Kako nam jezička prošlost objašnjava jezičnu sadašnjost

Kategorija (in)determinisanosti kod glagola

Prije nekoliko dana zbunio sam dvoje svojih sugrađana pitanjem zašto u govoru domicilnih Tivćanâ imperativ glagola doći glasi odi, a ne dođi, kako bi bilo očekivano, i odakle nam radni glagolski pridjev odili (smo), pored išli (smo). Pokušavali su naći neki suvisli odgovor, ali, naravno, nisu u tome uspjeli. I nije čudo što nisu: jer, odgovor na to pitanje uveliko prevazilazi znanja o jeziku lingvističkih laikâ. U čemu je, zapravo, ovdje stvar?

Lingvistički laici ne mogu odgovoriti na ovo pitanje - premda ono na prvi pogled možda i ne izgleda tako teško - zato što je riječ o jezikoslovnoj problematici koja zadire u duboku prošlost B/CG/H/S jezika. A suština te problematike svodi se na postojanje - u prošlosti našeg jezika - jedne gramatičke kategorije kod glagolâ, naslijeđene iz praslavenskog jezika, koja se u istorijskom razvoju B/CG/H/S izgubila, ali ne sasvim bez traga; njeni relikti ostali su u svakodnevnoj jezičnoj upotrebi (da, eventualno, zbunjuju pažljivije posmatrače jezika koji, međutim, nisu stručnjaci za lingvistiku). U pitanju je, naime, gramatička kategorija (in)determinisanosti, tj. opozicija determinisanost-indeterminisanost, koja je, zajedno sa nekim drugim gramatičkim kategorijama - vidom, vremenom, načinom, licem, stanjem itd. - imanentna glagolu kao vrsti riječi. Gramatička kategorija (in)determinisanosti ogleda se u postojanju parovâ glagolâ koji denotiraju jednu te istu radnju, ali sa različitog aspekta: jedne osnove izražavale su pojedinačnu radnju, konkretnu, tj. onu radnju koja se vrši u određenom trenutku vremena i koja je usmjerena ka dostizanju određenog cilja, određenog rezultata. Neodređene, pak, osnove izricale su radnju kao takvu, odvojenu od uslova njenog realnog vršenja, tj. nezavisno od njene usmjerenosti ka cilju i vremenu njenog vršenja. Radi se o, npr., sljedećim parovima glagolâ: ići ~ hoditi; -lěsti ~ laziti; nesti ~ nositi; vesti ~ voditi; vesti ~ voziti; teći ~ točiti; -gnati ~ goniti itd., pri čemu je prvonapisani glagol u svakom pomenutom glagolskom paru determinisan (određen), a drugonapisani glagol u svakom pomenutom paru indeterminisan (neodređen). Sad je već mnogo razvidnije odakle onaj imperativ odi i onaj radni glagolski pridjev odili (smo) u govoru domicilnih Tivćanâ: isti su svojevremeno izvedeni od indeterminisanog glagola hoditi (odi i odili (smo), a ne očekivano hodi, hodili (smo) nisu problem za objašnjenje: naime, suglasnik h u istoriji B/CG/H/S jezika često se gubio u govoru, pogotovo na početku riječi). Dakle, u nekadašnjem glagolskom paru ići ~ hoditi, utemeljenom na opoziciji determinisanost-indeterminisanost, hoditi i oblici izvedeni od njega (uglavnom) su nestali iz jezične upotrebe [sa izuzetkom dijalekatâ i stilski markirane upotrebe (npr. ođaše, ođahu, pomenuto odi, odili (smo) itd.]. Tako su u savremenom književnom jeziku zastupljeni samo oblici izvedeni od glagola ići- imperativ dođi i radni glagolski pridjev došao/došla/došlo. No, kako vidimo, ni oblici izvedeni od glagola hoditi nisu nestali bez traga.

Nakon upoznavanja sa glagolskom kategorijom deteminisanosti-indeterminisanosti, radoznalim lingvističkim laicima postaju jasni još neki fenomeni u vezi sa glagolima: fenomeni koji su im, možda, nekad privukli pažnju, a nisu mogli naći odgovor o uzrocima i svrsi njihovog postojanja. Jedan takav fenomen je, npr., postojanje čitavog seta glagolâ sa različitim prefiksima koji primarno referiraju na radnju kretanja koračanjem: izlaziti, polaziti, dolaziti, ulaziti, odlaziti itd. Izvorni govornici B/CG/H/S jezika znaju, naravno, da u našem jeziku postoje glagoli istog značenja, ali drugačijeg vida- perfektivnog: izaći, poći, doći, ući, otići. Sad, međutim, kad su u posjedu saznanja da je pored glagola ići u prošlosti našeg jezika postojao i glagol kretanja laziti - koji u tom svom osnovnom obliku ne postoji u savremenom jeziku - misterija je riješena.

A kategorija (in)determinisanosti kod glagolâ objašnjava te otklanja i neke pravopisne nedoumice u savremenom jeziku. Ljudi koji, zbog prirode posla, više barataju jezikom često se pitaju, npr. koji je od sljedeća dva oblika pravilan: donesen ili donešen, ponesen ili ponešen, iznesen ili iznešen, dovezen ili dovežen, povezen ili povežen itd. Nezavisno od deskriptivističke, tj. antipreskriptivističke orijentacije savremene lingvistike, ako ovaj problem želimo osvijetliti temeljno i u potpunosti, ponovo se moramo vratiti u davnu prošlost B/CG/H/S jezika, i ponovo na glagolsku kategoriju (in)determinisanosti. Pitanje je: odakle u savremenom jeziku lik trpnog glagolskog pridjeva kod ovih glagolâ sa suglasnikom s i, istovremeno, lik tog glagolskog oblika sa suglasnikom š? Jezična sinhronija ne nudi nam odgovor na ovo pitanje. Ali zato nudi dijahronija, tj. postojanje - u prošlosti - parova glagolâ na bazi opozicije determinisanost-indeterminisanost: nesti ~ nositi, vesti ~ voziti. Od oblika nesti, naime, - nastavkom -en za trpni glagolski pridjev regularno je dobijen lik trpnog glagolskog pridjeva nesen, a onda, sljedstveno tome, i njegovi prefigirani oblici: donesen, ponesen, iznesen itd. Ista je situacija i sa glagolom vesti; korijen ovog glagola je vez-; kad se na taj korijen-osnovu doda nastavak trpnog glagolskog pridjeva -en, regularno dobijamo lik trpnog glagolskog pridjeva vezen, a onda i prefigirane oblike dovezen, povezen, prevezen itd. (Ovo je, ujedno, i objašnjenje otkud uopšte u savremenom jeziku oblici trpnog glagolskog pridjeva donesen, ponesen, iznesen, dovezen, prevezen itd. kad znamo da oblici *nesen i *vezen u savremenom B/CG/H/S jeziku ne postoje, baš kao ni infinitivi *nesti i *vesti od kojih su izvedeni). Nastanak likovâ trpnog glagolskog pridjeva sa suglasnikom s kod ova dva glagola objasnili smo, dakle, relativno lako. Ali otkud likovi sa suglasnikom š? U oba glagolska para, kako smo vidjeli, pored determinisanih (određenih) glagolâ nesti i vesti, imamo i indeterminisane glagole nositi i voziti (koji su se jedini i očuvali u savremenom jeziku). I glagoli nositi i voziti, baš kao i nesti i vesti, gradili su oblik trpnog glagolskog pridjeva. Trpni glagolski pridjevi od ovih glagolâ, kako zna svaki osnovnoškolac, su nošen i vožen. (Fonetski proces dobijanja š i ž kod trpnih glagolskih pridjevâ ova dva glagola malo je komplikovaniji, ali ipak ćemo ga ukratko objasniti. Naime, trpni glagolski pridjev ovih glagolâ gradi se od osnovâ nosi- i vozi- dodavanjem nastavka -en; tada dobijamo oblike *nosien, *vozien. Vokal i, kad se nađe ispred bilo kog vokala, prelazi u sonant j i jotuje prethodni suglasnik. Kombinacija sj daje š, a kombinacija zj daje ž: *nosjen > nošen, *vozjen > vožen). U ovoj tački dolazi do ukrštanja dvaju oblika- sa jedne strane oblikâ nesen i nošen, a, sa druge, oblikâ vezen i vožen- i do djelovanja procesa analogije. U rezultatu tog procesa nesen, po analogiji sa nošen, prihvata to š, pa dobijamo novi lik glagolskog pridjeva trpnog: *nešen. Isti proces odvija se i kod likovâ vezen i vožen, u rezultatu kojeg nastaje lik *vežen. Sada dobijamo i nove prefigirane likove: prenešen, donešen, prevežen. Dakle, sa dijahronijske tačke gledišta ispravna su oba lika trpnog glagolskog pridjeva: i donesen, i donešen; i ponesen, i ponešen; i prevezen, i prevežen. Mada, kako rekosmo, u deskriptivističkoj orijentaciji savremenog jezikoslovlja opreka ispravno-neispravno u jeziku sve više gubi na značaju.

Autor ovog članka svjestan je da će ga malo njih pročitati do kraja. A to bi bilo korisno iz dva razloga: a) sticanja određenih novih spoznajâ; b) sticanja svijesti da, što bi kazao jedan moj profesor na fakultetu, nauka nije mačka da se može za rep uhvatiti. Nijedna nauka pa ni lingvistika. A mnogo ih je u Crnoj Gori koji „ozbiljno“ diskutuju o jeziku, a da nemaju ni osnovna lingvistička znanja. Možda poslije čitanja ovog članka postanu malo oprezniji i mudriji. Autor je profesor na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost na Cetinju

( Miomir Abović )