Bači kulturu da se igramo (1)

Danas može samo Radmila Vojvodić da sa čuđenjem konstatuje đe se nalazi kultura u Crnoj Gori, koliko je masakrirana, simulirana i obesmišljena. Jer, to je proces koji traje već decenijama, koji je progutao gotovo svaki njen segment i koji je prosto postao obrazac ponašanja. Svakako, to ne znači da o tome treba ćutati, i s vremena na vrijeme, kao što je to ovđe slučaj, reći/napisati nešto, pa makar i za sebe.

Odličnu generalizaciju/dijagnozu stanja u kulturi, dao je reditelj i akademski slikar Mirko Radonjić, kada je sjajnom metaforom o „ljubiteljima kulture“, u stvari ispričao ono što svi vidimo, samo se neki/većina „prave mrtvi“. Crnogorski fenomen tih „kojima se u kulturi nešto sviđa ili ne“, a koji o njoj odlučuju sa glavnih pozicija, odakle bi se kulturna politika trebala kreirati, savršeno ćemo ilustrovati, za ovu priliku, primjerom direktora Nacionalne biblioteke Crne Gore „Đurđe Crnojević“ sa Cetinja. G-din Bogić Rakočević, u stvari, predstavlja savršenu paradigmu procesa drobljenja crnogorske kulture, u kojemu možemo potpuno precizno da izmjerimo koliko se kod nas kultura doživljava ozbiljnom, kako se doživljavaju/ponižavaju kulturni poslenici i na kraju, kako se kreira kultura „u nas“.

Pa krenimo redom, od početka i njegovoga izbora za direktora ove renomirane ustanove kulture. Sloboda, da se napiše „renomirana“, crpi se iz do sada dva objavljena naučno-istraživačka rada, u kojima je analiziran razvoj i rad ove ustanove, a u pripremi je i treći rad, sa kojim će biti obrađeno više od pola vijeka funkcionisanja sadašnje NB „Đurđe Crnojević“.

Kako piše u Statutu NB,,Đurđe Crnojević’’, direktora te ustanove bira Vlada, i to bi morao da bude: „afirmisani stručnjak ili stvaralac iz oblasti koje su od značaja za obavljanje i razvoj bibliotečke djelatnosti“. Što je potpuno očekivano, s obzirom na to, da Sistematizacija i opis poslova kojima treba da se bavi direktor, direktno određuju rad ustanove, time što upravo on predlaže Program rada i Plan razvoja Nacionalne biblioteke naše zemlje. Tako je sami čin izbora g-dina Rakočevića za direktora u stvari potpuno iznenađenje (vjerovatno za njega najveće, jer čovjek nije znao što ga je „snašlo“, kako to sažmu Cetinjani). Kako je to nekome iz Vlade Crne Gore palo na pamet, ostaje potpuna enigma, jer analizom njegove biografije (istaknuta na sajtu NB „Đurđe Crnojević“), zasigurno je da se ne uklapa u profil onoga ko treba da bude prvi čovjek Nacionalne biblioteke, makar po njenome Statutu.

U biografiji g-dina Rakočevića piše da je profesor književnosti, sa završenim smjerom za opšte novinarstvo, a uz to je i pjesnik. Ne navodimo komisije i žirije za dodjelu nagrada koje se tiču književnosti, kao ni njegove ranije radne angažmane (škola i televizija) jer ga sigurno to ne čini „afirmisanim stručnjakom ili stvaraocem iz oblasti koje su od značaja za obavljanje i razvoj bibliotečke djelatnosti“.

Kako se autor ovih redova nerijetko i sam bavi opštim bibliotečkim poslovima (iako nije formalno bibliotekar, već tek priprema polaganje stručnoga ispita), što mu ovu problematiku čini bliskom, nameće se za diskusiju što je to g-dina Rakočevića u očima Vlade, ili Ministarstva kulture učinilo da ga prepoznaju kao „afirmisanoga stručnjaka ili stvaraoca iz oblasti koje su od značaja za obavljanje i razvoj bibliotečke djelatnosti“.

Da li po nekoj ustaljenoj rutini diplomirani profesori književnosti, sa položenim stručnim ispitom za bibliotekara, nerijetko obavljaju poslove bibliotekara - da. Ali, da je to fakat na osnovu kojega je pominjani gospodin izabran za direktora Nacionalne biblioteke jedne zemlje - iskreno se nadamo da nije (naročito ako dodamo da gospodin nema položen stručni ispit za bibliotekara). Još manja dilema onda bi se otvorila ako bismo pravili analizu da li ga je za mjesto prvoga čovjeka Nacionalne biblioteke preporučilo to što je novinar.

Kada je u pitanju treća bitna stavka iz njegove biografije, da je pjesnik i dobitnik brojnih nagrada, mogli bismo da zažmurimo na jedno oko, pa da iz Statuta pročitamo samo ono „stvaralac“ bez nastavka đe se pominje bibliotečka djelatnost.

Kada su u pitanju njegovi objavljeni radovi i knjige, dominantno se tiču književnosti i književne kritike, a običnom pretragom u COBISS-u lako je utvrditi da mu ni u naučno-istraživačkome radu bibliotekarstvo nije bilo predmet pažnje, pa ga ni to nije moglo preporučiti za ovu funkciju.

Ako isključimo parametre koje je tadašnji parlamentarac O.M.S. postavio kao fundamentalne za izbor aktuelnoga ministra kulture, prilikom njegovoga imenovanja - da je kulturan i sa Cetinja, ostaje da je u pitanju tipično crnogorska varijanta kadriranja. Dakle, ili je on nekome brat od tetke, ili je njemu neko brat od ujaka, jer zvanično, g-din Rakočević nije član DPS-a.

O tome: kakva je poruka poslata ovakvim kadriranjem od strane Vlade profesionalcima koji decenijama rade u Nacionalnoj biblioteci, ali i svima u kulturi; što znači za razvoj Nacionalne biblioteke, kao krovne ustanove za bibliotečku djelatnost, kad njen prvi čovjek u zvaničnome dokumentu demonstrira da ne zna da je knjiga u stvari,,stručno’’ monografska publikacija; kako na to (nijemo) gledaju oni koji treba da brane svoje struke; đe su u svemu tome sakupljanje potpisa za predśedničke kandidature, nezakoniti aneksi, netransparentna rješenja, gledanje svojih dokumentaraca za državne pare...- kad se sljedeći put budemo čitali.

Autor je arhivista, načelnik Hirurgije KBC-a i brat od tetke/ujaka

( Petar Glendža )