Novi roman Blagote Mitrića: Duša u ožiljcima

Nije nužno pisati, koliko je nužno pričati, pa je valjda zbog toga prirodnog redosljeda čovjek naučio prvo da govori pa tek onda da piše. Ali, i pored toga, malo je pisaca koji su svoje knjige pisali govorom kakav su prvo naučili, kakav su slušali još od najranijeg djetinjstva, kakvim su se služili njihovi roditelji, đedovi. Zapravo, kod nas je malo knjiga napisanih u toj jezičkoj formi pa je i zato knjiga Blagote, Baća Mitrića, "Duša u ožiljcima", svojevrsni izuzetak i ima posebnu vrijednost. Autor se ipak nije služio mrtvim, nepostojećim, jezikom već jezikom koji i danas živi, jezikom kojim se i danas služe ljudi mnogih djelova Crne Gore pa se s pravom može reći da jezička varijacija koju Mitrić primjenjuje u ovoj knjizi ima čvrsto utemeljenje u dubokim jezičkim slojevima crnogorskog naroda i njegovog jezika.

Na taj način ovaj autor, poput srpskog akademika Matije Bećkovića pišući svoje poeme "Reče mi jedan čoek", "Međa Vuka manitoga" i "Lele i kuku", daje specifičan ali značajn doprinos u razotkrivanju osobenosti crnogorskog jezika, njegove geneze, njegovog postojanja i prostiranja. Mitrić je zahvaljujući posve prirodnom osjećanju granice između istine i piščeve slobode, dakle, bez traženja neke fiktivne estetske suštine, svoj raznovrsni materijal upotrijebio na način koji nam olakšava razumijevanje postojanja ne samo Crne Gore ovakve kakva je danas, već i crnogorskog jezika u formi kojom se služi vaskoliko njeno stanovništvo.

Knjiga je pisana u tri međusobno slična dijela. U prvom dijelu, MAJKA, autor, iako pod vidnim teretom emotivnog doživljavanja svakog njegovog razgovora sa majkom, ne zalazi daleko u "stare i zapuštene magline", u kojima je mnogo štošta nejasno, već se služi isključivo pouzdanim, poetskim izrazom, pa tako knjiga začinjena ne samo stihovima već i biografskim, psihološkim, društvenim i filozofskim implikacijama, poprima atribut i biografskog štiva.

U drugom dijelu knjige, SIN, autor se pretežno bavi samim sobom U njemu Mitrić, bez optužbe svijeta i Boga, iscrtava svoje vratolomne sudbine, te na taj način dopunjuje šaroliku mapu vlastitog života i vremena koje kao ptica zloslutnica neprestano kruži nad njim, a nerijetko ga primoravala na žrtve i odricanja.

U trećem dijelu knjige ZNAK, autor se djelimično vraća sebi dijeleći vlastiti usud sa drugim, postojećim i nepostojećim silama i bićima.

Sva tri dijela ove knjige međusobno su povezana nekom zajedničkom niti vodiljom u vidu (i)realnog pogleda na svijet i moralne pouke što iz takvog pogleda proističu što knjigu čini koherentnom cjelinom.

Mnogi veliki pisci pisali su o ljudskoj svakodnevnici, dilemama i međupersonalnoj komunikaciji, o dramama koje naše živote tiru ili je na neki dugi, suptilniji, način karakterišu. Mitrić u ovom svom romanu govoreći o sebi, svom odrastanju i porodici, ubrzanim ritmom istovremeno priča o životu u opštem smislu. Isto tako na indirektan način ukazuje na (ne)mogućnosti vlastite priče jer pričanje ne mora da znači samo podrazumijevanje nečeg, već i isključivanje tog istog. U ovoj knjizi Blagota Mitrić stvara model svoje priče koji, zapravo, jeste njegova zbilja, njegov život, i to dočarava kao nešto neumitno, nešto što se ne može izbjeći iako je po svojoj biti opterećujuće i štetno. Autor u svoj prozni diskurs uzglobljava poetske slike svog bivstvovsnja pa povremeno upada u liričnost. Ono što posebno karakteriše ovaj roman jeste autorova samosvjesnost teksta. Ugrađujući stvarnost u metafizičku pozadinu pripovijedanog, Mitrić svoje djelo čini privlačnim i za najprobirljivijeg čitaoca. Ovom knjigom autor reinkarnra svoje ranije literarno kvalitetno ispričane priče, stvarajući model pripovijedanja u kome čitalac često, zajedno sa pripovijedačem, promišlja neka događanja.

U ovoj knjizi autor vještim oslikavanjem likova i njihovih proturječnosti, dočarava ne samo mini portret pojedinca i mini portret svoje porodice zahvaćene pošastima svoga vremena i života, stvara i portrete drugih ljudi iz svog okruženja. Ti su likovi samo naizgled nevažni, a u suštini su veoma značajni za sagledavanje šireg mozaika ljudskih života.

Jedno od veoma aktuelnih pitanja do kojih se autor u ovoj knjizi dotiče, istina samo ovlaš, jeste i vlastiti identitet. Njegovi likovi imaju jednu istu, zajedničku životnu nit koja se jedino može definisanu neizvjesnošću.

Roman "Duša u ožiljcima" Blagote Mitrića je na pojedinim mjestima prenapregnut, ponekad i svađalački, a autor je u stalnoj težnji za dokazivanjem istine o sebi, svom stradanju, svojoj sudbini, a samim tim i dokazivanju istine o ljudskoj sebičnosti, zlobi, sklonosti nasilju, ukratko: o ljudskom poroku i nesavršenosti.

Obzirom na višeslojnost osnovne poruke ovog romana i višedimenzionalno kazivanje o životu i smrti čovjeka, o njegovom poniranju i izranjanju iz haosa i siromaštva ova knjiga u cjelosti zaslužuje izuzetno strpljivog i pažljivog čitaoca. To i zbog toga što ona svojom senzibilnošću i svojom osobenom pokretačkom snagom misli, zahtijeva posebnu analizu sa preciznom distinkcijom prema, s jedne strane, onom što je u velikoj mjeri zajedničko za sva književna djela ovakvog i sličnog žanra, a s druge strane - prema onom što je novo, a samim tim i neočekivano, i što je na neki način iznenada probilo ispod dosadašnjih, manje više ustajalih, slojeva naše poetike. To je još jedan važan pokretač radnje ovog romana, što čitalac može doživjeti i imenovati na razne načine, ali, siguran sam u to, još ga lakše može identifikovati, odnosno, poistovjetiti sa dogođajem bliskim iz već poznatih priča njegovog kraja. Autor specifičnom, i nadasve djelujućom poetikom, ni jednog trenutka ne dozvoljava svom čitaocu da posrće po vidljivim i nevidljivim - tuđim prostorima, već ga, na suptilan, bezazlen način nadahnjuje opštim istinama, i njihovim refleksijama usmjerava prema sličnim slikama i sličnim dešavanjima u njegovom vlastitom, privatnom životu i mikro prostoru.

I nešto što je, rekao bih, posebno važno pomenuti: roman "Duša u ožiljcima" je u cjelosti lišen svake suvišne i preduge deskripcije i monotonije. U njemu su dati omamljivi koncentrati žive riječi, pa zbog toga nerijetko na čitaoce djeluju opsesivno i obavezujuće. Osim toga, bogastvo riječi, predivni izrazi, metaforične i do srži namjerljive rečenice, ovu knjigu čine izuzetno vrijednim književnim djelom.

( Vujica Ognjenović )