Istina o našem svijetu u priči iz prošlosti

„Violinista iz Venecije: Priča o Vivaldiju“ roman američke spisateljice Alise Palombo je divna priča o ljubavi velikog kompozitora Antonija Vivaldija. Roman se odvija u Veneciji, tokom 18. vijeka. Adrijana d’Amato obožava muziku, ali joj strogi otac, trgovac, zabranjuje da njeguje svoj dar za sviranje violine. No ona ne dozvoljava da je to spriječi da ostvari svoje snove pa se pod okriljem noći iskrada iz porodične palate da bi časove violine uzimala od virtuoznog violiniste i kompozitora Antonija Vivaldija. Ono što počinje kao učenje u tajnosti, međutim, ubrzo prerasta u strasnu ljubavnu vezu. Adrijanin otac je riješen da je uda za bogatog i uglednog venecijanskog plemića, jer Vivaldi je pak sveštenik, pa njihovu vezu zabranjuju i crkva i društvo. „Violinista iz Venecije“ (Laguna) obuhvata više od trideset godina Adrijaninog života, priča je o strasti, muzici, ambiciji... Pored ovog, Alisa Palombo je autorka i romana “Najljepša žena u Firenci”, o Simoneti Vespuči, muzi slikara Sandra Botičelija. Diplomirala je engleski jezik i kreativno pisanje na koledžu Canisius, a takođe je studirala klasičnu muziku. Živi u Tonavandi, u državi Njujork, odakle je i govorila za ART.

Vi ste autorka dva istorijska romana, “Violinista iz Venecije” i “Najljepša žena u Firenci”. Zašto baš ovaj žanr?

- Oduvijek sam voljela istoriju, čak i kad sam bila dijete. Moj otac je veliki ljubitelj istorije i on me je od mladosti impresionirao koliko je važno proučavanje istorije. Počela sam čitati istorijsku fantastiku kao dijete, i divila sam se kako me može transportovati na drugo vrijeme i mjesto, i pokazati mi kako su ljudi u prošlosti drugačije živjeli, kao i to koliko su naši životi na mnogo načina slični životima naših predaka. Kao pisac tada sam prirodno gravitirala prema istorijskoj fikciji kao žanru koji bih pisala. Volim učenje o prošlosti i da je oživim za moje čitaoce, pokušavam da odrazim neku istinu o našem sadašnjem svijetu u priči iz prošlosti. Na stranicama istorije može toliko toga da se nauči i ima toliko materijala za romanopisca.

Knjiga “Najlepša žena u Firenci” govori o Simoneti Vespuči, stvarnom istorijskom liku. Zbog čega vam je ova žena bila toliko inspirativna?

- Da, Simoneta Vespuči, supruga Marka Vespučija, zaista je bila prava žena i smatra se da je to bila muza Sandra Botičelija. Ako pogledate njegove slike, jasno je da mnoge od njih prikazuju istu ženu. Saznala sam da je Botičeli zatražio da bude sahranjen pod Simonetinim nogama kada je umro i da je njegova želja uslišena; ova činjenica mi je fascinantna i, kao romanopiscu, neodoljiva. Htjela sam da istražim kakav je odnos bio između Simonete i Sandra. Takođe, bilo mi je zanimljivo kako je u njenom vremenu Simoneta bila slavna ličnost, čisto zbog toga kako je bila prelijepa. Kao moderna žena, naravno, ja sam svjesna sveg pritiska na žene da izgledaju najbolje, i zato sam željela da pišem i zaista iskopam kako su ti pritisci i taj nivo slave mogli da utiču na ženu u prošlosti, kao na Simonetu. Kako bi bilo da ste poznati jednostavno zbog toga što ste lijepi? Bilo je to zanimljivo pitanje za pisanje.

Znate li zbog čega je Botičeli baš nju odabrao da naslika na “Rođenju Venere”?

- Tokom svog života, Simoneta Vespuči se zaista smatrala za najljepšu ženu u Firenci - odakle i naslov mog romana - i mislim da je to, kao umjetnik Botičeli to izvukao kod nje. Ko bi bolje prikazao boginju ljubavi i ljepote od najlepše žene ere?

Kakav je bio odnos velikog umjetnika Botičelija prema privlačnoj Simoneti Vespuči?

- Simoneta je definitivno bila Botičelijeva muza - da li su ikada bili nešto više, mi ne znamo sigurno, niti znamo da li je to vjerovatno. Činjenica, kao što sam već pomenula, da je Botičeli sahranjen pod njenim nogama, sugeriše mi da je postojao više nego običan odnos umjetnik-muza. Dakle, u pisanju fikcionalne priče o njima, željela sam da istražim mogućnost da su imali romantični odnos.

Pa, jesu li simpatije bile obostrane?

- Opet kažem, nismo sigurni u pravu prirodu odnosa između njih, pa je teško odgovoriti. Definitivno su jedno drugo poznavali, i jasno je kako je Simoneta inspirisala Botičelija, ali to je sve što zasigurno znamo.

Da li je veza Botičelija i Simonete imala sličnosti sa vezom Dantea i Beatriče?

- Slično je tome što su oba muškarca imali stvarne žene koje su ih inspirisale da stvore neka od najvećih umjetničkih djela u zapadnoj istoriji. Znamo da Beatriče nije uzvratila Danteova osjećanja, ali pošto ne poznajemo pravu prirodu odnosa Simonete i Botičelija, ne mogu ih upoređivati.

Vaš prvi roman “Violinista iz Venecije” je roman o Vivaldiju i njegovoj tajnoj ljubavi. Zašto Vam je ovaj događaj bio toliko inspirativan?

- Počela sam da pišem “Violinistu iz Venecije” kada sam bila na koledžu i pohađala časove muzike, pa me je definitivno privukla ideja pisanja o muzici. Na nekoliko mjesta sam naišla na činjenicu da je Ana Điro, mlada operska pjevačica za koju su mnogi u to vrijeme pretpostavljali da je Vivaldijeva ljubavnica, zapravo bila njegova ćerka. Ovo je nešto drugo što nikad ne možemo sigurno saznati, ali ta ideja me je fascinirala i nametnula mi je pitanje: ako je to tačno, ko je Anina majka? To me je inspirisalo da napišem “Violinistu iz Venecije”.

Da li je Adrijana d'Amato izmišljen lik?

- Da, jeste. U romanu špekulišem da je Ana Điro bila Vivaldijeva ćerka i tako sam izmislila ženu da bi odgovorila na pitanje ko je bila njena majka. Svidjelo mi se pisanje o fiktivnom liku, jer sam mogla da razvijem njen život na svoj način, uglavnom šta bio ona željela i voljela da radi. Nijesam morala da se pridržavam poznatih detalja stvarnog ženskog života, što je za mene predstavljalo vrstu slobode.

Koji su događaji primorali Vivaldija da bira između Adrijane i muzike?

- Ne želim mnogo da otkrivam od zapleta zbog onih koji bi mogli biti zainteresovani za čitanje romana, ali određeni događaji primoravaju da odnos Vivaldija i Adrijane dođe do kulminacije: nešto se mora promijeniti, jer ne može ići dalje onako kako je ranije bilo. Vivaldi onda pravi izbor koji će uticati na njihove živote na način koji nikada nijesu zamišljali.

Neki pisci, pri pisanju knjiga, pribjegavaju raznim ritualima. Neki traže apsolutnu tišinu, mir, osamu. Neki opet odlaze u neke egzotične predjele da bi tamo punili svoje “baterije”. A čime Vi potkrepljujete svoj elan za pisanje?

- Kada pišem za mojim stolom kod kuće, uvijek imam mirisnu svijeću i obično šolju čaja. Takođe volim da izađem da pišem u kafićima, bar jednom nedjeljno, samo radi promjene scenografije. I uvijek slušam muziku dok pišem. Takođe volim da se povučem dok pišem, odem na nekoliko dana i mogu se potpuno fokusirati na moj rad. Ne pišem svaki dan, jer sam otkrila da to može da me iscrpi. Uvijek pravim pauzu dan-dva tu i tamo, provodim ih čitajući ili gledajući televiziju ili u druženju sa prijateljima, a onda, uz osjećaj osvježenja, mogu da se vratim onome što radim.

Sada pišete svoj treći roman. Je li iz žanra istorijske fikcije? Otkrijte nam nešto o tome?

- Moj treći roman je zapravo istorijska fantastika, mada sa natprirodnim preokretom. Pod naslovom “Knjiga čarolija Katrine Van Tasel” je nova verzija klasične američke kratke priče “Legenda o sanjivoj dolini” Irvinga Vošingtona, ali sa stanovišta lika Katrine Van Tasel. Radnja se dešava u dolini rijeke Hadson krajem 1700-ih, nedugo nakon američke revolucije. Puno sam istraživala za ovu knjigu, jer je ovo vremenski period sa kojim sam bila ne baš dobro upoznata kada sam počela. Takođe ima i malo tame, sablasti i, kao što sam pomenula, natprirodnih elemenata, koji su bili veoma zabavni za pisanje. Izlazi 2. oktobra 2018.

Osim pisanjem, bavite se i muzikom, zapravo, pjevate mezosopran?

- Pohađala sam puno muzičkih časova i klasa na koledžu, a učitelj, shvativši da moj glas dobro odgovara klasičnom repertoaru, vodio me je u tom pravcu. Od tada sam pjevala u recitalama, u horovima kao solista i članica hora, i u operskim nastupima. Nedavno sam pjevala na vjenčanju moje najbolje prijateljice, što je bilo vrlo posebno i značajno za mene.

Kažete da puno volite slušati muziku. O kojoj vrsti muzike je riječ, koji pravac preferirate?

- Slušam mnoge muzičke žanrove - pop, operu, klasiku, bluz, klasični rok, hip-hop - ali moj omiljeni je hevi metal. Pravim plejlistu za svaki od mojih radova koji su u toku, i pažljivo organizujem listu pjesama koje odgovaraju onim događajima, raspoloženjima i emocijama priče. Kao što vjerovatno možete da zamislite, dok sam pisala “Violinistu iz Venecije”, slušala sam tonove Vivaldijeve muzike. U tom slučaju muzika je, za mene, bila još jedan oblik istraživanja.

Botičelijev život i umjetnost

Vjerovatno ste dugo vremena proveli na istraživanju materijala za ovaj roman. Kako je tekla ta priprema? Šta je najviše privlačilo vašu pažnju?

- “Najlepšu ženu u Firenci” sam počela na dobroj lokaciji, istraživački, jer sam već znala mnogo o renesansnoj Italiji...

Naravno, imala sam mnogo toga da naučim. Fokusirala sam se na Botičelijev život i umjetnost, i kakav je tada bio svakodnevni život u Firenci. Sama Simoneta sasvim je doslovno fusnota u većini knjiga o tom periodu, tako da bih saznala što više o njoj ja sam istraživala poznate muškarce: Lorenca de Medičija i samog Botičeliija. Čitala sam mnogo o njima, i u knjigama i na internetu. Pogledala sam i puno umjetničkih djela iz tog perioda, Botičelijevih i radove drugih slikara, pošto nam to može mnogo govoriti o detaljima perioda kao što su: odjeća, frizure i slično...

Takođe sam išla u Firencu i posjetila mnoge lokacije koje se pojavljuju u romanu. To je bio vjerovatno moj najdraži oblik istraživanja.

( Vujica Ognjenović )