Devetsto godina samoće
Našu svijest započinje daleki predak, da se izrazim pjesnički, kojeg možemo komotno zvati ocem pisane riječi na tlu CG, Dimitrije Sinajit, književnik i crkveni diplomata iz 11. vijeka
Dimitrije Sinajit (? – oko 1075)
Istorija diplomacije nije ništa drugo do istorija međunarodne svijesti. Tekstualna svijest je tu na prvom mjestu, ne što rađa bajke i poeme, eseje i uglačane sonete, fikcijom uljepšava a satirom zagorčava život buržujima, već zato što je književnost glavni saobraćajac na semiotičkim magistralama ovoga svijeta. Fajl najvažnijih stvaralačkih i metafizičkih problema u antičkoj, odnosno evropskoj kulturi. Dobri pandur bez pendreka.
Na ove naše prostore, koji nisu samonikli niti pali s neba, već su čista grčko-latinska hemija, povijest međunarodnih odnosa ne stiže niotkud do pravo iz teksta. Samo se po tekstu njena narav može prepoznati i otkriti. Diplomacija, kao uostalom ni diplomatika (nauka koja proučava poslanice, diplome, povelje, ugovore i službene isprave među pregovaračkim subjektima) ne postoji van teksta niti je njena disjunkcija od teksta moguća. Međudržavni diplomatski odnosi ostvaruju se samo kroz oralne ili pismene žanrove.
Mi razmatramo svoju tradiciju u formatu od nekih tisuću godina, u kom svjetlu diplomacija na početku ima pismeni karaker, sve do pola puta naše istorije (do crnojevićke epohe oko 1500. g.), pa onda znatno oralni (govorni) kroz epiku i krizu crkvenoslovenskog jezika, te, najzad, opet pismeni karakter u modernom dobu. Modernitet se poklapa sa masovnijim uživanjem latinskog pisma, ako je vjerovati Radovanu Samardžiću da slovenski korpus, prvi put s punom snagom, na zapadnu kulturnu pozornicu stupa tek u osamnaestom stoljeću. Bilo kako bilo, naizmjenična prevlast oralnih i pismenih žanrova daje ton diplomatskoj radnji i svijesti na tlu današnje CG.
Ovu veliku, dugu priču počinje ćirilična pismenost i književnost. Našu svijest započinje daleki predak, da se izrazim pjesnički, kojeg možemo komotno zvati ocem pisane riječi na tlu CG, Dimitrije Sinajit, književnik i crkveni diplomata iz 11. vijeka. Izvjesno znamo da je napustio Duklju posle šizme 1054. godine, u svakom slučaju crkvenim i književnim poslom i otisnuo se u veliki svijet, u Svete zemlje. Posljednji mu trag, Psaltir Dimitrija Sinajita, nalazimo na gori Sinaj (manastir Sv. Katarine, današnji Egipat). On je tada književno, odnosno crkveno-diplomatski aktivan i čini se na vrhuncu snage. Zapadni slavisti pretpostavljaju da je radio još četvrt stoljeća (oko 1075. g.).
Tajni pisac
Dimitrije je duga i zarazno privlačna tajna. On je kompilator najboljeg svjetskog pjesništva, psalama cara Davida (kao prevodioca dijele ga dva milenija od prevođenog cara-pjesnika, a jedan milenij od nas). Za njega se zna već duže od stoljeća i po, barem ono osnovno što ga čini svjetskim piscem svoga doba. Prvo, da je prepisivač svetih knjiga sa snažnim ličnim pečatom, vidljivim po porivu za iskorakom iz dogmatike minornim ličnim izrazom. Drugo, da je crkveni radnik i kanonski diplomata u zoni međucrkvenog i međunarodnog opštenja. Najzad, treće, da ga privlači monumentalni književni komonvelt Bizanta, grčko-latinska hemija, kuda ga je sudbina na široku pozornicu izvela.
Naše gore listom čini ga najdublja tajna: jezik. Upliv latinskog jezika u Dimitrijev crkvenoslovenski. Tu leži fama. Jezik je čudo koje u tebe ulazi čudom, druže i gospodine! Glazbeni zavičaj, fluid koji se utaka u te od blagog daha domaje majčice, sazvučje fizičkog i duhovnog bića, furija živih duša. Kad bi ti znao kojim jezikom govori Gospod Bog, gospodine druže moj, ti bi znao ko je Bog!
Naučnici su dokazali da je naš Demetrius Sinaiticus - poslužiću se latinizovanim piščevim imenom - mogao familijarno doživjeti latinski jezik samo na primorju, što za 11. vijek administrativno znači samo u Duklji. Uticaj je očevidan u izvornom staroslovenskom diskursu.
Naslov djela od 272 stranice ima latinski oblik: Psalterium Demetrii Sinaitici, a dodatak, nešto piščevo lično, knjiga ljekarskih imputa koja se na srpskohrvatskom lijepo zove ljekaruša takođe je u nauci odomaćen na latinskom (Adiectis foliis medicinalibus). Dimitrije ima i svoj brend u prituljenoj uličici svjetske komparatistike: „PsDem“. Ljekaruša, sastavljena od dvolistova i priključena glavnom djelu, Psaltiru, obilježava se sa „MedBl“.
Pisci znaju šta znači poljubiti ruku nekom stranom jeziku i nazvati ovaj rukoljub uticajem. Ja sam to učinio pet puta u svom životu, a još nisam siguran da sam pisac od zanata. Kada me ophrva malodušnost i odvratnost prema književnosti ja barem imam neku utjehu, pored kapljice viskija, uživam u dijalogu (po naški dvojeslovlju) Lope de Vege, u smjehovnom pasažu Cervantesa ili sonetu Francisca de Queveda, sričući ga u originalu kao da razvodnjavam aspirin za glavobolju. Izdanak i čuvarkuća njina jezika, J. L. Borges, u času malodušnosti nema šta nego da poljubi ruku njemačkom:
„Milozvučni govore Njemačke, sopstveno si remek–djelo!“
Uzastopna otkrića
Dimitrija je prvi otkrio prije ravno 170 godina ruski pisac i bogoslov, episkop Porfirije Uspenski g. 1850. (onaj koji je istrgnuo stranicu našeg Miroslavljevog jevanđelja i odnio je iz Hilandara u Petersburg 1845), ali se dugo smatralo u struci, stoljeće i po, da je rodom iz bugarskih krajeva i otuda prešao u Svete zemlje te je autor i rukopis nazivan bugarskim.
Na zalasku zlatnog vijeka najbolje klasičke filologije na svijetu, njemačke, objavljena je u Lajpcigu studija koja autora i djelo označava „starobugarskim“ (Bernd von Arnim: Studiem zum altbulgarischen Psalterium Sinaiticum, Leipzig, Markert & Petters, 1930). Nakon osamsto godina samoće Dimitrije je stigao na Karlov univerzitet u Pragu, gdje ga pominje Josef Vajs (1932) a otada se njime bave češki polihistori Antonín Dostál (1959), František Václav Mareš (1979) i dr.
Naučnici se danas uglavnom slažu da se kompletiranim otkrićem može smatrati godina 1975, ali ni tu nije kraj nedoumicama, pošto ga glavna knjiga o ćirilskim rukopisima: Glagolitische und Kirilische Handschriften in Österreich, izdata u Austrijskoj akademiji nauka 1975, ne pominje. Evo mi je u rukama, kupio sam pohaban primjerak za 40 eura prije par godina u Beču, dok sam snimao film Kotorski misal, ali od svih sinajita ovdje se pominje samo izvjesni Amonije iz Kanopa (Sinaitische Mönche). O sirotom Dimitriju ni riječi. Autor Gerhard Birkfellner, razumije se, s obzirom da je rad posvećen Vukovoj epohi nije dužan da seže u prošlost, štono kažu do Kulina-bana, no bode oči da u ovoj izvrsnoj knjizi od 550 stranica Dimitrije Sinajit, praktično prvi svjetski slovenski pisac nakon Ćirila i Metodija, nema svoj kutak.
Dimitrija nalazimo u pustinji posle devetsto godina samoće. „Senzacionalno otkriće u manastiru Sv. Katarine na Sinaju 1975. g. nije raspirilo samo znatan broj novih, važnih izvora nego i mnoga pitanja o razvoju rukopisâ, o porijeklu njinih pisaca (kurz. GČ), te najzad o manastiru kao međunarodnom centru hrišćanstva i kulture“ (vidi: Preliminary Remarks on the Old Church Slavonik Psalterium Demetrii Sinaitici, rad koji potpisuje čuveni austrijski slavista Heinz Miklas i saradnice Melanie Gau i Danna Hürner).
Naime, rukopis je u cjelini prvi put ugledao svjetlo g. 1975. u Solunu a objavio ga je grčki paleograf Ioannis Tarnanidis (The Slavonic Manuscripts Discovered in 1975 at. St. Catherine’s Monastery on Mount Sinai, Solun 1988) sa naučno šifrovanom oznakom Si. Slav 3/N. “Prilično očuvan rukopis sadrži biblijske pjesme i nekoliko liturgijskih priloga”, kažu priređivači najnovije bečke verzije iz 2012. g., “ali kodeks sadrži i neke dodatne listine od dvojice pisaca: osnovu iliti molitveni ciklus, zasnovan na grčko-latinskom glagoljskom alfabetu i primjedbe sa sitnim latinskim alfabetom ispisane rukom anonimnog savremenika očevidno na Dimitrijevu molbu”, dodaje Heinz Miklas.
Nazivajući Dimitrija ključnom figurom sinajske tradicije, izvanrednim književnikom, što je on odista bio (mi, komparatisti, htjeli-ne htjeli moramo ga zvati svjetskim piscem iako je po obimu minoran, jer je on akter svjetske kulturne scene, grčko-latinskog komonvelta a ne etnografski razdragani provincijalac), Miklas zaključuje in medias res:
“Neke sadržajne i jezičke posebnosti ukazuju na to da ovaj izvrsni pisac potiče ne sa istočnog Balkana, kako se pretpostavljalo ranije, nego iz Duklje/Zete i da se on sasvim vjerovatno iz crkvenih i političkih razloga preselio u Svetu zemlju.” Jezičku tačku gledišta osnažuje to što sva trojica pomagača, jedan dopisatelj kodeksa ljekaruše (kopista) i dva lektora dominiraju ćiriličnim diskursom i time pritvrđuju pretpostavku o “zapadno-balkanskom porijeklu” autora.
Ljekaruša je od objave u katalogu Tarnanidisa privukla pažnju “neobičnim žanrom i jezikom” i prebacila težište na filologiju. Najzad, nakon vijek i po nedoumica, jedna akribična Njemica dokazaće da Ljetopis popa Dukljanina, odnosno Dukljanin iz Krajine, dosad smatran našim najstarijim piscem (živio prije 1172) ima punih sto godina starijeg prethodnika i predšasnika - našijenca i zemljaka, Dimitrija Sinajita.
Primorska influenca
Istoričarka medicine Ursula Rosenschon stavila je tačku na nedoumice oko piščeva porijekla otkrićem upliva latinskog jezika u ona dvadeset dva Dimitrijeva recepta praktičnog ljekarstva, i u cjelokupni kodeks, obavezan ne samo za sinajsko monaško bratstvo već i za čitavu oblast (Seichs Seiten medizinischer Recepte im glagolitischen Psalter 3/N des Sinaiklosters, izd. Franz Steiner Verlag, Stuttgart, 1993, str. 129-159).
Jezičke posebnosti i nazivi biljaka i ljekarija ukazuju nedvojbeno na balkanski primorski jug, a kodikološka i paleografska analiza potvrđuju da je Dimitrije živio i radio u kraju sa snažnom latinskom tradicijom, koji je samo mogao biti današnje crnogorsko primorje a ne balkanska unutrašnjost. Otuda Miklas i njegovi saradnici, austrijski slavisti Fabian Hollaus i Martin Lettner izvode zaključak o dukljansko-zetskoj bazi Dimitrija Sinajita (Details of content and language indicate that this interesting writer did not come from the Eastern Balkans, as was first supposed, but form Diocleia/Zeta, and that he moved to the Holly Land apparently for reasons of church politics).
Dimitrije je živio i radio u egzilu na najvažnijoj kulturnoj mikro-lokaciji svoga doba, tu gdje je Mojsije ravnopravno razgovarao (dvojeslovio) sa Bogom, ukraj grmena nesagorive kupine, gdje se danas čuva njegovo minorno ostvarenje u kom je razgorio slovinsko-lacmanski dijalekat svog starog kraja (možda Kotor?). On, među prvima, ako ne i prvi, na jednom pismu, glagoljici, praktično na jednom jeziku, prepisuje i kompilira (što će reći i prevodi) poeziju cara Davida i biblijske knjige.
On i književnom tehnikom odvaja od ostalih. Njemačka naučnica Ursula Rosenschon je na međunarodnom vizantološkom kongresu 1991. g. u Moskvi objavila da se Dimitrije služio tehnikom palimpsesta, starog rukopisa na kojem se preko izbrisanog teksta piše novi (vidi: Ein medizinisches Fragment unter den slavischen Handschriftenfunden des Sinai, t. II, str. 961-63).
Pisao je svoju Ljekarušu, i prepisivao (prevodio) Psalme na pergamentu, ispisanom nekim latinskim tekstom, pa obrisanom, umećući ovdje-ondje zavičajni pečat i ton (ovo ga izdvaja iz armije shematičnih kopista), a onda nakitio glagoljicu prema grčkom tajnopisu. Austrijanci su koristili ultraviolentne i multispektralne zrake sa najnovijom tehnologijom snimanja i potvrdili palimpsestnu tehniku književnika i kanonskog diplomate iz Duklje. (Tehniku odnosa među tekstovima ruski formalisti i češki strukturalisti, moji učitelji, nazvaće, tisuću godina kasnije, terminom intertekstualnost).
Ko je naš najstariji književnik i diplomata Dimitrije Sinajit?
Vidim Dimitrija, ili želim da ga vidim, u afričkoj pustinji, nadnesenog nad manuskript kako napreže starački vid, načet kušnjama međunarodne pismenosti, da odgonetne protukladne začkoljice grčkih idioma.
Vidim ga kako čita u kanonskom svjetlu diplomatske poslanice imperatora i savremenika Konstantina Monomaha (980-1055), vrteći glavom, ako me intuicija ne vara, ako me instinkt ne obmanjuje, na komplote i afere careve uticajne ljubavnice i rođake Marije Skleraine.
Vidim ga kako pliva u tri svjetska jezika i čita svoje preteče: sirijskog bizantskog pisca Evargija Sholastika (536-594), mistika Maksima Ispovjednika (581-662), i oca engleske književnosti Bedu Prečasnog (672-735), koji mu padaju pod ruku u latinskom ili grčkom prepisu u sinajskoj knjižnici, najbogatijoj poslije aleksandrijske u starom svijetu.
I vidim ga, bila to varka ili ne, kako doziva u sjećanje lice djevojke iz mladosti dok je grli u starom kraju, a oboje šapatom dvojeslove na primorskom dijalektu (ako Kotor nije moja heretička hipoteza). On je nju napustio zbog prokletog nauka, ili je napustila ona njega iz istog razloga, što se jednako hvata, pa joj daje neko nježno domaće ime kako bi je razlikovao u magli uspomena od orijetalne tuđinke na Levantu…
( Gojko Čelebić )