Linc - šarena varoš na Rajni

Na bonskom pristaništu silazmo drvenim mostom ka utrobi dvospratnog plovila koje prima možda i dvjestotinjak ljudi. Vrelo je ljetnje jutro. Spuštamo se u sjenovitu utrobu, gdje su redovi širokih, smeđih stolova i tapaciranih klupa smješteni tik uz ogromne prozore.

Svjetlucanje rajnskog zlata

Naručujemo od stjuarta po kafu, čuje se brektanje motora. Redovi plastičnih stolica na gornjoj palubi bili su dobro popunjeni, ali ovdje dolje svako ko hoće ima sto samo za sebe.

O Srednjoj Rajni, po kojoj plovim ovog ljetnjeg dana, pisali su još Gete, Helderlin ili Klajst. Ove predjele je slikao svjetski poznati engleski slikar Viljem Tarner. Lorelaj - zlatokosa ljepotica - koja po legendi izbezumi posade brodova pa one završe na dnu rijeke ovjekovečena je u pjesmama Klemensa Brentana i Hajnriha Hajnea, ali i u muzičkom dijelu Franca Lista.

Sve ovo zajedno spada u fenomen nastao u XIX vijeku koji se naziva „rajnska romantika“. Još tada su ljudi izmoždeni prvom globalizacijom - industrijalizacijom - tražili povratak prirodi i prošlosti - stvarajući od nje mit.

Na dnu rijeke Rihard Vagner je smjestio početak svoje opere „Rajnsko zlato“. Tri rajnske vile tu čuvaju zlato od kojeg se može iskovati prsten - ko ga ima zavladaće svijetom. Uslov je da se odrekne ljubavi. Vile su bezbrižne jer misle da „sve što živi hoće da voli“. Ružni patuljak Alberih ionako ne može da dođe do ljubavi sa vilama, pa krade zlato.

Rajnu je Francuska u svojim ekspanzionističkim snovima posmatrala kao „prirodnu granicu“, a njemačka nacionalistička reakcija se može do danas čuti u pjesmama o Zigfridu koji ubija aždaju i o njemačkoj Rajni.

Kraj urušenih kula, uz vinograde

Kako god, Fridrih fon Šlegel, guru ranoromantičnog književnog pravca, zapisao je poslije brodarenja po Rajni 1806. da je za njega samo sirova i divlja priroda - uzvišena. Ipak, kaže on, ima nešto još ljepše: „Tragovi ljudske smjelosti u ruševinama - smjele kule na divljim stijenama“.

Rajna je - usput rečeno - na njemačkom muškog roda, pa je nacionalna figura „Otac Rajna“. Obale nisu više divlje. Na njima se po izlasku iz Bona, gdje je Rajna široka kao morski zaliv, nižu mjestašca sa tradicijom banjskih odmarališta za bogate - Bad Godesberg desno ili Vintertur lijevo. Vile i hoteli sa starinskim šarmom upućuju na to da je ovdje turizam živ već više od vijek i po.

Sa lijeve strane se uzdiše brdo po Šlegelovom ukusu. To je srce rajnskog romantičarenja - Drahenfels - Zmajeva stijena. Na samom vrhu je ruševina zamka iz XII vijeka, a niže, na jednom obronku, zamak izgrađen u XIX vijeku - sa namjerom da izgleda staro i lijepo. Uz samu obalu Rajne, na kosinama koje skoro okomito padaju ka vodi - vinogorje koje obećava čuveni rajnski rizling.

Zmajeva stijena je u stvari stariji naziv za trahite, magmatske stene, od kojih je sačinjeno ovo brdo. Kažu da su mnogo te zmajske materije ugradili u Kelnsku katedralu.

Pravo je uživanje kroz golemi panoramski prozor uz kafu posmatrati Drahenfels kako polako zamiče ka sjeveru, dok je naš pramac usmjeren na jug.

Fahverk - rukopis ukrštenih greda

Na pristaništu u Lincu vrlo brzo postane jasno zašto su turistički menadžeri izumjeli slogan - „šareni grad na Rajni“. Odmah po silasku sa broda i prolasku ispod željezničke pruge čovjek naiđe na Gradsku kapiju iznad koje je kamena kula. Na njoj je urezan vodostaj velikih poplava - Rajna je u drugoj polovini prošlog vijeka nadirala ovuda svakih petnaest do dvadeset godina. Uličica koja uzbrdo vodi ka centru starog grada već ostvaruje sva obećanja - šarenilo njemačkih fasada sa fahverkom i sijaset svakojakih radnjica u Rheinstraße - Rajnskoj ulici. Kao i mediteranski gradići, ova varoš ostavlja utisak mnogo većeg mjesta, mada ima tek nešto više od šest hiljada duša.

Sjećam se da sam na putovanjima sretao ovakav način gradnje: od Kolmara u Alzasu do švajcarskih i austrijskih varoši na Bodenskom jezeru, pa sve do Vangena u Algoju; od Ahena do Nirnberga i sve do Češke. Jedna turistička ruta od 3000 kilometara vodi kroz šest njemačkih pokrajina, od mjesta do mjesta sa sačuvanim fahverkom.

Ali nemojte se čuditi ako takva pročelja vidite i u Brazilu - ona su djelo njemačkih iseljenika.

Ne znam da li je skoro automatsko pojavljivanje prijatnog osjećanja kada posmatramo razigrane fasade sa fahverkom rezultat harizme samih građevina ili u tome ima zasluga Volta Diznija koji je skoro svaku bajku pretvorio u crtani film, a nacrtane zgrade su bile uglavnom kopije njemačkih srednjovekovnih zdanja. Kako god, grede iz kostura zgrade kao vidljiva dekoracija na pročeljima poznate su još iz starorimskog doba. Ali je forma kojoj se danas divimo nastala je u srednjoevropskom srednjem vijeku.

I ukus se mijenjao. Stare zgrade su renovirane, fasade oblagane drugim materijalima. Tek je čežnja za starim dobrim vremenima, koja je njemačke zemlje spopala u XIX vijeku, dovela do želje da se fasade ponovo ogole te da se u prvobitnom ruhu izlože pogledu. Takve skupe želje su mogle da se ostvare na osnovu skromnog blagostanja koju je grad doživio sa sve unosnijom eksploatacijom bazalta. U Lincu se to zbilo 1912. Grad je imao 170 telefonskih priključaka i 250 radnji.

Šetnja zašećerenom istorijom

Linc je prvi put spomenut godine 874. na nekom papiru koji svjedoči o primopredaji crkvenog imanja. Sljedeći vjekovi ćute. Bilježi se da su krajem XII vijeka u borbi za krunu Svetog rimskog carstva ratovali Oton IV i FilipŠvapski. Crkva u Lincu je nastradala u tom građanskom ratu. Ponovo je izgrađena 1214.

Slijede vjekovi uspona i padova, požara, ratova i obnove. Gradska hronika bilježi da je moćni kelnski nadbiskup jednom prilikom pustio pobunjene građane da puze po podu do oltara tražeći da im orosti grijehe. Od XV vijeka je na Rajni saobraćala skela prema mjestašcu Krip - svi prihodi od toga slivali su se u gradsku blagajnu.

Pruska uprava, pa Njemačko carstvo, izletnici koji stižu parobrodima i željeznicom, Betovenov brat je radio u Lincu, a slavni kompozitor ga posjećuje i svira kao gost uglednih građana. Naposljetku, oba svjetska rata - sve je to prohujalo ovim uličicama. Nedaleko od Linca, na drugoj obali, turisti mogu da se dive ostacima Remangenskog mosta, koji su njemački vojnici loše minirali, pa su savezničke trupe u martu 1945. brže prodrle na zapad. Američki film o bici za most iz 1969. samo je marketinški zaokružio turističku ponudu obližnjeg grada Remagena.

Jedan događaj ostavio je bolan trag u sjećanju starijih građana Linca. Avion holandskog ratnog vazduhoplovstva zabio se 1979. u jednu stambenu zgradu. Pilot i jedna stanarka su poginuli.

Kod lažnih trubadura

Inače, sokaci u Lincu, slično kao i u drugim njemačkim gradovima koji su očuvali staro jezgro poput Regenzburga ili Konstanca, imaju živopisna imena: „Na Dunavu“, „Bratska ulica“, „Kancelarova ulica“, „U ružičnjaku“, „Uz Carstvo nebesko“.

Lutajući njima naišli smo na mladence kako se ukrcavaju u luksuznu limuzinu iz ere crno-bijelih filmova. Ovu varoš bije glas romantičnog mjesta na romantičnoj rijeci - pa oni koji žele da imaju nezaboravne slike sa vjenčanja prepuste cijelu organizaciju nekoj skupoj agenciji koja ima i Linc u ponudi.

Odmor od muvanja gradom može da se nađe i u restoranu koji ima simpatično ime - Minnensänger 1552 - Trubaduri 1552. Uz pivo i meso na jedan od njemačkih načina malo ko će se sjetiti da je njemačka trubadurska ljubavna lirika bila njegovana od sredine XII do sredine XIII vijeka. Pa se godina iznad ulaza kosi sa nazivom. Ne treba biti sitničav, hladovina je dobra, pivo ledeno, a odrezak odličan. Možda zgrada jeste podignuta tri vijeka poslije nestanka njemačkih trubadura, ali zamislimo da je neki krčmar još tada volio prošlost pa je svom lokalu dao trubadurski naziv.

Kabasti suvenir

Najljepši suvenir koji može da se ponese iz Linca jeste fahverk-kuća. Ne ona prava, već smanjena stotinjak puta. Svim bivšim djevojčicama i dječacima zablistaće oči kada vide takvu igračku. Zadovoljstvu mogu da se ispriječe samo dvije stvari - kućica je i skupa i kabasta. Pa ko voli nek izvoli. Ja sam se zadovoljio fotografijom. Na povratku iz šarene varoši Linca predvečernje koso svjetlo Rajnu preobražava u biće puno tajni.

Onaj ko je jednom putovao ovuda neće se više pitati zašto je „rajnsko zlato“ u legendi smješteno na dno reke. Njegov odsjaj iskri na vodi.

Doduše, nismo stigli da doplovimo sedamdesetak kilometara južnije gdje je ispod grebena zvanog Lorelaj Rajna najuža, a najdublja u cijelom plovnom toku od Švajcarske do Sjevernog mora.

Klemens Brentano je od tog kamenog grebena 1801. stvorio pjesmu, a pjesma se pretvorila u legendu o zlatokosoj ljepotici Lorelaj koja lomi muška srca kao perece, ali je i njeno srce slomljeno pa skače u Rajnu.

Tješimo se da je Linc tek početak, vratićemo se na još jednu plovidbu ovom moćnom rijekom.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )