Nova stvarnost i pozicija kulture

Uvod

Kultura je mrtva. Kulturu smo komercijalizovali. Kulturu smo prodali. Postoje djela kulture, a sve manje je kulturnog djelanja. Kultura nam u 21. vijeku više nije potrebna... Kontrakultura, kulturni pozeri/snobovi u kulturi... Kultura naroda, individualna kultura, kultura epohe, visoka - elitistička kultura, niska - popularna kultura, kultura ovdje, kultura tamo, kultura juče, kultura danas... Na koji se način kultura proizvodi, jesmo li njeni pasivni recipijenti ili njen dinamizam i punoća zavise od našeg aktivizma?

U tekstu koji slijedi biće, izgleda, više pitanja nego odgovora. No, katkada i smislena pitanja mogu imati snagu odgovora. Barem djelimično, jer otvaraju novi prostor za razmišljanje i aktivizam.

Ideja o tekstu nastala je na nadmorskoj visini 1500 metara, usred avgusta, nakon jezgrovite prepiske na temu odnosa kulture i umjetnosti i nakon čitanja knjige: Terry Eaglton, Ideja kulture (Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2014). Mnogo je dilema u vezi s tim drhtavim, nesigurnim, vazda samoispitujućim konceptom kulture. A, opet, uprkos toj neuhvatljivosti pojma, bez kulture nema čovjeka kao humanog bića.

Termin

Zašto se čini da se riječ kultura izlinjala, da je izanđala, da se pretvorila u džoker-riječ? Ona se gnijezdi u različitim oblastima i diskursima - od astronomije do gastronomije. Koliko samo puta u privatnom i javnom govoru čujemo: kultura stanovanja, kultura ishrane, kultura putovanja, kultura mladih, kultura slobodnog vremena..., pa politička kultura i kulturne politike...! Riječ kultura funkcioniše kao kišobran termin i odnosi se na sve i svašta što se pod tim kišobranom bori za mjesto.

Komunikacijska prikladnost i širina termina kultura zahtijeva stalno pretresanje, provjetravanje i njegovo popunjavanje novim smislom.

Već je primijećeno da je kultura jedna od dvije-tri najsloženije riječi u svim jezicima. Upravo to što riječ kultura ima poopštivu vrijednost i što je semantički slojevita, čini da nam taj pojam plete mreže u koje se često upecamo, ne objasnivši ništa - ni sebi ni drugima. To je ponekad slučaj čak i s onima koji su zvanično odgovorni za brigu o kulturi jedne zemlje.

Kad god se sudarimo s opštepoznatom riječju, čija je frekventnost u javnom govoru izuzetna (da ne kažemo da se ta zvučna riječ često pretvara u jezičku poštapalicu), uvijek bi trebalo posegnuti za njenim izvornim značenjima. Potraga nas može dovesti do zanimljivih otkrića.

Riječ kultura potiče od latinske riječi colere, što je izvorno značilo uzgajanje, a mi danas, suptilnije, kažemo njegovanje. Semantički razvoj ove riječi oslikava nam i istorijski pomak od ruralnog ka urbanom načinu čovjekovog života. Etimoligija je zanimljiva jezička oblast, recimo u osnovi riječi kultura nalazi se riječ kult, pa, daljom pretragom, možemo otkriti da se riječ colere preko latinskog cultus premetnula u religijski pojam kult, a u kasnijoj upotrebi proširila svoje semantičko polje.

Kultura i kanon

Kultura je stabilišuća vrijednost i uvijek je u vezi s nekim kanonom. Riječ kanon prvobitno je označavala štap, letvu za mjerenje, pa se preko sintagme mjerila idealnih proporcija, došlo do značenja kanona kao ideje o ispravnosti. Prva misao o kulturi jeste upravo ta podignuta letva koja je stabilnopostojeća mjera, jer uvijek podrazumijeva jasan kriterijum zašto je nešto kanon, a nešto drugo to nije. Dakle, stvaranje kanona podrazumijeva i proces uključivanja i proces isključivanja.

Kanon stvara identitet - sebeostvarivanje u najužem i širem smislu. U širem, kanon je način koji nudi zajedničku komunikacionu osnovu, koja je izraz zajedničke vrijednosti i baza društvenog djelovanja. Učvršćivanje kanona uvijek je institucionalizovano naučnim, ali, ne rijetko, i političkim interesima. Pojedinac se procesom interiorizacije razvija, prisvajajući određena kulturna dostignuća i prenosi ih na unutrašnji, mentalni plan. U tom procesu pomaže stabilnost kanona. Na mikro nivou kanon je naučeni okvir pojedinca - nivo društvenog i duhovnog razvitka ličnosti: obrazovanje, prosvećenost, uzvišene navike, lijepo ponašanje, lijepo vaspitanje… Dakle, kultura je poluga za samoostvarivanje. No, značaj i širina fenomena kulture diktira njeno stalno dinamizovanje iznutra. Kultura se samorazgrađuje, neprestalno pretresa svoju matricu, kôd, i, zapravo, kad je istinska, treba da bude daleko od monološki shvaćenog okvira, to je i poluga za sebenadilaženje.

Kultura jeste kanon, ali, da bi opstala, preispituje kanon. I to se radi bez straha. Treba se sjetiti Ničeove misli o tome da će svaka ljudska priroda koja izađe kao civilizacijska pobjednica, postati naša prava priroda. Kad god pomenemo kanon, asociramo na obrazovanje.

Kultura i obrazovanje

Očekuje se da u punoći kulture čovjek postaje složeniji, slojevitiji. Ona uslovljava ponašanje pojedinca, jer je regulator ljudske djelatnosti. Obrazovanje je standardni put kojim se od prirodnog u biću dolazi do kulturnog. Ipak, i u najboljim obrazovnim modelima i najzgusnutijem obrazovnom standardu, nemoguće je naći dva pojedinca koja istorodno usvajaju datu kulturu i imaju isti stav prema njenoj cjelini. Ličnosti se razlikuju, i poželjno je da se razlikuju, i po svojim ličnim kulturama.

Kultura jeste naučeno, ono stečeno kroz proces obrazovanja, ali, da bi opstala, ponovo tjera na otkrivanje, što učenje u svojoj biti i jeste.

Naučeno dobija nove okvire u eri sveopšte aplikativnosti, u kojoj se i vrednosne kategorije i dobro, koje nije materijalno, mjeri neposrednom primjenom, konkretnom učinkovitošću takvog mišljenja. I površnim pogledom na mjesto umjetnosti i humanističkih disciplina u nastavnim programima osnovnih i srednjih škola, ali i fakulteta (i to ne samo na našim prostorima), primjećuje se opadanje količine školskog vremena namijenjenog ovim nastavnim predmetima u redovnoj nastavi. Zato raste broj školskih sati posvećenih prednostima sistema slobodnog preduzetništva, konkurentnosti na slobodnom tržištu. U liberalnom kapitalizmu i umjetnici su na prodaju. Poznato je da za kvalitetan roman, koji će neko drugi napisati, a koji će biti objavljen pod vašim imenom, treba platiti oko pedeset hiljada dolara (tema romana Zorana Živkovića Pisac u najam). Etički nesumnjivo krajnje neprihvatljivo, no kome je to neprihvatljivo ako današnji svijet samo siromaštvo proglašava nemoralnim!

Neki od savremenih filozofa i kulturologa, plasiraju krajnje mračnu viziju: U stvari, centralna pitanja koja suočavaju čovečanstvo koje kreće u novi milenijum uopšte nisu kulturna. Ona su daleko prizemnija i mnogo više materijalna od toga. Rat, glad, droga, oružje, genocid, bolest, ekološka katastrofa: sve ovo ima svoje kulturne aspekte, ali kultura nije njihova suština. (T. Iglton)

Kulturu treba zaštiti od racionalizacije, od agresivnog desničarskog projekta podsticanja konkurentnosti, od pobjede novca. To je lako reći, ali koja su nam sredstva i gdje joj otvoriti novo polje? Da li je spas u umjetnosti koja se uvijek opirala ustaljenom?

Kultura i umjetnost - podrazumijevajuća ljubav?

Kultura je standard, uređen sistem, a umjetnost je istinska upravo kada podriva stalnost, očekivanost i uobičajenost. Kako se onda u okvirima kulture pozicionira umjetnost koja sobom ne nosi disciplinu u mišljenju? Da li današnja kultura gaji očigledan oprez prema subverzivnom karakteru umjetnosti? Naš odgovor bio bi da opreza ne bi smjelo biti u sistemu koji njeguje kritičku procjenu umjetničke produkcije. Fluidnost kulture daje joj potencijal da zasvodi različite sadržaje i diskurse.

U dijelu teksta koji se odnosi na vezu kulture i kanona vidjeli smo da samo ono što je opšeprihvaćeno kao umjetnička vrijednost, može postati dio kulturnog okvira. Međutim, upravo otvorenost, bezgraničnost pojma kultura, naročito u novim uslovima komunikacija, u novim formama dinamizma koji su dobili naši životi, stereotip bi bilo reći da je kultura jednako kanon. Doba u kojem brza i neprovjerena informacija može okovati i instrumentalizovati naš um, brzo nas vraća na temu sebenadilaženja. Ako kažemo da se u kulturi ne dešava NIŠTA, zapitajmo se na koji način smo djelali da do toga NIŠTA ne dođe.

Važan dio kulture, prema definiciji, pored poiesisa - stvaralaštva, jeste praxis, djelanje, koje nam daje za pravo da ne „gutamo“ samo ono što se ustalilo kao okvir.

I tu je zapravo tajna nastanka novih modela kulturnog ponašanja. Svi smo prinuđeni da djelujemo brzo - preispitujemo staro i okrećemo se novom - novim temama, novim formama, novoj osjetljivosti i osjećajnosti.

Zaključak

U interesu napretka društva jeste da „hrani“ kulturu. Ubrzanju koje su naši životi dobili, zahvaljujući bumu kojekakvih informacija i tekstualnih formata, ne smije se dozvoliti da nam usađuje mentalnu tromost. Pogotovu na terenu i produkcije i recepcije kulture.

Premda je jasno da svi pojedinci jednog društva ne raspolažu jednakim kulturnim kapitalom, stalno obraćajmo pažnju na sljedeće:

Kakva nam je kultura čitanja, kada znamo da je čitanje jedna od osnovnih kulturnih potreba čovjeka? Koliko je uobičajena slika da sretnemo ljude koji nose knjigu i čitaju i na javnim mjestima? Kakvo nam je izdavaštvo? Koliko imamo dobrih prevodilaca? Kakve su nam biblioteke i koliko su posjećene? Kakve su nam škole? A fakulteti? Koliko polažemo na sistematsko usavršavanje ljudi u različitim oblastima? Koliko imamo pozorišta, bioskopa, galerija? Pa koliko kvalitetnih pozorišnih predstava, izložbi? Kakva nam je kritika? Ima li u javnosti njegovanja kritičkog promišljanja u generalnom smislu, kada se zna da je argumentovana kritika poluga za kvalitet? Kakvo nam je stanje u nauci? A u sportu? Pitanja su, možda, za kreatore kulturnih politika. A šta svaki pojedinac mora da se zapita u vezi sa kulturom:

Šta je za mene kultura? Koja moja ponašanja spadaju u domen kulture? Koliko sam koristan/korisna zajednici u kojoj živim? Kako mogu da samostalno donosim zaključke o nekom pitanju na osnovu mnoštva informacija koje dobijam? Kako mogu, ne ugrožavajući druge, da iznesem svoj stav o nekom pitanju? Koliko dobro poznajem sebe (svoje potrebe, emocije i sl.)? Koliko čitam i šta čitam? Koliko često i kako razgovaram sa drugima o tome šta mi se dopada u književnosti, muzici, filmu...?

U tekstu je bilo, priznajemo, mnogo pitanja, možda više nego li odgovora, ali, da prizovemo Rilkea (Zašto sada pitanjima živi):

Te zato sada pitanjima živi,

I možda ćeš tako, veoma polako,

Krajnje neprimetno,

Dalekog dana nekog zaživeti

Odgovorom.

Dodatak - kultura u doba prinudne izolacije

Tekst je uglavnom bio završen prije pandemije COVID-a-19. Dodatak se sam nametnuo.

Tekst je koncipiran kao vrsta lupe kroz koju je moguće jasnije sagledati fenomene kulture u XXI vijeku. Vrijeme nam, odjednom, donesi potrebu za najmoćnijim mikroskopom, onim koji uveličava 100 000 ako želimo da vidimo sićušnog, ali opasnog gosta, zapanjujućih obrisa. Onoga što je na granici između živog i neživog. Taj glavni junak naših života od sredine marta do sredine maja ove godine jednim potezom zatvorio je pozorišta, bioskope, muzeje, galerije...

U prvom trenutku utješili smo se knjigama, i to tako što smo se prisjetili onih najboljih, a onda su vebstranice kulture doživjele bum. Kultura se preselila na internet, a slobodno vrijeme, koje smo odjednom dobili na poklon, nalagalo je da se bavimo suštinom, ne zabavom. Integrisani globalizovani poredak, u valu snimaka divnih retrospektiva, pozorišnih predstava, baleta, opera, virtuelnih obilazaka najvećih muzeja, imao je smisla kao pouzdana aksiološka skala. Mekluanovo globalno selo postalo je aktuelnije nego ikada ranije kada je u pitanju kultura.

Bićemo smjeli i istaći tezu da nam je opasni sićušni ubica vratio potrebu za istinski estetski lijepim. Isprazni sadržaji, usiljeni humor, kič nijesu „prolazili“ u ovoj ozbiljnoj situaciji. Desio se kontrapunkt stradanja i vaskrsenja. Korona je ubijala, ali je bila i sredstvo protiv kiča i površnosti! (Autorka je profesorica književnosti)

( Nađa Durković )