Ostati slobodan je najteži životni zadatak svakog bića

Šta će društvu probuđen pojedinac, pitanje je koje postavlja poznata crnogorska umjetnica Anka Gardašević ističući da društvo vapi za zaglupljenim slijepim pojedincem kojim se može lako manipulisati, a samim tim što umjetnost osvješćuje pojedinca, ona nije dobrodošla ni u jednom društvu, smatra Gardašević.

Vizuelna umjetnica iz Nikšića, dobitnica mnogih nagrada iz oblasti skulpture i fotografije, za “Vijesti” je govorila o svom stvaralaštvu, neiscrpnim motivima, ali i o položaju umjetnika u crnogorskom društvu ocjenjujući da su oni danas prepušteni sami sebi, te da su ranije generacije možda imale više sluha i osjećaja za umjetnost. Kada je Crna Gora u pitanju, sve počinje i završava se u nekoliko gradova, kaže ona, materijalna podrška države se ogleda u sitnim ulaganjima, likovnim stvaraocima je teško priuštiti atelje, a tržište gotovo i da ne postoji, ocjenjuje. No, bez obzira na sve čovjek mora ostati svoj i autor mora stvarati autentično, poručuje Gardašević, a upravo to je ono što se trudi da najviše nauči svoje studente na Akademiji likovnih umjetnosti u Trebinju gdje je angažovana na studijskom programu slikarstvo.

Gardašević je diplomirala i magistrirala na Fakultetu lijepih umjetnosti u Cetinju, studijski je boravila u okviru JFDP programa US State Department na Odsjeku za fotografiju Univerziteta George Washington u Vašingtonu, SAD, a svoje radove je izlagala na mnogobrojnim izložbama u zemlji i inostranstvu. U razgovoru za “Vijesti” je, pored ostalog, otkrila i kako gleda na period virusa korona, te šta iz čitave situacije možemo naučiti, ali i da trenutno radi na izradi višemedijske prostorne instalacije koja je dio njenog doktorskog rada. U iščekivanju da ga predstavi publici govori o svojim promišljanjima i istraživanjima.

Kazali ste jednom prilikom da su Vaši radovi jedan od “mogućih načina sagledavanja koji može biti istinit”... Šta Vi prikazujete, koji je to svijet, koja percepcija? I da li postoji više načina sagledavanja istine, makar u umjetnosti?

Pokušavam ono izvan vidljive stvarnosti pretvoriti u vidljivu, kroz jezik umjetnosti, opredmetiti ga, učiniti materijalnim da bi počelo da postoji. Materijalizovanjem svijeta misli, ličnog univerzuma, onostranog, kroz umjetničke radove, otkrivam bezgranični svijet koji ne bi postojao bez mene a koji na drugačiji način postoji u svakom od nas. Naša iskustva, bez obzira na tačnost sjećanja na određeni događaj, za nas su istinita. Stvarnost je u našem osjećanju, proživljenoj emociji, to je ono što je za mene istinito. Mi smo ništa drugo do “skup emocija” dok je taj drugi u nama bezvremeni nepopravljivi kamen po Jungu.

Koliko je u umjetnosti važno prikazati ili ponuditi različite uglove gledanja i možda ukazati na višeslojnost svijeta u kojem živimo i pojmova kojima smo okruženi? Kako ste Vi spoznali svoje mjesto i svrhu u svemu tome?

Različiti uglovi gledanja jedino je što nas čini posebnima, a u umjetnosti to autora čini autentičnim.

”Jedna od funkcija umjetnosti je da komentariše individualno iskustvo”, takođe su Vaše riječi. Kakvo iskustvo Vi želite predstaviti ili probuditi kod posmatrača? Razmišljate li o publici prilikom stvaranja svojih djela?

Kako najpreciznije prenijeti saznanje, mislim da je to ono što svaki umjetnik pokušava da učini preko svog rada. Svakodnevno “skladištimo” mnogo informacija koje, neminovno, stižu do nas čak i na nesvjesnom nivou. Takođe smo i sakupljači sjećanja na događaje koji su označili naš život. Svi smo mi ustrojeni, ili bolje rečeno trasirani, mjestom rođenja. Izloženi smo obrascima koji nas oblikuju, počev od obrazaca familije, mjesta gdje smo rođeni, zatim teritorije, kulturnog, istorijskog, socijalnog nasljeđa društva i tako redom; sve ono što utiče na nas teško je pobrojati. Obrascima smo izloženi svakodnevno, pa čak i onda kada mislimo da oni ne utiču na naše odluke, stoga kažem da je jedna od funkcija umjetnosti da komentariše individualno iskustvo.

Da li je i koliko umjetnost način da iskažete sebe i sopstvene stavove, promišljanja, istraživanja; a sa druge strane koliko je to prostor lične slobode i utočište? Koliko je bitno da umjetnost ima i glas autora, ali i bunta, slobode?

Najvažnije je da umjetnost ima “glas autora” i da je njegov rad autorski. To je ono što nas čini autentičnima i na kraju što nas čini umjetnikom. Bavim se vizuelnim načinom izražavanja, to je “jezik” koji najbolje poznajem, preko kojeg mogu da se iskažem. Naći svoj vizuelni jezik, a pri tome da bude univerzalan, čitljiv svima, mislim da je to ono što karakteriše umjetnički rad. U radovima pokušavam da sublimiram svo saznanje a tiče se svih tema koje mene dotiču. Bunt i sloboda su uvijek sankcionisani; ostati slobodan, mislim da je to najteži i životni zadatak svakog bića. Govorim o suštinskoj slobodi, a stvorili smo društvo koje nas iz dana u dan čini sve neslobodnijima. Ono što je građeno i stvarano radi čovjeka je izgubilo svrhu, postalo je samo sebi svrha. Više nije bitan čovjek, postao je bitan sistem koji je progutao čovjeka. Teško je sve to gledati a ne reagovati. Umjetnici prosto traže šifru koja će otključati pojedinca i pomoći mu da vidi, da sagleda stanje i svojom promjenom utiče na ukupnu promjenu društva. Sva prljavština društva je isplivala na površinu, a trebalo bi da prestanemo da se pretvaramo da to ne vidimo. Ima jedna izreka koja najbolje opisuje stanje našeg društva, otprilike ovako glasi: Ako neće onaj koji zna, hoće onaj koji ne zna.

Šta biste rekli da je glavni motiv Vašeg stvaralaštva, zbog čega?

Motive za svoje radove pronalazim u svojim dilemama, razmišljanjima, preispitivanjima, buntu i sukobu sa sobom. To polje je neiscrpno.

”Fotografišući sebe, preko foto kolaža, ukazujem na ono unutrašnje, poznato svima nama, ukazujem na istost tog drugog” - Šta želite da probudite u posmatraču Vaših djela, koje misli da mu izazovete? Ili stvarate bez ideje o konačnosti rada dozvoljavajući i sebi da se igrate?

Umjetnički rad nikad nije konačan, njegov život počinje u komunikaciji sa posmatračem. Rad je uvijek višeslojan, nekada rad sagledam do kraja tek kad ga predstavim na izložbi. Umjetničko djelo počinje da živi u komunikaciji, korelaciji sa posmatračem. Živimo u vremenu paralelnog virtuelnog svijeta, vremenu brze i kratke infotmacije. Fantazija postaje stvarnost a stvarnost fantazija. U vremenu kada je otuđenost pojedinca, samoizolacija, postala naša svakodnevica - pratiti vrijeme i ostati autentična u umjetničkom izrazu, veliki je izazov.

S obzirom na to da su horizonti Vašeg stvaranja široki, gdje se osjećate najlagodnije, u kojoj sferi? Ili istražujete i sopstvene vidike kroz različite eksperimente?

Ne postoji uslovno rečeno “zadatak” u umjetnosti koji nije inspirativan, da se pronađe šifra za njegovo rješenje. Izražavam se kroz različite medije, fotografije, kolaž, skulpturu, kratke video forme... Tražim medij preko kojeg ću najbolje realizovati svoju ideju. Ponekad određeni rad doživi više transformacija, formi i medija kroz koje se realizuje. Jedino što me povremeno ograničava je nedostatak sredstava za realizaciju rada.

Bavite i pedagoškim radom, šta Vam je posebno bitno da naučite mlade autore?

Moraju biti samosvjesni i nedozvoljavati da drugi misle umjesto njih.

Postoji li bojazan za umjetnost i kulturu danas? Možda nam je virus korona pokazao koliko je upravo umjetnost neophodna čovječantsvu...

S obzirom na to da umjetnost osvješćuje pojedinca, nije ona dobrodošla ni u jednom društvu. Šta će društvu probuđen pojedinac. Društvo vapi za zaglupljenim slijepim pojedincem kojim se može lako manipulisati.

Može li se očekivati neko Vaše predstavljanje u bližoj budućnosti, kakvi su Vam planovi?

Trenutno radim na izradi višemedijske prostorne instalacije koja je dio mog doktorskog rada. Nadam se da ću uskoro biti u prilici da realizujem rad i predstvim ga našoj publici.

Najveće je zadovoljstvo kad scenografija “profunkcioniše”

Bili ste angažovani kao scenografkinja na više predstava u Crnoj Gori. Šta je Vaš cilj u takvom angažmanu i koliko je zahtjevno baviti se scenografijom? Kako Vi pristupate tome?

Bila sam angažovana kao scenograf za više predstava u Crnogorskom narodnom pozorištu i Nikšićkom pozorištu. To je veoma značajno iskustvo i zahvalna sam na prilici koju sam dobila. Moj rad u pozorištu počeo je angažmanom u lutkarskoj predstavi “Crvenkapa” prije 7-8 godina. Sam proces rada, koji obično traje dva mjeseca, po mom mišljenju je najvažniji za autora. Pošto sam završila vajarstvo, pravljenje lutki sam doživljvala kao lagan posao, ali napraviti autorske lutke, a pritom funkcionalne, to je bilo sasvim novo iskustvo koje je dalo odlične rezultate. Reakcije djece su bile fantastične. Poslije tog iskustva počinje moj rad na scenografijama. To je bio izazov koji iznova stvara stanje euforije u procesu rada, jednu vrstu uzbuđenja. Sa jedne strane scenografsko rješenje mora biti svrsishodno, a sa druge mora biti i rad za sebe, a takođe i dio ukupnog organizma predstave. Rad na scenografiji je veoma kompleksan zadatak ali kad scenografija “profunkcioniše” i postane prirodan dio cijelog organizma predstave - e to je najveće zadovoljstvo.

Umjetnici u Crnoj Gori žive od dana do dana

Koliko je naše područje inspirativno ili koliko podstiče umjetnike da rade, kakvo je Vaše iskustvo?

Bavljenje umjetnošću nema veze sa podsticajem, to je potreba. E sad okolnosti i mjeto rođenja naravno da utiču na umjetnost ali u onoj krajnjoj potrebi umjetnika a to je da pokaže svoj rad. Mala smo mi sredina i sve počinje i završava se u nekoliko gradova. Uspjeti svoj rad prezentovati u inostranstvu za naše umjetnike je skoro pa nemoguće, sa ekonomskog aspekta. Jedino što preostaje jeste baviti se umjetnošću, biti u procesu stvaranja.

Kakav je položaj umjetnika u crnogorskom društvu, iz Vaše vizure, što kada je u pitanju pažnja usmjerena na umjetnost, finansijska podrška, uslovi za rad i slično?

Umjetnici u Crnoj Gori žive od dana do dana, o starijoj generaciji umjetnika ne govorim, oni su imali odlične uslove, možda je tada društvo imalo više sluha za umjetnost. Možda su danas pogrešni ljudi na pravim mjestima. Umjetnici su danas prepušteni sami sebi. Kad je likovna umjetnost u pitanju, sve su to sitna ulaganja države koja nijesu dovoljna za pristojnu prezentaciju umjetnika. Danas umjetnici rijetko sebi mogu priuštiti atelje u kojem će stvarati, a o prodaji umjetničkog djela se ne može govoriti. Tržište umjetninama u Crnoj Gori ne postoji.

Korona je pokazala koliko je novac nebitan

Kako je na Vas uticao period virusa korona, da li ste se prepustili nekim novim pravcima, idejama ili ste bili fokusirani na nešto drugo?

Ovih nekoliko mjeseci iza nas pokazali su koliko je ljudska sloboda krhka, koliko smo konačni, koliko materijalno nije bitno osim u mjeri pristojnog života, koliko je novac nebitan kad ga nemate gdje potrošiti, koliko je svaka vrsta zavisnosti od drugoga omča oko vrata i društvu i pojedincu. Sve postaje nebitno kad je ugrožena Sloboda. Kad bi se život svodio na sjedenje kod kuće iza zaključanih vrata, u strahu, postavlja se pitanje da li je to život. Ja mislim da nije. Ima li smisla bilo što stvarati u takvim okolnostima? Sve okolnosti, pa i ove, na sreću već iza nas, mogu se podnijeti kad su ograničenog roka trajanja ali njihovo ponavljanje bi značilo kolaps društva i smrt čovjeka. Nažalost, čovjek je kvarljiva roba a nadam se da će prevagnuti oni kojima su i dalje uzor etička i moralna načela a ne oni koji nenormalna stanja predstavljaju kao normalna.

( Jelena Kontić )