Mediala

Ove godine navršava se šezdeset godina od prve izložbe Mediale, 1958, u beogradskom Grafičkom kolektivu. Zanimljiv feljton pokojnog Siniše Vukovića, jednog od osnivača ove neformalne grupe, objavila je Politika tim povodom. Mediala je bila sasvim beogradski fenomen, ali je crnogorski personalni pečat bio i više nego vidljiv. Vuković za početak neformalne grupe uzima trenutak kada se upoznaju dva studenta arhitekture (on i Leonid Šejka) sa dva studenta sa Likovne - Toškovićem i Dadom.

Mediala nije bila državni projekat, naprotiv, bar jednim dijelom bila je reakcija na novu kulturnu politiku. Nakon ideološkog sloma socrealizma, yu vlast je naglašeno favorizovala modernizam. Protiv te vrste stava odozgo (nove dogme) biće umjetnici okupljeni oko Mediale. Oni traže moderno u klasičnim formama, a rezultat će biti - vrlo zanimljiv.

Ali postoji kvaka sa Medialom. Teško je razgraničiti što je mit, što su lična ludila, a što je bila neka realnost, umjetnička prije svega. Neki od osnivača Mediale tvrde da takvo što nije ni postojalo, odnosno da je bila riječ o igri nekoliko boema, a drugopozivci, trećepozivci, minhauzeni o Mediali govore kao da je bila neka politička partija.

A što je stvarno bila? Ekipa, krajnje nestandardno druženje. U bijedi toga vremena ta vrsta spektakla djelovala je sijajuće. Ljudi, začetnici mita, družina krajnje suptina, ali i dovoljno autsajderska da izmisli svijet za svoja pravila. Mediala je bio duh druženja, način pobune, nepristajanja, bolje reći... Nova mistifikacija svijeta. I zaista, to nije fraza, krajnje neformalna grupa.

Jake ličnosti, svako je vukao na svoju stranu. Glavurtić je htio sve prevesti na katoličanstvo, Šejka u mistiku, eruptivni autsajderi Peđa (Ristić) i Tupa (Vukotić) u političku reakciju. Čuvena je pričica o tome kako su 1955. uhapsili Tupu i Peđu Isusa.

Bili su fascinirani sopstvenom snagom, pa su se često, zbog dobrih dnevnica, ali i zbog treninga, prijavljivali da pretovaraju šljunak na Dunav stanici, kao fizički radnici. Sa kintom u džepu, što je značilo da će na njihov račun piti oveća grupa boema, mladih pjesnika, slikara, glumaca, spucali su u Klub književnika. A kako su istovarali šljunak, nisu čitali novine, slušali radio, i naprosto nisu ni znali da toga dana u Beograd stiže Hruščov. Klub je bio posebno mjesto, sve vrijeme socijalizma... Tu su sjedjeli kulturni radnici, političari, mladi boemi, strani dopisnici, udbaši, diplomate, disidenti i pseudodisidenti... Takvo mjesto. Zamislite scenu: ulaze njih dvojica, godina je 1955, snažni, mladi, ludi, bradati, a Tupa stane mirno, salutira i prodere se - “Gospodo Bjelogardejci, Crveni će tačno u podne biti razbijeni našim silovitim jurišom. Da živi Sveto Slavjansko Pravoslavno carstvo od Cetinja do Vladivostoka”. A Hruščov, vođa Crvenih, stigao u Beograd. Svi zanijemili. Odmah su uhapšeni. Čisto ludilo, ali ludilo slobode. Zato je bilo tako vidljivo, jer je kontekst bio tako siv...

U svemu tome moguće je prepoznati konstelaciju koja je dovela do prvog postmodernizma, odnosno čitava priča je zanimljiva iz tog ugla. Gledano ideološki Mediala je desno... Jer je taj konzervativni impuls bio subverzivan u zemlji socijalizma. Oni su bili veličanstveno usamljeni. Budući da nemaju kontakt sa najaktuelnijim tokovima arta na Zapadu, oni se vraćaju u prošlost. Obznanjuju prisustvo prošlosti, mnogo kasniji Portugesijev termin... Šejka se bavi renesansnim i flamanskim majstorima jer u to ima uvid, to mu je na raspolaganju, a njega cijelo biće svrbi, sve mu je nedovoljno, želi nešto drugo, ali da bude veličanstveno, i, ako je moguće, i mistično.

Bila je to na svaki način nesvodiva ekipa. Zato i tako zanimljiva.

( Balša Brković )