Depresija nakon Davosa

Učestvujem u godišnjem Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu, gdje se takozvana globalna elita okuplja radi razmatranja svjetskih problema, od 1995. godine. I nikada otuda nisam otišao u mračnijem raspoloženju nego ove godine.

Svijet je prepun problema koje je krajnje teško riješiti. Brzo raste nejednakost, i to naročito u razvijenim zemljama. Digitalna revolucija, bez obzira na sav svoj potencijal, ozbiljna je prijetnja privatnosti ličnog života, bezbjednosti, radnim mjestima i demokratiji; ti se problemi produbljuju rastom monolopističke snage nekoliko internet giganata iz SAD i Kine, uključujući Facebook i Google. Klimatske promjene postale su egzistencijalna prijetnja za čitavu svjetsku ekonomiju u obliku koji nam je poznata.

Ali čak više od tih problema zastrašuju pokušaji njihovog rješavanja. Da, naravno, većina menadžera koji su u Davos došli iz raznih zemalja počinjala je svoja uzlaganja stavom o važnosti principa. Njihov rad, kako tvrde, usmjeren je ne samo na maksimalni rast dobiti za akcionare, već i na stvaranje bolje budućnosti za zaposlene, stanovike regiona u kojima njihove firme rade, a takođe i za svijet u cjelini.

Oni se čak mogu licemjerno sjetiti i rizika nastalih zbog klimatskih promjena i nejednakosti.

Ali, na kraju tih govora, sve preostale iluzije o principima, koje su motivacija za rad biznis lidera okupljenih u Davosu - sasvim su nestale. Izgleda da sve te generalne direktore i predsjednike brine populistički napad na onu formu globalizacije koju su oni sami stvorili (i koja im je donijela ogromne koristi).

Treba li se čuditi što sva ta ekonomska elita veoma loše percipira stepen razočaranja u dati sistem znatnog dijela stanovništva u zemljama Evrope i u SAD. Zbog tog sistema realni prihodi većine domaćinstava stagniraju, a udio rada u prihodu značajno je opao. Trajanje životnog vijeka u SAD se smanjuje već dvije godine za redom, a među onima koji imaju samo srednje obrazovanje taj pad traje mnogo duže.

Ni jedan od menadžera američkih kompanija, čije sam nastupe lično slušao (ili su mi o njima pričali) nije pomenuo netrpeljivost, mizoginiju ili rasizam predsjednika SAD D. Trampa, prisutnog na toj manifestaciji. Niko nije pomenuo beskonačni niz nekulturnih izjava, otvorenih laži i kapricioznih poteza koji podrivaju poziciju predsjednika SAD u svijetu, a to znači i samih Sjedinjenih Država. Niko nije pomenuo odbacivanje sistema koji pomažu da se utvrdi istina, a takođe ni samu istinu.

Osim toga, niko od korporativnih giganata Amerike nije rekao da je ta administracija smanjila finansiranje nauke; nauke koja je tako važna za učvršćivanje preimućstva SAD i za podršku rasta kvaliteta života u Americi. Niko nije pomenuo negativan odnos Trampove administracije prema međunarodnim institucijama, njene napade na medije i sudski sistem SAD, što je praktično jednako napadu na sistem kontrole i ravnoteže koji je osnova američke demokratije.

Ne, u Davosu su direktori oblizivali usne od sreće zbog poreskog zakona kojeg su nedavno Tramp i republikanci progurali u Kongresu. Taj će zakon donijeti stotine miliona dolara velikim koporacijama, a takođe i bogatašima u čijem su vlasništvu i pod čijom su upravom, to jest - ljudima kakav je i sam Tramp. Njih ne uznemirava činjenica da će taj zakon, kad u potpunosti stupi na snagu, izazvati povećanje poreza za većinu pripadnika srednje klase, onoj grupi stanovništva čiji se imetak smanjuje već skoro 30 godina.

Ali - čak i u njihovom isključivo materijalnom svijetu, gdje je rast važniji od svega ostalog - oni se uzalud raduju Trampovom poreskom zakonu. Riječ je o tome da on smanjuje poreze na spekulativnu trgovinu nekretninama, a takva djelatnost nigdje nije dovela do održivog prosperiteta, ali zato svuda jeste do rasta nejednakosti.

Osim toga, dati zakon uvodi porez na univerzitete, kao što su Harvard i Prinston, koji su izvor velikog broja važnih ideja i inovacija. On će takođe dovesti do smanjenja državnih rashoda na lokalnom nivou u nekim regionima zemlje koji su doživjeli procvat upravo zahvaljujući tome što su investirali u obrazovanje i infrastrukturu. Trampova administracija očigledno ima namjeru da ignoriše svima jasnu činjenicu: za uspjeh u XXI vijeku neophodno je uvećavati investicije u obrazovanje.

Korporativni lideri iz Davosa smatraju da je smanjenje poreza bogatima i njihovim kompanijama, pored deregulacije, rješenje za problem bilo koje zemlje. Oni tvrde da će ekonomija prelivanja prihoda sa vrha prema dnu u konačnom donijeti korist čitavom stanovništvu. A dobra srca predsjednika korporacija je sve što je potrebno da bi se obezbijedila zaštita životne sredine, i to čak i bez odgovarajuće regulative.

Međutim, lekcije koje nam daje istorija potpuno su jasne. Ideja o prelivanju prihoda sa vrha prema dnu - ne funkcioniše. A jedan od glavnih razloga zbog kojeg je naša priroda sada u tako opasnoj situaciji je upravo to što korporacije, djelujući samostalno, ne ispunjavaju svoje društvene obaveze. Bez efikasnog regulisanja i realnih naknada za zagađenje prirode nećemo imati nikakvog razloga da se nadamo da će se te korporacije ponašati drugačije nego do sada.

Menadžeri su u Davosu su bili euforični povodom obnovljenog rasta ekonomije, dobiti i sopstvenih plata. Ekonomisti su napominjali da je taj rast neodrživ i da nije inkluzivan. Ali takva upozorenja malo utiču na svijet u kojem caruje materijalizam.

I tako, zaboravite banalne fraze o vrijednostima i principima iz prvih pasusa u govorima koje su držali lideri kompanija. Moguće da im nedostaje iskrenosti lika kojeg je Majkl Daglas tumačio u filmu “Vol Strit” iz 1986, ali se suština njihovih nastupa nije promijenila: “Alavost je dobra”. A jJa padam u depresiju zato što tako mnogo ljudi smatra ispravnom tako očigledno pogrešnu ideju.

Autor je dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju; profesor je na Kolumbija univerzitetu i glavni ekonomista na Ruzveltovom institutu

Coypright: Project Syndicate, 2018.

( Joseph E. Stiglitz )