploziv. Ali se jedan savjesni i pedantni major povratio i obavio planirano miniranje. Ta priča mi je zvučala kao jedino realno objašnjenje stanja u kome se tvrđava nalazi. No, kad sam se vratila kući i “obnovila gradivo” ispostavilo se da se ova priča (doduše, i ovdje stoji da je neprovjerena) odnosi na tvrđavu Radišević koja se nalazi u okviru novog apartmanskog naselja “Luštica Bay”. Tamo su radovi u velikom jeku. Sumnjam da bi bili susretljivi prema gospođi sa fotoaparatom. Zato tamo i nismo pokušali da svratimo. Ne provjerih priču o miniranju. Mada, i dalje tvrdim da mora da su minirali i Lušticu.

Na susjednom uzvišenju je, prema karti, trebalo da se nalazi for Kabala. Nije se uočavao, ali smo ubrzo pronašli stazu za koju nije bilo sumnje da nas vodi do cilja. Nagorelo drveće nas je podsjetio na užasne požare koji su prethodnog ljeta harali ovim prostorom.

Kada smo stigli do vrha uzvišenja, ugledali smo dobro ušuškanu tvrđavu. Trebalo je samo naći ulaz. Ispostavilo se da je na suprotnoj strani. Tako smo uhvatili skoro puni krug oko tvrđave i za to vrijeme konstatovali da je, bar se tako činilo, identična prethodnoj, kao i da je u neuporedivo boljem stanju.

Stepenice! U odličnom stanju. A tek gornji sprat…Možda ne bi bili baš toliko oduševljeni da smo prvo navratili ovdje. Ali posle one gomile kamenja na tvrđavi Luštica, ovdje nam je sve izgledalo savršeno. Dobro, ne baš savršeno, ali sasvim solidno.

Usput smo još, tu i tamo, uočavali poneku građevinu koja je sigurno pripadala sistemu utvrđenja u okviru sistema odbrane ove teritorije tokom austrougarskog perioda. No, za jedan dan je bilo sasvim dovoljno otkrića. Rose su bile u blizini. Nismo htjeli da ih zaobiđemo. Osim toga, i tamo se nalazila baterija Rose iz tog perioda. Rose su, kao i obično, bile predivne, a tvrđava je predstavljala malo razočarenje. “Utopila” se u ekskluzivni rizort Forte Rose. Dva topa su nevješto glumila prošla vremena.

Vratili smo se drugom stranom poluostrva, preko Krašića, dijela Luštice u kojem je priroda izgubila bitku sa ljudima. U pokušaju da na internetu nađem još neki napis o ovim tvrđavama pročitah samo da su planinari iz PD Subra imali ideju da očiste prilaze ovim tvrđavama i tako ih učine dostupnijim javnosti. Kad su se izborili sa ogromnim količinama smeća koje im se našlo na putu, razočaralo ih je stanje u kom se Luštica i Kabala nalaze, pa su, za sad, odustali od svog nauma. Luštica nije bezbjedna za posjetioce, dok bi Kabala, uz ne prevelika ulaganja, sigurno mogla da bude mjesto vrijedno obilaska.

Ovo je jedna od rijetkih šetnji kad nisam uslikala ni jedan jedini cvijetak. Zato mi je pažnju privuklo ovo ležeće drvešce na vrhu tvrđave Kabala.

Preuzeto sa: Jasnina putovanja

Galerija

( Jasna Gajević )