Pljevljak Krsto Anđelić dva sata trenira i u 72. godini

Dok mnogi njegovi vršnjaci vrijeme provode neaktivno, u kući, sedamdesetdvogodišnji Pljevljak Krsto Anđelić penzionerske dane uglavnom provodi baveći se sportom.

Vatrenom sportisti ne smetaju godine da svakodnevno obavi dvosatni trening u gradskom parku, ili prepješači dvadesetak kilometara po brdima oko grada.

To što ga zdravlje godinama dobro služi - zahvaljuje upravo načinu života. “Moj sportski dan je šetnja, trčanje i rad na spravama. Pošto sam već devet godina u penziji i imam dosta slobodnog vremena, najviše volim da ga provedem vježbajući ili u šetnji.

Nema staze u bližoj i široj okolini grada koju nisam više puta prepješačio“, ističe Anđelić koji je skoro trideset godina radio kao matičar u Opštini Pljevlja, a potom kao blagajnik do penzionisanja.

Fizičku i psihičku iscrpljenost nakon dugog vremena provedenog u kancelariji, Krsto je liječio sportom.

Razboj i vratilo samo su neke od sprava na kojima Krsto svakodnevno vježba.

“U posljednje vrijeme sam smanjio broj ponavljanja vježbi. Nastojim da vježbanje uskladim sa godinama. Ipak, ulazim u godine kada i o tome treba voditi računa. Tri puta nedeljno idem u šetnju gdje prepješačim brzim hodom dvadesetak kilometara. Ta brza šetnja me zadovoljava, ne znam zašto, ali mi je zadovoljstvo to da radim.

Nekada prepješačim i više od dvadeset kilometara. Gledam da što dalje odem kako bih u povratku imao što više da pješačim“, ističe Krsto, kome bi na vitalnosti i liniji pozavidjeli i mnogo mlađi od njega. Priča da je sportom počeo da se bavi poslije završene Gimnazije i da je ubrzo shvatio da je trčanje oblik rekreacije koji ga najviše privlači.

“Kao dijete sa sela, za sport nisam imao puno vremena, zbog obaveza koje je imalo svako seosko dijete. Poslije Gimanzije počeo sam redovno da se bavim sportom, a odmah sam se opredijelio da to bude trčanje. Tada sam to volio, a i danas je to tako. Prosječno sam pet dana nedeljno u sportu, a dva dana odem na selo, gdje sam takođe fizički aktivan“, kaže Krsto.

Kaže da se nikada profesionalno nije bavio sportom, osim streljaštvom u kojem je postizao značajne rezultate.

Prisjeća se da su u početku sugrađani s podsmijehom gledali na njegove svakodnevne treninge i trčanje.

“Kada sam počinjao da se bavim sportom i stariji i mlađi govorili su - šta ovaj ovo radi. Govorili su mi - šta će ti to, a neki su išli čak dotle da su govorili da sam izgleda malo na svoju ruku. Danas govore sasvim drugačije, kažu - svaka ti čast, vidi kako izgledaš, kako si lak na nogama. A kada sam ja njima govorio - zašto su se tako ugojili, govorili su mi da vole da jedu. Danas većina od moje generacije kreće se uz pomoć štapa i brzo se zamaraju“.

Ističe da je ranije bilo puno više mladih koji su se rekreativno bavili sportom. “Danas, kada imamo sve uslove za vježbanje u parku, mladih nema. Više ima ovih srednjih godina što dolaze zbog zdravlja, a mladi vrlo malo. Ono malo što ih dođe zatraži po neki savjet. Objasnim im da ne pregone sa treninzima i da redovno treniraju zbog zdravlja“, kaže Anđelić, koji slobodno vrijeme provodi i u igri sa unučićima.

I u vrijeme restriktivnih mjera tokom epidemije koronavirusa, Krsto je svakodnevno pješačio okolnim brdima, jer je u to vrijeme bilo zabranjeno korišćenje trim-staze i sprava za vježbanje u gradskom parku Vodice. “Mladim ljudima bih preporučio da se pored svih obaveza u školi obavezno bave sportom. To je osnovno.

Prvo da izgradi tijelo, a potom i sportski duh u sebi koji je najbitniji. Ljudi nakon odlaska na fakultet praktično prestaju sa rekreacijom. Mislim da ljudi srednjih godina moraju makar dva do tri puta sedmično da upražnjavaju sport.

Ko se bavi sportom - nikada se neće pokajati. U ovim godinama sebe pitam - što mi ovo treba, a opet kažem da nisam bio redovan i aktivno se bavio sportom - ne bih vjerovatno mogao biti na nogama. Svakoga neka povreda može da spriječi, i napravi prekid, ali niko ne treba da odustane bez obzira koliko ima godina. Svako može naći neki sport koji mu odgovara i tako poboljšati svoje zdravlje. Ljudi se sve manje kreću i nabiju po sto i više kilograma. Zašto bi stalno nosili džak cementa na leđima i sebi skraćivali životni vijek. Narode, krećite se jer je kretanje zdravo“.

Kad mladoženja pobjegne sa vjenčanja

Anđelić je skoro trideset godina radio kao matičar i kaže da je zaključio hiljade brakova, ali mu se jedno vjenčanje posebno urezalo u sjećanje.

“Naša kancelarija je bila gdje je sada naplatna služba Elektrodistribucije, na Jaliji. Dođu mladenci, kumovi i rodbina. Počinje ceremonija vjenčanja. Ja počinjem sa uobičajenim pitanjima mladencima. U tome, na vrata utrčava momak, zgrabi mladoženju za ruku i obojica pobjegoše preko vrata. Svi smo ostali zapanjeni.

Mladoženjina majka pita - jesu li se vjenčali, ja joj kažem da nisu jer se nisu potpisali. U tome, policija dolazi na vrata i ja im ispričam šta je bilo. Mladoženja i onaj drugi mladić su kroz prozor od WC-a iskočili i pobjegli. Poslije sam saznao da je policija ganjala mladoženju jer je trebalo da odleži neku kaznu. Nakon što je pobjegao sa vjenčanja, mladoženja je prebjegao u Bosnu“.

( Goran Malidžan )