Maraton do Podgorice za 72. rođendan

Neobičan čovjek, pa neobično riješio da obilježi rođendan - Rajo Đukić iz vasojevičkog sela Vranještica 25. juna napuniće 72 godine i kaže da namjerava da u ranu zoru krene na put - pješke od Kolašina do Podgorice.

Predug i prezahtjevan za čovjeka koji na leđima nosi teret osme decenije, tvrde njegovi prijatelji i rodbina.

Rajo, pak, kaže da pješke preko Lijeve Rijeke, “starim putem kralja Nikole“, jeste izazov, ali ne i nesavladiva prepreka.

Jedina simbolika višednevnog pješačenja, objašnjava Đukić za “Vijesti“, je “da se oproba“, da vidi koliko je snage preteklo poslije decenija mukotrpnog života ispod planine.

Upornosti i volje, tvrdi, ne fali.

“Tim istim putem, pješke, prošao sam 1960. godine. Imao sam 12 godina i putovao sam s kumom. Stoku smo tjerali na pazar u Podgoricu. Dva dana smo pješačili. Konačili u Slatko, u kući Zečevića. Merak mi je da opet prođem. To ću pokloniti sebi za rođendan, to mi je dragocjen poklon. Boga mi, biće to prilika i da vidim koliko još mogu, šta mi je ova starost ostavila...“, priča Đukić za “Vijesti“.

Ističe da ga starost nije omela da i ovog proljeća završi sve ratarske poslove na imanju. Nada se da će ljetos kositi, kao i prethodnih godina. U šali kaže da se uzda u “kondiciju“, pa ni kafane, sjednike i druženja neće zaboraviti. Rajo je u kolašinskom kraju poznat po tome što se njegove riječi s pažnjom slušaju i s poštovanjem prepričavaju.

Od ljudi je za koje kažu da svojim prisustvom veselja čini veselijim, a žalosti dostojanstvenijim.

No, čini se, najpoznatiji je po duhovitosti i vještini da svaku životnu situaciju opiše “istog trena smišljenim stihovima“. Neke pristaje da recituje, uz snebivanje i mnogo izvinjenja. U strofama divljenje ženskoj ljepoti i moći, autentično, ponekad lascivno, ali suviše iskreno da bi bilo prosto. Ipak, kaže, “nije zgodno za novine“, a ni za ljude koji ga ne poznaju.

Prepješačio je, sjeća se, sve crnogorske planine iz zadovoljstva. I za taj svoj merak ima stihove.

“Sve se čudim kako moga, svuda stići moja noga... Istina je, prošao sam Bjelasicu, Sinjavinu, Prokletije, Rumiju, Goliju, Komove, Lovćen... Od prirode se teško odviknuti, ta ljubav ne prolazi. Životne okolnosti su me tjerale na rad i fizičke aktivnosti, pa je to i način mog života i nadam se da od svega toga nije ostala samo volja i sjećanje. I to želim da provjerim ovim ‘rođendanskim pješačenjem’ ka Podgorici“, objašnjava Đukić.

Dobro se, kaže, spremio za put. Koristiće prečice, a plan mu je da kad krene iz Vranještice prođe kroz Mateševo, preko Jabuke, Veruše, Raškov gumna, Lopata, Lijeve Rijeke, Nožica, Jablana, Zduške, Pogane međe, Vjeternika...

“Čvrsto sam riješio - iću ću sam. Nosim sjekiru, pribor za prvu pomoć, hranu i piće, za obuću se još nijesam odlučio... Najvažnije, planiram da bilježim svaki dio svog puta, svoja razmišljanje... Mnogo je prijateljskih kuća na tom putu. Imam gdje predahnuti, imam od koga potražiti pomoć, ako nešto krene da ne valja... Prijatelj sam sa Miloševićima, Dujovićima, Mujovićima, Adžićima, Kruščuićima...“, priča Đukić o planu kako da stigne do Podgorice.

Govori i o reakcijama komšija i bratstvenika na njegovu ideju. Neki ga hrabre, neki odgovoraju od te namjere. Kaže da je bilo i duhovitih.

“Jedan komšija mi je rekao: ‘Tačno vidim kako će negdje na tom putu uskoro biti spomen-ploča s natpisom - ‘ovdje je ispustio svoju plemenitu dušu Rajo Đukić’. Smijao sam se tome. Neće tako biti i nema razloga za brigu. Bolje ću proći no što ljudi misle. Ne pitajte kako znam, osjećam, poznajem sebe. Malo kad sam se precjenjivao, ali, vala, nešto i nemam običaj ni da potcijenim sebe“, priča Rajo.

Neizostavno, kao mnogo puta do sada, razgovor s novinarima koristi i za priču o svom selu. Predsjednik je Mjesne zajednice Vranještica, a ta “funkcija“ razultat je njegovih višedecenijskih napora da spriječi “umiranje“ sela, u kojem je nekad bilo više stotina stanovnika, škola, prodavnica...

Sada samo desetak domaćinstava, staračkih i nejakih... Boli to, kaže Đukić. Priča i o proljetošnjim požarima, koje su gasili desetak mještana, pa “golim rukama“ spasili crkvu i kuće. Velike površine šume, nažalost, progutao je plamen...

Ipak, sjeta se kratko zadržava na Rajovom licu. Brzo je “otjera“ novi stih, duhoviti komentar, sjećanje...

Žurno završava razgvor, jer mnoge obaveze na velikom imanju čekaju. Obećava - javljaće se s puta, daje riječ da će se čuvati i “živ i zdrav“ stići u Podgoricu.

( Dragana Šćepanović )