Sa prevencijom gojaznosti mora se početi što ranije

Zdravlje djece predstavlja najveću vrijednost i osnovu za održivi razvoj svakog društva. Ono zavisi od napora koje društvo ulaže da se ono očuva i unaprijedi. Veliki problem u svakom društvu je neprepoznavanje značaja zdravih stilova života, rasprostranjenost štetnih oblika ponašanja po zdravlje djece, a još veći problem je ne postojanje adekvatnih preventivnih programa.

Prema podacima svjetske zdravstvene statistike i Svjetske zdravstvene organizacije, broj gojaznih se od 1975. godine do danas utrostručio. U 2016. godini više od 1,9 milijardi starijih od 18 godina je imalo prekomjernu telesnu masu i preko 650 miliona bilo gojazno, preko 340 miliona dece i adolescenata uzrasta od 5 do 19 godina imalo je prekomernu tjelesnu masu ili bilo gojazno. Podaci za 2019. godinu ukazuju da je 38 miliona djece mlađe od pet godina gojazno ili ima prekomernu tjelesnu masu.

Gojaznost je bolest koja se karakteriše uvećanjem tjelesne mase na račun masne mase. Uslovljena je genetskim faktorima, ali i faktorima sredine među kojima dominiraju nepravilan način ishrane i nedevoljna fizička aktivnost. Analizom svih faktora koji dovode do gojaznosti jasno se zaključuje da se ona u svega pet odsto slučajeva javlja u sklopu nekog od poremećaja zdravlja, a da je više od 95 odsto prouzrokovana egzogenim faktorima, među kojima dominira hiperalimentacija, odnosno prekomjeran unos hrane.

Dakle, gojaznost nastaje uslijed energetske neravnoteže između kalorija unešenih hranom i potrošenih kroz fizičku aktivnost. To danas uopšte nije teško, u nedostatku kontinuiranih preventivnih programa i edukacije o pravilnoj ishrani, kada nam je dostupan veliki broj namirnica koje su veoma energetski bogate, a nutritivno siromašne i uz povećanu upotrebu transpornih sredstava, robotizacije i modernizacije tehnoloških procesa koji nas vežu da većinu vremena provodimo sedeći i sve se manje krećemo.

Gojaznost prouzrokuje smanjenje očekivanog trajanja života i povećava rizik od pojedinih akutnih i hroničnih oboljenja, ali njen porast kako kod djece, tako i odrаslih se neće zаustаviti bez posvećenih nаporа u borbi protiv epidemije. Zato je gojaznost u dečijem dobu značajan faktor rizika za nastanak velikog broja poremećaja zdravlja u odraslom dobu. Drugim riječima, gojazno dijete ima veliku šansu da i u odraslom dobu bude gojazna osoba. To sa sobom nosi skraćenje očekivanog trajanja života za pet do 15 godina, zatim povećanje smrtnosti za deset do 30 odsto, a kada se uz gojaznost razviju i komorbideti smrtnost se povaćava za 60 odsto. Američka nacionalna akademija nauka je izračunala da djeca koja su normalno uhranjena u sedmoj godini imaju 10 odsto više šanse da budu gojazni u 26. godini. Međutim, devojčica koja je gojazna u sedmoj godini, ima šansu od 41 odsto da bude gojazna u 26. godini. Kada su u pitanju dječaci, procenat je nešto veći i iznosi 43 odsto. Dakle, gojaznost u dječijem dobu, uglavnom znači gojaznost u odraslom dobu. Veliki je broj poremećaja zdravlja koji su u pozitivnoj korelaciji sa dečijom gojaznoćču. To su:

- Kardiovaskularne/Cerebrovaskularne bolesti - Metabolički sindrom/DM tip II - Rana pojava arteroskleroze - Sleep apnea - Nealkoholna masna jetra - Spuštena stopala - Akantoza nigricans, kandidijaze, intertriga - Sy policističnih jajnika - Prevremeni pubertet - Ca dojki, prostate, debelog crijeva. - Spuštena stopala

Nepravilan način ishrane značajno doprinosi nastanku gojaznosti. To najčešće podrazumijeva preskakanje doručka, česte međuobroke, izostavljanje glavnih obroka, rijetko objedovanje u porodičnom krugu. Sve je to dovelo do toga da je, prema podacima nacionalnih istraživanja o navikama u ishrani, u periodu Između 1977/78 i 2000/01 godine kod dece uzrasta 6-11 godina:

- opala konzumacija mlijeka za 39 odsto - porasla konzumacija voćnih sokova za 54 odsto - porasla konzumacija voćnih napitaka za 69 odsto - porasla konzumacija gaziranih napitaka za 137 odsto.

Uz sve to je izračunato da prosečno dijete provede 44,5 sata koristeći multimedijalna sredstva.

Uz podršku Svjetske zdravstvene organizacije, 2017. godine, Institut za javno zdravlje Crne Gore sproveo istraživanje o gojaznosti djece u osnovnim školama. Dobijeni rezultati ukazuju da je svaki peti dječak i svaka deseta djevojčica gojazni. Skoro petina djevojčica i dječaka ima prekomjernu tjelesnu masu. Djece sa prekomjernom tjelesnom masom je dvostruko više u urbanim nego u ruralnim djelovima Crne Gore. Podatak koji je dobijen tokom ovog istraživanja, a koji posebno zabrinjava, je da samo 1 odsto roditelja ima percepciju o gojaznosti djece. Sve to ukazuje na potrebu za hitnim prilagođenim, kontinuiranim i dobro planiranim intervencijama i prevenciji gojaznosti u dječijem uzrastu. Da bi se postigli maksimalni efekti treba početi od najmlađeg vrtićkog uzrasta, ali obavezno obuhvatiti i roditelje, vaspitače, učitelje, itd.

U prevenciju svih hroničnih nezaraznih bolesti, pa i gojaznosti mora biti uključeno kompletno društvo, od porodice, preko obrazovnog i zdravstvenog sistema, proizvođača hrane, medija, apsulutno svi. Ali se mora ispoštovati jedan važan zahtjev. Svi oni moraju imati isti cilj, a to je ne samo očuvanje, nego unapređenje zdravlja naše najmlaše populacije. Svi oni moraju biti u veoma dobroj međusobnoj komunikaciji i moraju raditi prema jedinstvenom protokolu koji neće dati prostora kvazi stručnjacima i manipulatorima. To je jedini recept za uspjeh.

Postoje kritični periodi za nastanak gojaznosti i to su prenatalno doba, 6. godina života i adolescencija. Zato sa prevencijom gojaznosti treba početi što ranije. Prenatalno treba kontinuirano raditi na kontroli tjelesne mase trudnica. U periodu laktacije, upravo forsirati isključivo dojenje, a kasnije upotrebu hrane za odojčad prema preporukama.

U porodici se o zdravlju svakog djeteta mora voditi besprekorna pažnja. Ne smije se dozvoliti razvoj gojaznosti kroz dobronamjerne odluke u popravljanju životnog standarda (više TV-a u kući, daljinski upravljači, polugotova hrana, kućna dostava hrane i mnoštvo kućnih aparata). Jer, kao što je rečeno, najčešći uzroci gojaznosti su sedentarni način života, premalo kretanja i nedostatak fizičke aktivnosti čije se pozitivno dejstvo, s aspekta prevencije gojaznosti, ogleda u povećanoj energetskoj potrošnji, formiranju mišićne mase kao najaktivnijeg metaboličkog tkiva. Problem je ishrana preopterećena suvišnim kalorijama prevashodno iz prostih šećera i zasićenih masti, a najčešći razlozi zbog kojih ih djeca konzumiraju jeste laka dostupnost, prijatan ukus, nedovoljna roditeljska upućenost o pravilnoj ishrani.

Navike u ishrani se stiču najprije u porodici, zato je primarno posvetiti pažnju edukaciji roditelja o pravilnoj ishrani. Dijete lako usvaja roditeljske oblike ponašanja, a samim tim i navike po pitanju ishrane i fizičke aktivnosti.

Zdravstveni sistem mora kontinuirano raditi na prevenciji gojaznosti i svih ostalih hroničnih nezaraznih bolesti i to kroz primarnu zrdavstvenu zaštitu, prenatalna zaštitu, porodilište, patronažne službe, bolnice. Treba uspostaviti savjetovališta za pravilnu ishranu širom zemlje. Da bi odgovorio na ove zahtjeve, zdravstveni sistem mora omasoviti stručni kadar, kadar koji se bavi hranom i ishranom. To su prije svih specijalisti higijene, uži specijalisti dijetoterapije, nutricionisti. Zdravstveni sistem treba da radi na kontinuiranoj promociji zdravih stilova života i to direktno i indirektno, odnosno da vrši uticaj na roditelje, djecu i mlade.

Obrazovni sistem mora se uključiti kroz vrtiće i škole. Uloga vrtića u prevenciji gojaznosti ima neprocenjiv značaj. Treba razvijati ujednačeni pristup hrani - kako u kući, tako u vrtiću. To znači: redovni obroci, raznovrsnost namirnica, sezonsko povrće i voće, voda kao piće, fizička aktivnost, ograničiti TV/telefon. Škole su idealno mjesto za prevenciju na nivou populacije. Zadatak je da se zadrže usvojene pravilne navike u ishrani, adekvatan školski obrok, ukinuti “kioske brze hrane”, uključiti rekreativni sport, nuditi vodu kao piće.

Mora se uključiti kompletna društvena zajednica i naravno mediji. Prateće zakonodavstvo mora biti uređeno i prilagođeno do maksimuma, finansijska podrška za preventivne programe ne bi smjela da izostaje kao ni podrška i saradnja sa proizvođačima hrane. Kao država, treba da napravimo i standarde za ishranu za različite populacione grupe.

Podsjećam da su sve hronične nezarazne bolesti, pa i gojaznost, preventabilne. Međutim, problem je što ni zdrava ni bolesna osoba kod sebe ne vide, odmah, koristi prevencije, zatim zdravstveni radnik kod pojedinca ne vidi rezultate svog rada, ni zdravstveni političar u toku svog mandata ne vidi rezultata kojima bi se hvalio pred biračima.

Zato se prevenciji moramo ozbiljno posvetiti. Moramo biti mudri i strpljivi, jer gram prevencije vrijedi koliko kilogram liječenja.

( Snežana Barjaktarović-Labović )