"Pozitivni primjeri su neophodni da bismo živjeli jedni pored drugih"

Znamo mnogo primjera iz devedesetih godina prošlog vijeka o užasima koji su se dešavali... Znamo i mnogo tužnih, strašnih, teških, ali i pogrešnih životnih sudbina. A znamo vrlo malo, skoro pa nimalo ili tek neosjetno, o onima koji su pravdali to što se zovu ljudima. Znamo vrlo malo ljudi koji su čojski preživjeli to vrijeme.

Nažalost, zbog svega onoga što se dešavalo tokom posljednje decenije 20. vijeka nijesu svi imali priliku da osjete pravo bogatstvo koje je možda najsurovije oduzeto - to je bogatstvo duše dobrog i plemenitog čovjeka. A takvih je bilo. Zašto ne znamo više takvih priča i više o takvim ljudima pitanje je koje treba sami sebi da postavimo. Šta nas više interesuje? Šta nam se više plasira, kroz umjetnost, sport, medije, politiku...?

Jedan od novinara koji je ispratio mnogo toga iz devedesetih je i Velibor Čović koji i sam kaže da je dobar medijski svjedok tog vremena. Možda zbog novinarske radoznalosti, a možda i zbog potrebe oplemenjivanja ljudi po njegovom scenariju i u režiji je nastao dokumentarni film “Imala sam deset godina” koji će večeras biti premijerno prikazan na UndehillFestu, na terenu KK Budućnost u Njegoševom parku u 20.45 časova. Film se prikazuje u okviru regionalne selekcije i donosi priču o sudbinama i pozitivnim primjerima koji zavređuju mnogo, a često dobijaju vrlo malo pažnje.

“Bilo ih je 100.000 i imali su zajedničko ime - izbjeglice... Tema filma može se smjestiti u sljedeći okvir: ‘Lako je dočekati svoje, mnogo je teže prihvatiti druge, posebno one druge koje treba braniti od sebe’, što kaže Marko Miljanov. Blizu 100.000 Kosovara je te ‘99. godine našlo utočište u Crnoj Gori”, priča Čović i nastavlja:

“Šta je sa sudbinama? To pitanje mi se javljalo u glavi. 2013. godine sam sa tim pitanjem pošao u Crnogorsku kinoteku i predložio Branku Baletiću da otkupimo foto i video materijal od Dragana Banovića, vrsnog snimatelja koji je i po danu i po noći čekao izbjeglice, radio tada za AP... Došao sam do 500 fotografija i oko sat vremena video materijala iz kojeg sam isto uzimao fotografije. Naoružao sam svoj laptop i krenuo na Kosovo...”, prisjeća se Čović u razgovoru za “Vijesti”.

Jedna fotografija ga je posebno intrigirala - desetogodišnja djevojčica koja sjedi na očevom automobilu - golfu. Iako je u početku bilo obeshrabrujuće ipak je dolazio do informacija, a kako se odmotavala traka tako su i sjećanja onih kojima je pokazivao svoj materijal.

“Načela se priča i tako je i krenula, prepoznavali su jedni druge... Sve priče o Crnoj Gori su bile pozitivne. Tako sam jednu djevojčicu od 10 godina - dvadeset godina kasnije pronašao u Prištini. Ona sada studira engleski jezik i radi kao televizijski montažer. Preko njenog stola je prije svega ona upoznala ljude iz izbjegličkih kolona, prisjećala se i pričala o tome kako je ona očima djevojčice od 10 godina vidjela to vrijeme. Njeno ime je Edita Bujupaj”, kaže Čović u razgovoru za “Vijesti” i ističe da je ponosan što je izabrao ovu temu, te da je bez obzira na sve znao da će je naći.

Tokom svog boravka na Kosovu, upornog traganja, istraživanja i sakupljanja građe za film “Imala sam 10 godina”, po priči djevojčice koju je našao, Čović je, kaže, bio gost u najmanje 50 kuća.

“U svakoj kući ista priča. U svakoj kući sam čuo dvije riječi - besa i čojstvo. Oni nijesu zaboravili nijedan detalj iz tog vremena u Crnoj Gori. I ne samo stariji. Roditelji su to prenijeli na svoju djecu. U Novom selu kod Peći, opet tragom fotografije, pronašao sam jednu djevojčicu koja je rođena u izbjeglištvu u Rožajama. Ona danas ima 20 godina, a nju je majka obavezala da zauvijek zapamti imena babice i doktorke koje su je porodile u Rožajama. U jednoj kafani me je grupa ljudi pitala znam li Aliju Šabovića. Kažu oni meni: ‘Taj je čovjek pokupio 70 ljudi, praktično sa ulice, i odveo svojoj kući. Odmah je zaklao vola i postrojio nas ispred, kao vojnike. Kazao nam je tada da kod njega niko neće biti gladan i žedan’. Slušao sam ih. Jedna je i priča o ranjeniku kojeg su onako izrešetanog ljudi nosili preko sniježnih planina pravo u beransku bolnicu. Sa tim ranjenikom sam razgovarao i on mi je rekao: ‘Znao sam da ću preživjeti kad sam vidio čovjeka u bijelom mantilu sa pločicom na kojoj je pisalo ‘Dr Bakić, a njegovo lice je bilo i prvo koje sam vidio nakon što sam se probudio’... Sa uvaženim doktorom Miloradom Bakićem je taj čovjek i dan danas prijatelj”, dijeli Čović svoja iskustva i razgovore.

Njegov dokumentarac svjedoči o svim tim podvizima koji su se zadržali u kolektivnoj svijesti tadašnjih nevoljnika koji se u razgovoru sa autorom prisjećaju svoje golgote, ali i inspirativnih primjera humanosti i dobrote. A samo primjerima ljudskosti i čojstva možemo postati bolji ljudi, bolje društvo, bolje komšije i izboriti se sa prošlošću koja i danas progoni i udaljava, nemilosrdno se koristi kao oružje, a ubija samo ono plemenito što postoji u svakome. “Ako ne budemo pričali pozitivne ljudske priče nijesam siguran imamo li šansi da živimo na ovom prostoru jedni pored drugih, a ne jedni sa drugima. Nije Marko Miljanov slučajno napisao ‘Primjere čojstva i junaštva’. Na cijelom prostoru Jugoslavije mnogo je takvih primjera. U tome vidim vrijednost ove priče. Estetika me ne zanima mnogo. Nadam se da će neko tragom ove željeti da ispriča i druge priče”, kaže Čović i dodaje da je kočnica pomirenju to što se o ovakvim stvarima ne priča (dovoljno).

“I 20 godina posle rata dominiraju teme mržnje više nego pomirenja. Plašim se da današnje vrijeme možda nosi i više mržnje nego ono vrijeme o kojem pričam u ovom filmu, iako je to bila jedna veoma složena situacija u Crnoj Gori”, zaključuje on. Velibor Čović rođen je 1952. godine. Dugogodišnji je televizijski novinar, bio je glavni i odgovorni urednik Televizije Crne Gore bio je i urednik u YUTEL-u, Radiju Slobodna Evropa... Pored nagrađivanih reportaža, tokom karijere je režirao i šest dokumentarnih filmova, od kojih je “Jači od stihije” iz 1988. o tragičnom zemljotresu u Jermeniji, nagrađivan u toj zemlji, piše u njegovoj biografiji na sajtu UnderhillFesta.

Zbog velikog interesovanja “Zemlja meda” i 24. juna

Pored filma Velibora Čovića danas će na Međunarodnom festivalu dugometražnog dokumentarnog filma početi i program “U fokusu” koji UnderhillFest organizuje u saradnji sa Centrom za ženska prava. Dokumentarni film “Zastupnice”, režiserke Hilari Bačlder, biće prikazan u 18 časova u Narodnoj biblioteci “Radosav Ljumović”.

“Film donosi priču o tri žene koje se kandiduju za političke pozicije u Americi. Nakon filma, u 19.45, u Biblioteci će biti organizovana panel diskusija sa bivšom predsjednicom Opštine Kolašin Željkom Vuksanović. Moderatorka je Gana Čomagić”, najavili su organizatori.

Nakon premijere filma “Imala sam 10 godina” Velibora Čovića, koji je i gost UnderhillFesta, u 22.15, takođe na Terenu KK Budućnost, biće prikazan film “Za Samu” u režiji Vad Al - Khateba i Edearda Votsa, koji je osvojio nagradu Britanske akademije za filmsku i televizijsku umjetnost (BAFTA) i bio nominovan za nagradu Oskar.

Organizatori posjetiocima poručuju da je neophodno da dođu ranije, prije zakazane projekcije filma, kako bi mogli da se smjeste i da se ispoštuju sve mjere koje je prepisalo Nacionalno koordinaciono tijelo za zarazne bolesti. Organizatori su juče objavili i da će, zbog velikog interesovanja za film “Zemlja meda”, biti upriličena i dodatna projekcija nakon festivala.

“Svi zainteresovani će moći da pogledaju ‘Zemlju meda’ 24. juna kada će ulaz takođe biti slobodan. Za projekciju na otvaranju smo popunili kapacitet od 200 gledalaca, pa sada pozivamo sve zainteresovane da dođu na reprizu 24. juna”. Zbog ograničenog broja mjesta neophodno je poslati poruku organizatorima putem Fejsbuk stranice ili mejla, kako bi mjesta bila rezervisana.

( Jelena Kontić )