Prva žrtva - demokratija

Ovih dana ponovno sam pročitala odličnu knjigu Filipa Najtlija “Prva žrtva” (The First Casualty). Pišući o radu novinara i fotoreportera u teškim okolnostima izvještavanja o ratnim sukobima, autor polazi od teze da je prva žrtva svakog rata istina. Prva žrtva pandemije novog virusa kovid-19 jeste demokratija. Pod izgovorom da se bore protiv širenja virusa i štite javno zdravlje, mnoge države suspendovale su temeljna ljudska prava, ograničile kretanje ljudi, osamile ih unutar četiri zida i uvele represivne mjere kojima se ograničavaju sloboda izražavanja i sloboda medija. Istovremeno, fizička izolacija natjerala je ljude da traže informacije koje bi im olakšale razumijevanje situacije i posljedice krize koja će veoma dugo trajati. Ako demokratiju razumijemo kao glagol (djelovanje) a ne kao imenicu ili još gore pridjev (forma), onda je upravo u vremenima krize potrebno razviti cijeli mehanizam, nazovimo ih osigurača demokratije, koji će spriječiti da vlast ne ukine samo prava i slobode nego i samo ljudstvo.

U vrijeme krize mediji imaju posebnu ulogu. Oni nijesu, i nikako ne smiju postati, isključivo megafon za širenje informacija koje vlast označi kao jedine vjerodostojne. Njihova uloga je mnogo više od toga. Kad ljudi nemaju pravo udruživanja, kad ne mogu svojim tijelima na protestima pokazati da se ne slažu s određenim politikama, onda je dužnost medija da pitaju i govore u njihovo ime.

Današnje stanje je suprotno od toga. Neke vlade odlučile su se da informišu ljude isključivo putem konferencija za štampu - bez novinara i bez neprijatnih pitanja. Novinaru koji je na osnovu zakona o pristupu javnim informacijama postavio legitimno pitanje o uvođenju kriznih štabova bez ikakve pravne podloge prijeti se smrću. Medijski linč državotvornih propagandnih glasila vodi kampanju protiv svakog pojedinca koji misli drugačije. Uz sve to internet postaje rasadnik bezbroj dezinformacija kojima države ratuju jedna protiv druge, pa istina postaje talac kojeg su rijetki spremni da brane. Ako smo prije par mjeseci gledajući slike iz Vuhana mislili da se nama to nikako ne može dogoditi, stvarnost je brzo pokazala da klizimo u novu normalnost koja djeluje po pricipima iz romana Alamut slovenačkog književnika Vladimira Bartola: Ništa nije istinito, sve je dozvoljeno.

Dezinformacijski ratovi

Dezinformacija u istoriji medija ima specifično značenje. Pojam je nastao kao referenca na ime odjeljenja za propagandu sovjetske tajne policije KGB, čiji je zadatak bio kreiranje i širenje laži. Dezinformacija je oblik propagande koja za dostizanje ciljnih grupa koristi medije. Glavni zadatak dezinformatora je jednostavan: plasirati laž u medije tako da onaj koji tu informaciju vidi u medijima ne zna odakle je došla i ko ju je objavio. Ljudi procjenjuju vjerodostojnost informacije s obzirom na to da li onoga koji nam šalje informaciju ocjenjuju kao kredibilan izvor. Zato dezinformatori pokušavaju predstaviti laži u formi medijskih sadržaja tako da ustanove svoje vlastite medije koji šire laži ili da lažima zaraze kompletan medijski ekosistem. Na primjeru društvenih mreža dezinformatori imaju lakši posao. Kredibilan izvor informacija može postati naš prijatelj ili elektronski kontakt na društvenoj mreži kojem vjerujemo. Žetva pažnje (attention harvest) na kojoj se temelji digitalni komunikacijski sistem poduprta je djelovanjem algoritama. Algoritmi bilježe svaki naš korak na digitalnim platformama i s dobijenim podacima bolje od nas samih znaju što želimo pročitati ili vidjeti. U digitalnoj sferi mišljenja se tako sve više i više radikalizuju i u ljudima stvaraju osjećaj da svi misle isto kao i oni sami.

Državotvorne laži

Dezinformisanje kao tehnika uticaja na stavove ljudi postala je važan oblik komunikacijske prakse mnogih država. Neki od primjera širenja laži postanu vremenom poznati, drugi ne. Među najpoznatijim primjerima dezinformacija je priča da je virus HIV nastao u laboratorijima američke vojske koja ga je namjerno upotrijebila da bi stigmatizovala određenu grupu ljudi. Tu informaciju širio je KGB. Drugi poznati primjer je uvjerenje da jedenje mrkve poboljšava vid. Tu dezinformaciju su u vrijeme II svjetskog rata širili britanski propagandisti jer su željeli da pred njemačkim špijunima sakriju djelovanje britanske mreže radara s kojom su uspjeli da spriječe neke od udara njemačkog vazduhoplovstva (časopisi su objavljivali članke u kojima su pisali da britanski piloti jedu mrkvu i tako oštre svoj vid).

Da iz istorije ne naučimo dovoljno, dokazuje činjenica da se sličan model dezinformacija javlja i danas u pandemiji kovid-19. Prema istraživanju koje je agencija Ninamedia obavila u Sloveniji krajem marta ove godine, trećina državljana vjeruje da je virus nastao u laboratoriji sa ciljem da se uništi kineska privreda (17,2%), da su Kinezi virus podmetnuli drugim državama (4%), da je novi virus proizvela farmaceutska industrija da bi zaradila dodatni profit (10,9%) ili da je virus božja kazna za ljudske grijehe (3,9%). Cilj dezinformisanja je stvoriti nepovjerenje ljudi u sve institucije i ostvariti klimu pogodnu za širenje teorije zavjere.

Medijska pismenost - borba Davida protiv Golijata

Je li moguće spriječiti širenje dezinformacija aktivnom politikom medijske pismenosti? Argument koji obično čujemo približno je ovakav: ako opismenimo ljude da mogu sami razlikovati istinu od laži i ako naučimo medijske potrošače da mogu sami biti navigatori u masi različitih informacija na internetu, onda je problem riješen. To nikako nije tako. Najprije uopšteni odgovor. Za širenje dezinformacija odgovorne su platforme i mediji koji ih šire, a ne čitaoci koji takvim informacijama vjeruju. Medijsko pismeno društvo je ono u kojem su pismeni medijski korisnici i medijski stvaraoci. Za tako nešto prije svega potrebni su pismeni političari koji znaju štititi javni interes i demokratiju. Građani vjeruju dezinformacijama ne zato što su medijski nepismeni ili imaju na raspolaganju premalo provjerenih činjenica, nego zato što dezinformatori namjerno i sistematično manipulišu i zloupotrebljavaju komunikacijski sistem. Iskorišćavaju povjerenje koje imamo u vjerodostojne medijske (i druge) institucije, šire sumnju, raspiruju strahove i stvaraju okolinu u kojoj niko nikome ne može vjerovati. Takvo stanje je krajnji cilj svakog dezinformisanja. Medijska pismenost pomaže tada kad se mediji i političari drže pravila igre: kad je moguće razdvojiti vjerodostojne od nevjerodostojnih izvora informacija, laž od istine i kad laž i laganje imaju posljedice (ostavka političara ili urednika). Samo medijskim opismenjavanjem nije se moguće boriti protiv ogromnih farmi za proizvodnju dezinformacija koje države finansiraju stotinama miliona eura.

Dezinformator nije običan lažljivac koji se boji da će ga raskrinkati. Američki lingvista i kognitivni naučnik Džordž Lakof (George Lakoff) u brojnim knjigama, člancima i javnim nastupima opisao je različite tehnike pomoću kojih političari zloupotrebljavaju strukturne greške medijskog sistema za širenje dezinformacija. Ukazao je na to da mediji ne poznaju efikasan način borbe protiv političkih demagoga. Ako mediji o njegovim izjavama ne izvještavaju, njegovi politički podržavaoci takve medije optužiće za pristrasnost i cenzuru. Ako, pak, njegove izjave mediji prenesu i činjenicama dokažu da laže, dodatno će učvrstiti njegove poruke i potvrditi već ionako oblikovano mišljenje sljedbenika da ga mediji stalno napadaju.

Slične probleme imaju i upravljači društvenih mreža. U intervjuu za američki časopis Columbia Journalism Review (24.5.2018) predstavnik Fejsbuka Adam Moseri utvrdio je da je kreiranje dezinformacija izuzetno profitabilno, jer je moguće manipulacijama oglašivačkih algoritama zaraditi dosta novca. Moseri ocjenjuje da većina dezinformacija na platformi Fejsbuk nastaje zbog novca a ne zbog ideologije. Ako smanjimo profit od stvaranja dezinformacija, smanjićemo i njihovu količinu, smatra Moseri.

Infodemija

Takvo stanovište je problematično. U takvom sistemu laž i istina nemaju jednake mogućnosti. Novija istraživanja pokazala su da dezinformacije na društvenim mrežama imaju daleko više korisničkih odaziva od činjenica: više komentara, širenja i preporuka. Algoritmi su krivi za brojne probleme širenja informacija na mrežama ali nijesu glavni i jedini krivac za širenje dezinformacija. Političari, medijska i internet preduzeća uspješno iskorišćavaju činjenice koje je potvrdilo i istraživanje medijske laboratorije MIT (Massachusettes Institute of Technology) o raširenosti i uticaju obmanjujućih vijesti (istraživači koriste izraz false a ne fake news), objavljenom u časopisu Science (9.3.2018). Obmanjujuće vijesti imaju 70 odsto više mogućnosti od istinitih da ih korisnici šire po mreži. Upravo zbog toga obmanjujuće vijesti putuju daleko brže po Tviteru od istinitih. Istinitoj priči treba šest puta više vremena da dostigne 1.500 ljudi od obmanjujuće. U slučaju „tviterskih kaskada“ (neprekinut lanac širenja jedne objave) obmanjujuća vijest širi se brže i dublje od istinite. Jedan od razloga zašto je to tako jeste da su obmanjujuće vijesti po sadržaju i načinu kako su napisane zanimljivije od istinitih. Koju preporuku šalju istraživači korisnicima društvenih mreža? Dobro razmisli prije nego što širiš dalje! Kakav savjet bi dali onima koji obmanjujuće vijesti kreiraju? Biblijski: ne čini štetu, ne laži?

Problem s dezinformacijama u mnogo čemu liči na probleme koje društvo ima s ograničavanjem štetnih uticaja pušenja, alkohola i brze hrane. Lobisti tih industrija dugo su izbjegavali regulaciju pozivajući se na slobodan izbor potrošača.

Uvjerenje da je moguće (samo) medijskim opismenjavanjem zaustaviti širenje dezinformacija slično je ideji da bi duvanskoj, alkoholnoj ili prehrambenoj industriji dozvolili da rade bez ikakvih ograničenja, koriste obmanjujuće reklame pod uslovom da u školama imaju jedan čas nedjeljno predavanja o zdravoj ishrani. Potrošačkim organizacijama i pojedincima bile su potrebne decenije da postignu određena ograničenja u pogledu oglašavanja tih proizvoda i obaveznog označavanja štetnih sastojaka.

Dezinformacije i širenje nepovjerenja u institucije, nauku i činjenice štetno je za političko zdravlje društva. U tom trenutku malo je vjerovatno da bi mediji i vlasnici digitalnih platformi preuzeli istu odgovornost kao proizvođači cigareta. Kakvo je trenutno stanje? Mediji se pokušavaju boriti protiv dezinformacija tako što oblikuju posebne grupe novinara koji provjeravaju informacije i čitaocima pomažu da odvoje istinu od laži. Slična rješenja nude i brojne nezavisne internet stranice koje upozoravaju na laži u politici i zamjenjuju ih činjenicama (factcheck.org, hoax-slayer.com, politifact.com, snopes.com, truthorfiction.com). Boriti se za istinu, štititi istinu od svih demagoga, preprodavača uticaja i lažljivaca, temeljni je zadatak medija.

Autorka je profesorica na Fakultetu za humanističke studije, Univerzitet Primorska, Slovenija

(mminstitute.org)

Ovaj članak je dio projekta koji Institut za medije spovodi uz podršku britanskog Ministarstva vanjskih poslova, posredstvom Britanske ambasade u Podgorici. Stavovi izrečeni u ovom tekstu isključiva su odgovornost Instituta za medije i autora i ni na koji način ne odražavaju stavove donatora projekta.

( Sandra Bašić Hrvatin )