Trčao je u pocijepanim patikama, pukao mu je mišić, bio je moralni pobjednik: Bez krila me niko ne može stići

Na nezvaničnom prvenstvu svijeta na 100 kilometara, u švajcarskom gradu Bilu 12/13. juna 1970. godine, među 1.804 ultramaratonca prvi put našao se i jedan Balkanac - Nikšićanin Mileta Božović bio je nadomak velikog uspjeha.

Iako je imao pocijepane patike, iako su mu putokaz okrenuli u pogrešnom smjeru pa je nekoliko kilometara morao da se vraća nazad, iako mu je pukao mišić, Božović je uspio da 100 kilometara pretrči za 8:11:39 sati, da kroz cilj prođe deveti i postane moralni pobjednik trke.

Jubilej, pet decenija od pomenutog ultramaratona, ali i isto toliko od prve trke od 100 kilometara koja je organizovana u Jugoslaviji, ali i na Balkanu, Vidrovan-Virpazar i koju je Božović pretrčao za 7 sati i 29 minuta, što je bilo drugo vrijeme u svijetu do tada, obilježio je sa prijateljima na terasi hotela uz čaj i kafu.

Prije trke sam se sagnuo da privežem patike koje su bile pocijepane i kada sam se podigao i vidio jarbol, a na njemu jugoslovensku zastavu, odjednom sam postao svjestan da boje te zastave branim. Došlo mi je da čupam kosu iz glave jer tek tada sam postao svjestan odgovornosti... Tada sam se ne zakleo, nego prokleo sebe ako obrukam zastavu, jer bio sam svjestan da odnosi kapitalističkih zemalja prema Jugoslaviji tada nijesu bili povoljni”

Nije Božović navikao ni dok je pronosio slavu Jugoslavije i Crne Gore, da ga se u zemlji sjete. I ne žali zbog toga, jer iako su ga stručnjaci zbog konstitucije i najvećeg sportskog srca na svijetu smatrali sportskim i medicinskim fenomenom, iako je trčeći pet puta obigrao zemljinu kuglu i rušio stereotip o lijenim Crnogorcima jer je trčeći išao na posao, uvijek je o sebi mislio kao o sportisti koji je trčao za narod i kome je jedina želja bila da populariše maraton.

“Kada govorim o trci u Bilu moram prvo da pomenem bračni par iz Slovenije Anđelu i Franja Roliha, divne ljude koji su me primili kao najrođenijeg i sa kojima sam bio u kontaktu sve do njihove smrti. Trka je počela 12. juna u 22 časa. Prije trke sam se sagnuo da privežem patike koje su bile pocijepane i kada sam se podigao i vidio jarbol, a na njemu jugoslovensku zastavu, odjednom sam postao svjestan da boje te zastave branim. Došlo mi je da čupam kosu iz glave jer tek tada sam postao svjestan odgovornosti. U to vrijeme bio sam jedini član atletskog kluba. Ja sam bio i klub, i savez, i sve. Tada sam se ne zakleo, nego prokleo sebe ako obrukam zastavu, jer bio sam svjestan da odnosi kapitalističkih zemalja prema Jugoslaviji tada nijesu bili povoljni”, priča za “Vijesti” osamdesetdvogodišnji Božović dok evocira uspomenu na trku života.

Objasnili su mu da oni koji pretenduju za prvo mjesto idu na “konop“ i odlučio je da i on bude jedan od tih koji se bori za medalju.

“Početak je bio kakav se poželjeti može. Poveo sam trku. Jedno pet-šest kilometara su me pratila četiri maratonca. Mislili su da sam i ja poput mnogih - malo trčim da bih se slikao i onda odustanem. Objašnjeno mi je da imaju kontrolne tačke na kojima moram registrovati prolaz, ali i da će biti jedna ‘leteća’ kontrola kada se na papiru moram potpisati. U jednom momentu kraj mene su stala kola i žena iz njih mi je pružila bijeli papir. Kola su lagano krenula naprijed, a ja, misleći da je to ‘leteća’ kontrola, pridam ‘gas’ i pojurim za njima jer se nijesam potpisao. Kada su se zaustavili zatražio sam im olovku. Žena se nasmijala i objasnila mi da treba da obrišem znoj, a ja sam tek tada vidio da je to maramica za osvježenje”.

Na 70. kilometru je bila okretna stanica, a tamo na Trgu neko igra crnogorsko kolo. Bio je to Nikšićanin Dragomir Bukilić koji je, kada je čuo da se takmiči njegov zemljak, došao sa drugog kraja Švajcarske.

“Predložio mi je da uzme rentakar i da mi bude pratnja, ali mu nijesam dao. Dovoljno se zbog mene potrošio. Kazao mi je da je čuo na radiju da sam 4,5 kilometra ispred svih, a ja sam se osjećao bolje nego kada sam počeo. Rekao sam mu: ‘Čekaj me na cilju’. Čekaj svjetskog rekordera jer me bez krila niko ne može pobijediti’. Nakon dva kilometra naiđem na raskrsnicu. Neko je strelicu okrenuo u pogrešnom pravcu i nakon tri kilometra vidim da nema puta i shvatim da to nije prava staza. Vratim se nazad i pri povratku mi pukne mišić. Svjestan sam bio da neću više moći da trčim čim se ohladim i da će to biti kraj. Pojurio sam i uspio da stignem četvoricu koja su me prestigla. Trčali su jedan pored drugog. Cesta nije bila široka i nijesu mi dozvoljavali da prođem iako sam nekoliko puta glasno kazao - ‘staza’, ne bi li se pomjerili. Nekako sam uspio da se provučem između njih i da diktiram tempo koji su prihvatili. Malo pomalo su odustajali da me prate. Zadnji mi je, prije nego što je odustao, pružio ruku da čestita. On je na kraju i pobijedio i oborio svjetski rekord”.

Kada je stigao do naredne raskrsnice, odlučio je da pričeka ona četiri takmičara plašeći se da nije ponovo neko okrenuo strelicu u pogrešnom pravcu. Dok je čekao, mišić se ohladio i noga je počela da otiče.

“Zajedno smo stigli do 82. kilometra. Više nijesam mogao ni da idem, a kamoli da trčim. Mislili su da taktiziram, ali kada su vidjeli da stvarno ne mogu, prošli su me i nastavili ka cilju. Šepajući uspio sam da pređem 18 kilometara. To je bilo pravo mučenje, ali nijesam želio da odustanem. Okrenem se iza sebe, nema nikoga, odjednom prilazi vozilo, iz njega iskaču trkači i prolaze pored mene. Kada sam stigao, uložio sam žalbu i zbog okretanja strelica i iskakanja iz auta, ali niko ništa nije uradio povodom toga. Za Njemca koji je pobijedio sam jedino bio siguran da je pošteno istrčao. Kada sam završio trku, članak je bio toliko otekao da je bio veći od koljena. Nijesam mogao nogu saviti. Kada sam došao kod Roliha uveče, nijesam mogao pidžamu da obučem preko otoka, pa je Anđela rasjekla do koljena da bih je obukao. Iako sam stigao deveti, svi su smatrali da sam najbolji. Snimali su me Njemci, Englezi, čak i Amerikanci. Samo naši nijesu”.

Naredne godine ponovo je trčao u Bilu i u konkurenciji od više od 2.000 trkača na cilj je stigao šesti.

Ljudi su ga, dok je šetao gradom, prepoznavali, a organizator trke mu se izvinio jer su, kako kaže, “provjerili i vidjeli da je Jugosloven oštećen”.

Džin sa najvećim sportskim srcem

Mileta je kao četrnaestogodišnjak počeo da se bavim atletikom i do 1964. trčao je uglavnom na srednjim prugama.

Onda su ljekari konstatovali da je sportista sa najvećim srcem na svijetu i da mu odgovaraju isključivo duge staze i maratoni.

“Zbog težine, a imao sam preko 90 kilograma, govorili su da ne mogu trčati duge staze, tako da sam u ‘Partizanu’ trčao 800 metara. Trenirao sam kao malo ko, ali sam ostvarivao prosječne rezultate. Kada su ustanovili da imam najveće sportsko srce u svijetu, 1.850 cm3, trener mi je kazao da sam za duge, a ne kratke staze i da je tako srce odredilo. To je bilo 1964. godine, a ja sam već imao 26 godina”, kaže čovjek koji je na pojedinačnom prvenstvu Jugoslavije u Osijeku 1967. godine trčao 42 kilometra i zauzeo drugo mjesto, što predstavlja, kako kaže, najbolji rezultat koji je neki crnogorski maratonac ostvario do danas.

“Miletu su znali svi Nikšićani, a i Crna Gora ga je upoznala. Bio je poznat što je na posao u Željezaru sa Vidrovana dolazio trčeći, što nije kasnio na posao, nije uzimao bolovanje. Sa njim se družim od 1966. godine i pratio sam ga na svim trkama gdje se moglo. Tako smo se zbližili i spijateljili da mi se činilo ako Mileta negdje ide, a ja nijesam uz njega da mi nešto fali”, kaže doktor Radovan Raco Mijanović.

Priznaje da se divio Miletinoj izdržljivosti, ali i činjenici da je bio van svih medicinskih normi za nekoga ko trči supermaraton.

“Njegova antropometrija nije odgovarala da Mileta može da trči duge staze. Maratonci su bili niži, mršaviji, poput Abebe Bikila, svjetskog prvaka koji je imao 50 kilograma, a Mileta 90. Imao je i stopalo broj 47, što je više za plivanje nego za trčanje. Kada se pojavljivao među supermaratoncima, bio je kao džin. Mogao sam ga prepoznati odakle god pogledam. Mileta je bio van svih mogućih medicinskih normi za nekoga ko trči supermaraton. Bio je mimo normi i kada je veličina srca u pitanju. Kada sam dobio njegove nalaze nijesam mogao da dođem k sebi da je srčana sjenka na rentgenu toliko velika, da je srčana masa toliko velika i da je taj minutni volumen, količina krvi koju on može da izbaci iz srca, bila nešto što u to vrijeme nije mogao niko da pojmi. Rijetko ko od sportista je u to vrijeme bio spreman, ili mogao biti spreman kao Mileta”, kaže Mijanović.

Račun za Miletu, a trošenje bez Milete

“U to vrijeme smo računali da Mileti treba i materijalna pomoć. Neki ugledni Nikšićani, ugledni privrednici, otvorili su žiro-račun za pomoć Mileti. Sve smo trke odradili, a sa tog računa nikada nijedan dinar nijesmo uzeli. Šta je sa tim računom i novcem bilo, to sami Bog zna, ali smo se snalazili, a i pomagali su ljudi koji su nas sretali u svijetu, poput porodice u Bilu”, kaže Mijanović.

Od Tjentišta do Virpazara uz susret sa medvjedom

Svaki važniji datum Božović je obilježio trkom od 50 do 250 kilometara, jer mu je cilj bio da promoviše maraton i privuče što više mladih da se bave sportom. Da je u tome uspio, svjedoče pisma onih koji su željeli da budu Mileta Božović i koji su zbog njega počeli da trče.

Najduži i najzahtjevniji maraton bio je od Tjentišta do Virpazara, koji je trčao 13. jula 1969. Dionicu, računajući i nepredviđene događaje na stazi kroz kanjon Sutjeske kada se susreo sa medvjedom, dugu 250 kilometara, pretrčao je za 19 sati.

Patike u kojima je toga dana trčao i danas čuva kao suvenir.

Po planinama je, kaže, bio poznat jer je zimi, po snijegu, bilo lijepo vrijeme ili ne, trčao samo u šortsu.

“Nikada se tada nijesam prehladio, niti imam reumu ili upalu zglobova”, kaže maratonac koji je sportsku karijeru završio 1977, a patike o klin je definitivno okačio sedam godina kasnije.

Kaže da je bio jedini sportista koji je učestvovao na otvaranju mauzoleja na Lovćenu, a nakon svečanog zatvaranja Olimpijskih igara u Sarajevu i nastupa Lepe Brene prikazana je polučasovna emisija o njemu koju je uradio Rajko Banović i koja je na jugoslovenskom nivou dobila prvu nagradu.

Božović nije samo trčao - više od 80 puta je dao krv, bio je član PSD “Javorak” i Gorske službe spasa, tri puta bio učesnik radnih akcija odakle se vratio sa udarničkim obilježjima, a radio je kao upravnik u Konstruktivnoj radionici Željezare gdje je zaradio penziju, ali i orden rada sa zlatnim vijencem.

Svoju cjelokupnu imovinu u Miločanima bez nadoknade je ustupio izbjeglicama iz Bosne i sa Kosova, a kasnije siromašnim porodicama.

( Svetlana Mandić )