Drugačije je carstvo naše

Pisac-arheolog, arheopjesnik, crnogorski klesar riječi osobenog stila, Miraš Martinović, u razovoru za “Vijesti” ističe da se tokom vjekova mijenjalo sve, ali samo je čovjek ostao isti.

Iza Martinovića stoji korpus djela oslonjenih na drevne ciilizacije i antiku koju on vidi i oslikava u vremenu u kojem živi, a koje predstavlja ogledalo svega prethodnog i postojećeg. Tri zadnje Martinovićeve knjige nastale su u svega godinu dana, a predstavljaju svojevrsnu sintezu njegovog rada i bile su povod za otkrivanje književnog univerzuma pjesnika koji traga za samo jednim gradom, duhovnim - poezijom.

Nedavno je izašla iz štampe „Nezapisana istorija“, treća knjiga za godinu dana. Na poseban način, ali prepoznatljivo Vašem stilu i motivima i ovoga puta je u središtu grad, duh grada i vremena, antike, predanja... Kako su se nizale riječi, može li se reći da je (makar dio) te „Nezapisane istorije“, upravo sada zabilježen, naslućen?

Da, tri knjige. Ništa neobično ako se zna koliko sam godina, pa i decenija potrošio u iznalaženju, proučavanju i artikulisanju antike u literaturu. Dan i noć u Butui, Glasovi i Nezapisana istorija. Istorija, moja inspiracija, ona dublja, ponorna istorija. Tražio sam njene odjeke, treperenja koje obnavlja život, ono što je naizgled prolazno, a neperekidnom trajanju. Neki sudbonosni, a nekada, možda nevažni trenuci. Premda u istoriji nema nevažnih trenutaka. Sve je važno, sve se negdje dodiruje i prožima, međusobno produbljuje i osvjetljava. Korpus knjiga koje su povod za ovaj razgovor, zbir su odjeka iz raznih civilizacija, u riječima. Pošto je riječ, zapisana, jedino trajna. Šta bi mi znali o Sumeru, toj najstarijoj civilizaciji, o Akadu, Aisriji i Vavilonu, o Egiptu, da nakon čak i pedeset hiljada godina nijesu otkriveni tragovi njihovog života, dostignuća. Glinene pločice na kojima je život upisan, pa tako pretrajao: zakonici, pjesništvo, mitologija, priručnci iz oblasti zemljoradnje, kosmogonija koju su savršeno poznavali, bez naročitih sprava za praćenje nebeskih zbivanja, govori o civilizaciji visokog dometa. Oni su sve pretvorili u božanstva, identifikvali sa njima, uredili život po višim zakonima, dali svemu kosmički smisao. Prirodno stanje čovječanstva, kada je čovjek razgovarao sa: ječmom u polju, vodom u kanalu ili na rijeci, sa nebom, suncem, kišom, koju je dozivao molitvama. Sve se mijenjalo u toku stoljeća, čovjek je ostao isti, sa svim radostima, ali i patnjama, od sumerskog do biblijskog Jova i Kafkinog Jozefa K, do naših dana.

Poezija je nezapisana istorija. U drevnim sam civilizacijama tražio poeziju. Čitao sam i čitam drevne pjesnike, slušao njihove glasove, od prije 50 i više vjekova. To je poezija u kojoj je sve rečeno. Sve što je čovjek, a čovjek je sve. U nedavno napisanoj pjesmi “Razgovor sa sumerskim pjesnikom”, koji je bezimen (pošto se tadašnji pjesnici nijesu potpisivali, smatrali su to nebitnim!)... tvrdim da se ne razlikuje današnji od onog drevnog pjesnika. Današnji od onadašnjeg čovjeka. Gotovo sve u „Nezapisanoj istoriji“, ima veze sa vremenom u kome nastaju moje knjige u kojem se ostvarujem kao čovjek i pjesnik. Bez te veze, Poezija ne bi imala funkciju - da povezuje vremena, ljude i događaje. Šalje pouke, čuva duh, jedino nepropadljivo, trajno stanje. Sve je drugo propadljivo. Propali su gradovi, civilizacije, prošla pokoljenja, u ruševinama i pod zemljom nađeni su plodovi čovjekova duha, nepropadljiva nit, koja drži čovječanstvo na okupu. Ono što čovjeku ne dâ da posustane, što mu daje snagu i nadu.

„I gradovi imaju neke sudbine kao ljudi“, zapisali ste. Dodala bih da gradovi nekada ljudskim životima žive sopstevene sudbine. Ima umjetnika koji će reći da od gradova bježe, no, šta Vas vuče ka njima?

Kao što ljudi žive sudbine gradova, tako i gradovi žive sudbine svojih stanovnika. Sudbine koje su upisane u stvarnim, ali i nevidljivim hronikama, astralima u kojima sve traje. Tragao sam za faktičkim gradovima, onim drevnim, od kojih su preživjela imena, ili ostaci koje su arheolozili našli. Od najstarijih gradova na svijetu, a to su sumersrki: Uruk, Lagaš, Eridu, Kiš, Nipur, Erek, pa Vavilon, Niniva, Asur... Kako zvučna imena. Gradovi u kojima se nekada odvijao život, trgovina, zbog kojih se ratovalo, mnogi od njih rušeni, i po nekoliko puta, obnavljani, nastavljali život. Gradovi u kojima su se smjenjivali vlastodršci, rase, jezici... U čijem pepelu žive njihovi ostaci. Tužaljka iz grada Ura, pjesma koja govori o sudbini tog sumerskog grada, kao da je danas napisana, a napisana je prije više od pet hiljada godina. Pjesnik nije potpisao. Rušeni su gradovi, ostala poezija, nepotkupljivi svjedok, krhotine onoga što je ljudima služilo za život: posuđe, lončarski kalup, koji stub od hramova što velelepni bijahu. Molitve i himne, velika književnost!

Ovi i drugi gradovi, imali su cvatujuće trenutke, pa nestali, spaljeni ili razoreni, uslijed ratova i drugih razloga, bezočno stradali. Za rat se uvijek nađe razlog! Od nekih ništa sem imena, kao što ništa nije ostalo od naše Prapratne, rezidencijalnog centra dukljanskih kraljeva. U mojim knjigama, interesovao sam se gradovima, a nadasve njihovim sudbinama. Ka gradovima me vukla njihova sudbina. Na mapi ukupnog postojanja, to su tačke iz kojih zrači život, i kada ih nema. U gradovima je najraznovrsniji civilizacijski rukopis. Ono što me magnetski privlači.

Koja je sudbina gradova o kojima pišete u najnovijoj knjizi i kako pristupate evociranju iskustava i era kroz koje čitalac prolazi dok čita Vašu poeziju, da li i sami „putujete“ tim putevima?

Ovo sam, na nekin način, preduhitrio odgovorom na prethodno pitanje. No, nadovezaću se, pošto je dobra spona, nit koja uvezuje ono što radim. Prvo da kažem, najviše čitam knjige koje se bave starim civilizacijama: istorijske, arheološke, antropološke, putopisne, pjesničke... Samim tim, živim u tim civilizacijama, moj kod je sa njima povezan. Kod nas sam se bavio Ilirima, prisutni su u mojim knjigama. Na primjeru ću ilustrovati kako radim. Ovih dana čitam Kramerevu kapitalnu knjigu “Istorija počinje u Sumera”. Konkretno, kako nalazim teme: u jednoj rečenici sam našao kako je prije 45 vjekova prvi put javno izgovorena riječ “Sloboda”, u sumerskog drvenom i tada glavnom gradu Lagašu. Činjenica me zaustavila, fakat učinio intrigantnim. Poslije uskraćenih sloboda građanima i poreza koje su im uvodili razni upravljači, došao je vladar koji je to ukinuo, dao slobodu. Sa usana, do tada porobljenih, sada se glasno čula ta riječ: Amaragi, Sloboda. Po njoj sam dao naslov pjesmi. Da prećutim one koji su je uskratili, a pomenem onog koji je dozvolio. Vladar se zvao Urukagina. Prvi put u istoriji zabilježeno, javno pominjanje slobode. Riječ iz odavno mrtvog jezika, u mojoj pjesmi je opet živa, tako moćno zazvučala. Uostalom, mogu jezici izumerijeti, ne i riječ - Sloboda. Uvijek živa, toliko potrebna. Eto, na koji način, u pjesmama, aktuelizujem nešto što je bilo, što je danas, a može se ponoviti sjutra.

Kada i na koji način spoznajete vezu sa gradom/gradovima, ruševinama ili zidinama, mitovima i junacima? Da li je u pitanju mistična istorija minulih vremena, ona koju samo možemo naslutiti, ili pak zabilježena, ona koja je gradove činila moćnim, prijestonicama, centrima civilizacije?

Intresuje me faktičko stanje, grada/gradova, carstava, civilizacija. Kada spoznate to stanje, mistična istorija se neizbježno pokazuje, ona stoji u pozadini svega: grada, carstva, čovjeka, događaja. To je poezija! Ona je u sjenci svega, a u svemu, u životu i obilju koliko i siromaštvu, u ruševinama, pa čak i tamo gdje ništa nije ostalo... Sublimirana u imenu, u rukopisu na glinenoj pločici... Iako je glina mrtva stvar, poezija je čini živom. Otuda u nenapisanoj istoriji “Razgovor s glinom”. Opet primjer. Ignacijev put je bio po važnosti treći u Rimskom carstvu. Ta nekada važna komunikacija zarasla u zaborav i travu... Vjekovima niko nije išao tim putem, a kada su krenule izbjeglice iz Sirije, mnogi od njih su ga, gle čuda, otvorili, prošli njime. Razlog za pjesmu sa tim naslovom. Nekada carski, išli su carevi, carski karavani, robe, obilje, život... A danas ljudi koji su sve izgubili, s ličnom i opštom sudbinom u malim zavežljajima, koje su ponijeli sa sobom. Vremena može spojiti samo pjesma, najsigurnija spona. I kada nestanu gradovi, poezija je tu da ih obnovi. I ne samo grdaove, ona sve obnavlja.

Poznato je da u svom stvaralaštvu pretapate i stapate arheologiju i poeziju, pjesništvo i istoriju... Postoji li nit koju prepoznajete da na neponovljiv i nerasikidiv način veže te oblasti i pojmove koji ih određuju?

Poezija je arheologija: duše, sopstva, metafizike, uvijek treperi iza fizike. Svaki predmet i događaj ima svoj treptaj, lice koje nije svakom vidljivo. Treptaj koji se percipira poetskim čulom. Zato se naslanjam na arheologiju, na fakta, bez njih ne bih osjetio taj treptaj. Sve bi bila apstrakcija. A pjesma je u konkretnom! Božena Jelušić je napisala u eseju o mojoj literaturi karakterističnu rečenicu: „Miraš je možda jedini pjesnik koji je prepješačio svoje knjige!“ Kompliment koji imponuje. Kada su naši lokaliteti u pitanju, za mene je posebno bio inspirativan Rizinium, grad koji se nalazio u arealu današnjeg Risna, gdje ekipa poljskih i crnogorskih arheologa, s profesorom Varšavskog univerziteta Pietrom Dyzekom, dvije decenije otkriva taj ilirsko - grčko - rimski grad, nekada najvažniji na jugoistočnoj jadranskoj obali. I Artur Evnas ga je ispitivao, istina, kratko. Ali je skrenuo pažnju na njega daleke i 1875. godine, kada je kao dopisnik Mančester gvardiana iz bosansko-hercegovačkog ustanka, dao sebi vremena da siđe iz bosanskih planina i zakopa u ostatke tog grada. Na Vaše pitanje, postoji li nit - svakako, nit koja veže i okuplja teme, sudbine i događaje. Čovjekov udes u ovom svijetu, ali i impuls da gradi, ide naprijed. Da nije toga, bila bi pustoš, bez života. Ono što je nekada gradio čovjek, a što danas postoji kao jedva vidljiv trag, čak i jedan kamen, podupire nas da to, ponekad malo i neznatno, ugrađujemo u zdanje Duha, koji se stalno onabvlja, čineći život smislenim.

Sada ću ja pomenuti Boženu Jelušić, ona Vas naziva „lirskim arheologom“ među pjesnicima, ja bih rekla i „arheopoeta” ili “arheopjesnik“. Vaši stihovi mogu se doživjeti i kao kamen kroz koji progovara vrijeme, a istovremeno kao da otkrivate, razgrađujete iste te pločnike, ogoljavate porijeklo zidina, razbacanog a često zagubljenog kamenja, riječima. Šta Vas toliko arheološki vuče ka poeziji, ka pjesničkom traganju i spoznavanju?

Slojevi, moja fascinacija. Kad prisustvujete otkopavanju nekog arheološkog lokliteta, vidite slojeve, kako se jedan za drugim ukazuju, a svaki ima svoju prepoznatljivost, osoben trag. Velika je poezija koja ima slojeve. Arheologija vam daje mogućnost da doprete do poezije, pročitate rukopise koji su pisala mnoga stoljeća, pokoljenja, ljudi. Mene interesuju takvi rukpopisi. Crna Gora ih u sebi na svom licu ima dosta, pa je u tom smislu, svojevrsna civilizacijska čitanka. Da ne zazvučim pretenciozno, a ipak kažem: ja otkopavam, listam i čitam tu našu čitaniku, civilizacije koje su na ovom tlu ostavile tragove. Interesuju me tragovi ali i refleksi!

Može li se reći da su riječi, zapisane, vjekovima unazad kao dokaz razvoja i napretka ljudskog roda, zapravo jednak materjal poput pravih gradskih kapija, puteva, velelepnih stubova, građevina...? Primijetila bih da Vas jednako privlače i arheologija i poezija, da otkrivate riječi, kamenje, spomenike ljudske civilizacije?

Formulišući ovo pitanje, Vi ste u neku ruku dali ilustrativan odgovor na ono što radim. Riječ nadživi gradove i njihove kapije, hramove i stubove. Nestao je velelepni Ur, sumerska prijestonica... ali je ostala Tužaljka iz grada Ura. Neki bezimeni pjesnik, vjerovatno iz tog grada, sačuvao ga je u pjesmi, koja spada u vrhove svjetske poezije. A može se reći da su riječi te koje zbore umjesto kapija, hramova i stubova, umjesto mrtvih. Riječima sam ih oživljavao. I kad sumiram, moje traganje i putovanje, traganje je za pjesmom, za duhovnim gradom, pred kojim su nemoćni varvari. To su oni gradovi, Jovanovi i Avgustinovi, gradovi sanjani i priželjkivani, očekivani vjerujućima, ostali van domašaja rušitelja. Poezija je duhovni grad. Tragao sam i tragam za tim gradom. Koliko uspio, potvrdiće vrijeme.

U knjizi „Glasovi“, na početku priče „Kavez“ stoji: „Da li je trebalo da budem pjesnik? Da se ne bavim ekonomijom? No, privlačila me je, koliko i poezija. Živio sam u svom vremenu. Nijesam ga mogao predvidjeti. Da li sam ga shvatio na pravi način? Neka budući sude. Savremenici nijesu pouzdani svjedoci... Nikada bili“. Kako je pisanje došlo u Vaš život? Vaša poezija u „Nezapisanoj istoriji“ čini se jednostavne kompozicije, no (sa)građeni stihovi su snažni, promišljeni, odlučni....

Neka Vaša konstatacija o Nezapisanoj istoriji, u konkretnom slučaju pričom Kavez u kojoj se bavim sudbinom Ezre Apunda, ostane kao mogući odgovor. Ispričao bih: kako je pisanje došlo u moj život. Šta me možda suštinski odredilo. Vjerovatno, Homerova ”Ilijada”. Kao učenik osmogodišnje škole u Andrijevici, bio sam siromašan sa knjigama, bez neke mogućnosti da ih kupim. I šta se desilo?

Bilo je ljeto, na Komovima sam čuvao ovce. Moji rođaci koji su živjeli u selu Kraljske Bare (ja sam iz Kralja!), donijeli su Ilijadu, školsko izdanje, u proznom prevodu, primjerenu školskom uzrastu. Knjigu sam čitao čitavo ljeto. Iako je nijesam dobrim dijelom razumio, djelovala je magično, a za pisanje je potrebna magija, unijela tu magiju u moj život. Prvi susret s bogovima i herojima, s Trojom, čijom ću se sudbinom kasnije baviti u nekoliko knjiga. Konačno, susret s pjesnikom, čije su riječi zazvučale neprolazno, otvarajući svjetove i puteve kojim ću kasnije ići. Ni Komovi više nijesu bili isti.

Vrijeme u kojem se nalazimo čini se nepovoljnim, opasnim i opominjućim za ljudski rod... Kako Vi gledate na današnjicu, pa i na najnoviju situaciju u kojoj se čovječanstvo nalazi? Da li se čovjek sve više približava grijesima poput Sodome i Gomore?

Čovječanstvo je u dugom trajanju imalo toliko kataklizimi. Od onog potopa kojeg opisuje Biblija, do ostalih koji su mu se desili... Upravo, čitajući o Sumerima, nailazim na podatke da su vreli krvavi izvori, tekle krave rijeke, da je bilo na gomile mrtvih u gradovima koje je kosila nepoznata bolest, slična ovoj koja je danas paralisala svijet. Postoje uzlazne putanje, čovječanstva kao i pojedinca, slijede i one silazne, neminovne. Skoro uvijek je to vezano za počinjene prestupe i grijehe od strane čovjeka. Tako su zborili mudraci i proroci. Ono što vlada Univerzumom, a vlada (kako bi se inače održao red, kada ljudi prestupe?), šalje Dike, boginje pravde, kako Heraklit kaže, te one poravnjavaju puteve, udjeljuju kazne onima što su prestupili... Jednom riječju, regulišu! Ljudi su u ovom vremenu, prestupili, u mnogo čemu. Bi Žeđ za vlašću i bogaćenjem nema granica. Imali su u Sumeru i njegovim gradovima, u Ninivi, u Memfisu, u Vavilonu i Heliopolisu, baškarili su se u bogatstvu... I šta je bilo? Sve je nestalo. Bogatstvo i gradovi, faraoni koji mišljahu da će to biti i na onom svijetu. Gradili velelepne grobnice, svo bogatstvo tamo selili. Ni blaga, ni faraona. Samo prazne grobnice, bez kraljeva, u Dolini kraljeva.

Kakvo je danas vrijeme za pjesnike, iako, primijetila bih, možda i hiperbolično, nijedno nikada nije bilo povoljno za te neumorne klesare?

Dobro poređenje. Uvijek sam poistovjećivao pjesnike i klesare. I jedni i drugi s mukom rade... Kamen ne prima suvišno, a ni glina. Pjesnik govori suštinu i istinu. Zato svako vrijeme na njih gleda podozrivo. Pa i ovo, koje ih možda i ne primjećuje, čak smatra nevažnim. Od prapjesnika, sa izvora, došla je poezija, zakoni koji i danas važe. Čitam knjigu “Zakonici drvene Mesopotamije”, nastali prije tri milenijuma. Zakoni su velika poezija. Poezija je i priručnik za zemljoradnike, koji precizno govori o načinu sijanja žita, o žetvi, o plodovima, nađen u Sumera, gdje je nađen i zbornik farmaecutskih recepata, te Sanjarica i njeno tumačenje. Intresantno je čitati šta su sanjali Sumeri! Sve je poezija. Vrijeme kada je riječ bila tvorna. Ona daje obličja pojavama, imenuje stvari. Najveći domet riječi.

„Drugačije je/Carstvo naše”, riječi su kojima se završava Vaša najnovija knjiga. Koliko je simboličan izbor, da li ste namjerno time zatvorili, makar ovaj sadašnji, segment pisanja?

Prirodni završetak. Carstvo riječi koje i kada sva druga prođu. Tom Carstvu niko ne može nauditi. I kada je prebrišete, riječ progovori, kao Sloboda sumerskog pjesnika, najljepša među riječima, oživljava poslije toliko stoljeća. Dokaz da jezici ne umiru, pa i kada se čini da su mrtvi. A ta riječ još uvijek živi.

Kako vidite budućnost života na zemlji, čovječanstva, gradova i vremena?

Pravda će spasiti svijet! Persijski car Kserks kaže, na Eshilova usta, u tragediji Persijanci: Propali smo jer smo činili nepravdu! Ovo je možda najbolji odgovor na slična pitanja i Vaše kojim se prirodno zaokružuje ovaj razgovor. Trudio sam sam se da držim nivo postavljenih pitanja, koliko je bilo u mojoj moći. Uvijek je dobro da ostane zapisano.

Sofokle prvi pominje Butuu

Budva je Vaša nezaobilazna inspiracija. Šta Vam Budva pruža kao pjesniku, šta kao istraživaču prošlosti, a šta kao čovjeku?

Odavno sam počeo da se bavim Budvom, u knjizi “Putevi Prevalise”, kojom otvaram moju antiku, pričom o boravku Sofokla, u svojstvu Periklovog šefa diplomatije, u Butui, ilirskom gradu. Intrigantan podatak. Dok čeka sastanak s ilirskim vođama, Sofokle šeta pješčanim žalom (koje se vjerovatno nije mnogo promijenilo od tog boravka do danas, iako more čini svoje), broji zrna pijeska, razgovara s talasima... Sofokle prvi pominje Butuu, grad Ilira, u tragediji Onomakle, sačuvan je fragment, u kojem pomen do danas živi. Prošle godine sam objavio knjigu “Dan i noć u Butui”. Izdavač je Narodna biblioteka Budve. U toj knjizi, kroz istorijske fakte - fragmente, ostatke nekropole, natpise sa grobnih spomenika, legende i predanja, sabiram biće grada, silazim kroz vjekove, do mitologeme, koja čuva predanje da je grad podigao tebanski kralj Kadmo. Kroz faktografiju sam otkrivao metafiziku grada. Aura koja se ne da izbrisati. Oživio imena, onih koji bijahu njeni stanovnici, sačuvana na stelama. Imena stvarnnih stanovnika. Primjer, kamen u Starom gradu, na kome stoji Vinicia Pavlina... Dovoljno da je kroz pjesmu oživim, uspostavim dijalog... priča mi o gradu, u kome je živjela, sjećajući se jednog predvečerja.

Možda vrijeme ne postoji

Prepoznatljiv je motiv vremena u Vašim knjigama, ispravite me, ako griješim... A vrijeme ne možemo stići, niti vratititi, ono ide, neprestano... Ipak, ni zapisane riječi niti utvrđene gradove, pa ni ruševine zidina, niti spaljene spise, istorija i vrijeme nikada neće izbrisati, dokle god bude postojalo ljudi na prostoru gdje su nastali...

Ovaj intervju smatram važnim. Postavili ste suštinska pitanja, koja se tiču mog stvaralaštva, mene kao ličnosti. Ono što jesam, što živim. Ne griješite, kada je u pitanju vrijeme. Ta zagonetka me stalno muči. A koga ne muči? Možda vrijeme ne postoji. To je privid koji je čovjek sebi stvorio, kako bi odmjerio trajanje. Neka vrsta utjehe. Mi prolazimo, ono stoji. Mučilo je mnoge, posebno Svetog Avgustina, slavnog retora, kasnije hrišćanskog preobraćenika, kome je crkva dala zvanje sveca, koji je umirući u gradu Hiponu, posumnjao u Boga i Vrijeme, uzgubivši jedinog sina Adeodata, u prevodu “Od boga dat”... ako mi ga je dao, što ga je uzeo, govori umirući biskup, dok grad opsijedaju varavari. Ovim se bavim u priči “Lice vremena”, u knjizi “Glasovi”, koju čine 53 priče, istrgnute iz raznih cvilizacija, sa raznih prostora. Ukrštene sudbine i snovi koji su nadživjeli sanjače. Avgustin se bavio problemom vremena, XI knjiga Ispovijesti, tome je posvećena. Za “Nezapisanu istoriju”, kao moto sam uzeo citat iz tog djela. Avgustin se javlja i u nekoliko pjesama ove knjige. Opesjednut sam njegovom sudbinom i djelom. Natalija Đaletić (urednica podgoričke izdavačke kuće “Oruoboros”, koja je objavila knjigu “Glasovi”) u uvodnom tekstu, nepogrešivo opisuje moju poetiku: „Poigravajući se beskrajnom paralelom Martinović imaginarno preoblikuje u stvarno, stvarno premješta u izmišljeno, staro nam prikazuje kao novo, a novo antikvari i tako nam predstavlja svevremenost - tradiciju svih tradicija“. Đaletićeva za moto svog teksta uzima stih Ivana V. Lalića, koji glasi: „Glasovi mrtvih, to nisu mrtvi glasovi. Ko ih čuje?“ Mogu reći da ih čujem.

( Jelena Kontić )