Crnogorci u vicevima o koroni

Kinezi su, zasluženo ili ne, pokazaće se kad sve kockice oko pandemije jednoga dana padnu na svoje mjesto, loše prošli u vicevima o koroni. To je, zasad, opšte mjesto. A šta je s ostalima, s našim narodima i narodnostima, na primjer? Kako su oni prošli u vicevima o koroni?

Tu su, čini se, Crnogorci izvukli najdeblji kraj. Nit’ su jeli šišmiše, nit’ kakve druge egzotične životinje, uredno i disciplinovano su poput ostalih Evropljana izabrali karantin, to će reći, etičku i moralnu dimenziju svega oko ubitačnog virusa umjesto golog novca i ekonomije, pa ipak, društvene mreže i vajber telefonija non-stop su opominjali da je novi vic o Crnogorcima i koroni na putu.

Bilo ih je, naravno, svakakvih, i dobrih i loših, ali kao da su u jednom trenutku svojom brojnošću, i pogotovo diskutabilnim sadržajima koji aludiraju na one lošije strane nacionalnog mentaliteta, prešli granicu dobrog ukusa, pogotovo zanemarujući činjenicu da se mentaliteti, istina teško i tek na duge staze, ipak mogu mijenjati. Počelo je, doduše, lagano i bez previše otrovnih uboda.

Korona, eto, stigla u Crnu Goru i ne širi se, fino joj, u rekordnom roku poprimila već uveliko izvikanu osobinu nacionalnog mentaliteta o neradu i lijenosti. A onda su počeli da pristižu i drugi na sličnu temu. Do besvijesti je eksploatisana stara, izlizana matrica o crnogorskoj lijenosti i inertnosti. Čak je i Njegoš morao priteći u pomoć. Crnogorci, doša je trenutak kad moramo sjeđet doma i ne radit ništa, za dobro svih nas. Uostalom, to smo trenirali cijeli život, poručio je famozni vladika kroz vic pseudopatetičnom porukom koja je odjeknula upravo na fonu aktuelne situacije kada se tražilo da ne radimo ništa, a činimo zapravo sve ono što se od nas tražilo s najvišeg mjesta. A to je ono što, uzevši ukupnu tradiciju u obzir, Crnogorcima tobože ne pada nimalo teško, ako je bar suditi prema namijenjenoj im ulozi u vicevima i dosjetkama.

Kao što rekosmo, bilo ih je i dobrih i loših, simpatičnih i manje simpatičnih. U one simpatičnije viceve o koroni i Crnogorcima mogu se ubrojiti oni s erotskom i seksističkom intonacijom. Kulminacija je dostignuta u vicu-video-klipu o obaveznoj korona distanci, koja je, eto, dobro došla neodlučnom, i zbog vladajuće epidemije ekstremno opreznom Crnogorcu koji odbija navalentnu djevojku koja bi sirota da se uda uprkos virusu i pomenutom pravilu o distanci.

Bolesti je i ranije bilo, al’ se uvijek ljubavilo, odgovara prkosna djevojka kroz glas guslara koji u ovoj šaloozbiljnoj mini-parodiji uzima čas mušku, čas žensku stranu. Ovaj klip prati i autorski potpisana karikatura, tako da on posjeduje i vizuelni pored tonskog zapisa, plus još što svojom dobrom metaporukom apeluje na nas kao konzumente. Na kraju krajeva, i nema ništa loše u tome da se čak i u doba korone stimuliše približavanje polova jer u situaciji kad je manjkalo svega, maski, gumenih rukavica i sl, vremena je u svakom slučaju bilo na pretek, tim prije što je taj artikal, kad su u pitanju ljubavni i seksualni odnosi u užurbanoj svakodnevnici, obično deficitaran.

Iščašeno koronino vrijeme prema tome samo je moglo ići na ruku zaljubljenima - naravno onima koji su se našli zajedno prije policijskog časa i raznoraznih zabrana kretanja - pa je time i djevojčino uporno nastojanje da i verbalno uplete mrežu oko neodlučnog partnera sasvim na mjestu u ovom guslarskom vicu.

A onda je došao talas novih dosjetki i viceva koji nisu uvijek eksplicitno naglašavali kontekst ozloglašene pandemije, ali se više nego podrazumijevalo da ona stoji u pozadini. Intonirani su otrovno i kao da su pušteni da zagade ionako zagađenu vodu eksjugoslovenskog duhovnog prostora. U tome su prednjačili vicevi o porodičnom nasilju koji su u raznim varijantama bili prisutni ne samo kod nas, nego i na svim svjetskim destinacijama zahvaćenim pandemijom kovida-19. Razlika je bila samo u tome što su vicevi na ovu temu kad su crnogorske bračne prilike u pitanju otišli mnogo dalje od ismijavanja pasivne letargije koja se proširila bračnim prostorom u kom su živjeli milioni parova.

U crnogorskom slučaju, bar prema aktuelnim vicevima, agresija je bila ta koja je postala dominantni faktor. Kulminacija tog tipa viceva dostignuta je u dva vica o letargičnom Crnogorcu koji u uslovima pomenute bračne jednoličnosti umjesto introvertno, nastupa ekstrovertno, i dakako, ubija svoju suprugu. U prvom, koji je predug da bi ga prepričavali u cijelosti, Crnogorac koji se zbog ubistva supruge našao pred sudom, umjesto osude nailazi ne samo na razumijevanje, nego i na pravu empatiju sudije koji izjavljuje da bi on sam uradio isto, i to mnogo ranije. U drugom, koji je kraći i odvija se isto tako u sudnici, Crnogorac na pitanje zašto je ubio svoju ženu nakon 35 godina bračnog života odgovara: „Ma lijenost! Sve, danas ću, sjutra ću, nikako da se nakanim, i eto...“.

Iako su, kako rekosmo, vicevi o Crnogorcima i koroni još malo pa zapušili društvene mreže i pogotovo vajber-telefoniju, čudno je bilo da nije stizao nekakav, na teoriji o humoru i vicevima zasnovan, odgovor s crnogorske strane. Na kraju krajeva, čojstvo i junaštvo se u novim uslovima brane drugim sredstvima nego u vrijeme kada je ono kao pojam nastalo.

Sjetimo se samo iritacije koju je Slavoj Žižek izazvao svojim prepričavanjem vica o Crnogorcima i iskopanim rupama (Der Spiegel, april 2015.) Taj je, čini nam se, bio mnogo benigniji od ovih, zbilja crnohumornih, vezanih za koronu, a digao je veću prašinu i kritikovan je u različitim kontekstima i prilikama.

Na drugoj, manje intelektualnoj strani, komentari i dosjetke na temu naših naroda i narodnosti u okolnostima pandemije su pljuštali. Društvene mreže su kao i obično bile pune otrova. Na njihovim portalima floriramje otrova je nastavljeno u istom taktu kako su narodi bivše SFRJ odlučili da se zabarikadiraju iza nacionalnih šančeva i petrificiraju svoj pogled i razumijevanje drugoga. Pogotovo svog bivšeg sugrađanina iz susjedne, po mnogo čemu bratske nacije.

Naravno, mnogi će postaviti logično pitanje: ko je to i koja to kuhinja producira ove viceve koji nose ovoliko ubitačnog naboja i otrova. Danas, kad situacija po pitanju viceva i ventilacije mentalnog zdravlja kroz njih nije zadatak vlasti kao što je to bilo u vrijeme socijalističke Jugoslavije, čini se da postoji čitava zona „ničije zemlje“ po kojoj se nekontrolisano izlivaju raznorazni mentalni otrovi.

Otrovi koji su opasniji od onih pravih s kojima se danas suočavamo, kako na lokalnom, tako i na planetarnom nivou. Socijalne mreže i vajber-telefonija, sa svim svojim dobrim i lošim stranama, treba naravno da nastave s pružanjem podrške slobodi izražavanja, čak i onog s kojim se ne slažemo i nalazimo ga u sukobu s brojnim važećim normama, ali to još uvijek ne znači da kao aktivni korisnici istih ne možemo i ne treba da tražimo više kritičnosti kad je u pitanju slanje poruka s otrovnim nabojem. Podrška onih koji su teoretski bolje potkovani od prosječnih korisnika, u svakom slučaju, dobro bi došla. Čak štaviše, to bi trebalo da je njihova humanistička i etička zadaća. U suprotnom, sve će biti prepušteno stihiji u kojoj će vicevi o koroni i Crnogorcima samo mutirati, kao uostalom što se očekuje da će i sam virus učiniti - postaće otrovniji i ubitačniji.

( Ljiljana Bulajić )