Čekajući litije

Na referendumu o pravnom statusu Crne Gore 2006. godine navijao sam za dvije opcije: da Crna Gora i Srbija ostanu u zajednici ili, ako to ne može, da za nezavisnu Crnu Goru bude više od 55 odsto glasača, da nipošto ne budemo u takozvanoj sivoj zoni, između 50 i 55 odsto glasova za nezavisnost. Jer, više nisam imao želudac za nastavak žestoke medijske kampanje o štetnosti Srbije i Srba u gotovo svim crnogorskim glasilima, iako smo još uvijek bili u zajedničkoj državi.

I Crna Gora je postala samostalna i međunarodno priznata država. A svaka nova država mora da gradi svoj identitet. Očekivao sam da će ga mlada, poletna država graditi jačanjem institucija sistema, odnosno pravne države. Da ćemo svi biti svoji na svome, da neće biti podjela po partijskoj pripadnosti, a kamoli po nacionalnoj i vjerskoj. Ništa od toga. Prvo i posljednje pitanje u svih proteklih 14 godina jeste: „Jesi li naš ili njihov?“ Kad odgovorite pitanjem: „Čiji to naš?“, sagovornik se napravi kao da ništa nije ni pitao. A „okupacija“ Crne Gore od strane Srbije 1918. godine narasta kao kvasac i uskoro će postati zločin kakav čovječanstvo ne pamti.

Kažu da ništa u istoriji Crne Gore nije bilo tako dobro organizovano kao referendum. Državljani Crne Gore iz bijelog svijeta, oni poželjni, dolazili su, o našem trošku, da glasaju. Čak su i tradicionalno ozbiljne stjuardese u avionima „Montenegroerlajnsa“ nabacile osmijeh, značajno klimajući glavom na ulasku u avion i ljubazno nudeći piće i sendviče. I svi su mogli da glasaju, pa i oni koji su tada prvi, i vjerovatno posljednji put vidjeli domovinu svojih predaka. Jedino su morali da „ostanu doma“, kao da su znali što će nas 14 godina kasnije snaći, Crnogorci u Srbiji.

Pregrmjeli smo tu očiglednu lukavštinu, priželjkujući negdje u dubini duše obnovu crnogorske nezavisnosti. Jer, i bila je nezavisna. Osim toga, sve vrijeme najavljivan je uzlet u odnosima „dvije bratske, najbliskije države“. A i računali smo: referendum nije bio boj na život ili smrt, nego demokratsko pravo svakog punoljetnog građanina Crne Gore. Na kraju, „ne“ je zaokružila polovina Crne Gore, ako se ne računa deset odsto onih koji su se vratili u svoje druge domovine, od Amerike do Njemačke. Valjda će nova država imati u vidu želje i potrebe polovine svojih građana.

U godinama koje su uslijedile nije bilo ni zrna kompromisa sa onima koji su mislili da bi Crnoj Gori bilo bolje u zajednici sa Srbijom. Umjesto afirmacije crnogorstva, nastavljeno je negiranje srpstva. Trobojka je bačena pod noge kao da je nikad nije bilo; usvojena je himna za koju je i tadašnji predsjednik države rekao da je sluša nevoljno, jer je njenu drugu polovinu napisao čovjek koji ne pripada antifašističkoj tradiciji Crne Gore; preimenovan je jezik kojim se do tada govorilo, a njegovoj azbuci pridodata su slova koja nikad nisu bila dio crnogorskog književnog jezika; nepoželjna je postala i ćirilica, crnogorsko kulturno blago kojim bi se ponosio svaki narod... A mikroskopski ustupak bio je, uvjeren sam, dovoljan za sveopšte pomirenje u Crnoj Gori. Recimo, mala trobojka iz doba kralja Nikole u uglu nove zastave ili brisanje stihova onog čijom se prošlošću ne može dičiti Crna Gora ili poštovanje volje građana sa popisa o tome kojim jezikom govore, itd. Dakle, ne „i“ nego „ili“... Ali, nije bilo ni nagovještaja bilo kakvog ustupka, jer onima koji decenijama vladaju i manipulišu ne odgovara nacionalno pomirena Crna Gora.

Da ne poštuje svoje građane srpske nacionalnosti crnogorska vlada je pokazala i kad je priznala nezavisno Kosovo. Doduše, bila je to očekivana odluka, jer su SAD, Njemačka, Velika Britanija, Francuska i druge zapadne zemlje, a Crna Gora stremi Zapadu, očekivale i pozdravile taj potez dugogodišnjeg kooperativnog kandidata za ulazak u Evropsku uniju. A i bolje se zamjeriti Srbima nego Albancima. Albanci drže do sebe i dugo bi pamtili eventualno nepriznavanje Kosova, ako bi ga ikad i zaboravili, dok su Srbi braća, naljutiće se, ali će brzo i oprostiti, kao što je i bilo. Druga je stvar koliko je ta odluka moralna, posebno ako se zna kakvom je brzinom donesena. Ne volim tu metaforu, ali to je zaista bio „prst u oko“ Srbiji kad joj je bilo najteže, u predvečerje (savjetodavnog) izjašnjavanja Međunarodnog suda u Hagu o pravnoj utemeljenosti odluke Kosova o otcjepljenju od Srbije. Trebalo je imati malo skrupula, malo respekta prema zemlji sa kojom je Crna Gora najduže bila u zajednici. Jer, i kad smo se rastajali, nismo se „kršima gađali“.

Onda je došla odluka o pristupanju NATO-u, uprkos tome što je, po naknadnom priznanju crnogorskog premijera, više od četiri petine punoljetnih građana bilo protiv. Uprkos nevjerovatnom zločinu u Murinu za koji niko nije odgovarao. Crna Gora možda i treba da bude u NATO-u. I to samo iz jednog razloga: njoj je, objektivno, jedina prijetnja upravo NATO. Ulaskom u NATO ta prijetnja je eliminisana.

Što se mene tiče, poslije opsade Sarajeva, pa Štrbaca i Srebrenice, izgubio sam svaku iluziju da je srpski narod išta bolji od ostalih balkanskih naroda. Štaviše, ima mnogo razloga da zatraži oproštaj za zločine koje su u njegovo ime učinili oni koji, u stvari, ne pripadaju nijednom narodu, nijednoj vjeri. Ako je i poslije svega toga, ostao kamičak nacionalizma sakriven negdje u meni, definitivno su ga razbile kćerke koje su, iako odlični đaci i, usuđujem se da kažem, vaspitane cure, morale da se otisnu u svijet i tamo traže svoju sreću. Nastoje da je nađu daleko od svoje lijepe zemlje u kojoj su rođene, a koja se podjelom nekih izrazito loših karata, pretvorila i u zemlju nesojluka, nepotizma i kriminala. Svaku naznaku nacionalizma u bilo kom obliku one žigošu i sasijecaju u korijenu. Tamo gdje žive druže se sa ljudima svih nacionalnosti i boje kože, a u međuvremenu je, u proteklih 15 godina, kroz našu kuću prošlo nebrojeno njihovih drugova i drugarica, od Amerike do Albanije. „Nema dobrih i loših naroda, samo ima dobrih i loših pojedinaca“, naša je deviza koje se čvrsto držimo.

Od raskola u jedinstvenom DPS-u 1997. godine, Srbima je nametnut status remetilačkog faktora u Crnoj Gori. I oni su u većini, voljno ili nevoljno, pristajali na taj status. I nekako su se, pod uticajem onih koji to stalno ponavljaju, navikli da su za sve krivi. I da budu što više neprimjetni. Povlačili su se pred najezdom podobnih, agresivnih i bahatih „patriota“, posebno onih koji su prestali da budu Srbi od DPS raskola. Povlačili su se sve dok su imali prostora za povlačenje.

Poslije donošenja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, nisu više imali kud nazad. Došli su do zida. Uhvatila ih je panika pošto su navikli da se povlače i da idu natraške. Probali su, ali... ni makac. Došli su do kraja. Kad sam sjutradan po donošenju tog zakona čuo u mrkloj noći kako neki mladi ljudi u mojoj ulici uzvikuju: „Braniće se ovih dana Crna Gora pravoslavna“, rekao sam ukućanima da me neće gledati na tim protestima. Podsjetila me intonacija tog skandiranja na jednu davnu pjesmu o Neretvi kao grobnici i ideologiju stranu našoj porodičnoj tradiciji. Ali, onda se desilo čudo. Na proteste su, katapultirani od onog zida, pohrlili mirni, pristojni, lojalni građani Crne Gore, iz dobrih familija, i svojom ozbiljnošću, predvođeni odabranim sveštenicima Mitropolije crnogorsko-primorske, koji su mudro kanalisali proteste, preokrenuli tok stvari. Dostojanstveno su izašli na svjetlo dana, uzdignute glave i krenuli u litije, bez ijedne grube riječi, svjesni da su svoji na svome, da im je Crna Gora neuporedivo više na srcu nego „patriotama“, srećni što su uz njih braća, građani Crne Gore sve tri vjere. Osjetili su slobodu, i uzviknuli njeno ime glasno poput Vilijama Volasa u filmu „Hrabro srce“ - Freedom!

Poslije litija u Crnoj Gori više ništa nije isto, niti može biti. Srbi više ne pristaju na status remetilačkog faktora i vječitog krivca za sve, u šta ih svakodnevno ubjeđuju „patriote“, istovremeno obavljajući, da upotrebim prilično rabljeni, ali precizan termin - poharu Crne Gore.

I za kraj, a povodom kćerki i rodne ravnopravnosti: vjerujem u Crnu Goru koju bi vodile žene. Čija bi predsjednica bila, recimo, Milka Tadić-Mijović, a premijerka dr Branka Bošnjak. Zato što vjerujem da bi odlično obavljale te funkcije i da su istinski za nacionalno pomirenje. I zato što vjerujem da su političarke poštenije i bolje od političara. Za to ne treba boljeg dokaza od njemačke kancelarke Angele Merkel i premijerki Finske i Novog Zelanda, Sane Marin i Džasinde Ardern.

( Milan Vujović )