Pivljani se diče pijetlom - ribarem

Galski pijetao je vjekovima prepoznatljiv simbol Francuske, a od 1909. krasi dresove popularnih “trikolora”. Možda i Pivljani jednom na svojim dresovima stave pijetla - ribara, od čijeg perja se prave mušice za ribolov.

Rajko Lučić iz Seljana, sela u Pivi koje se nalazi pored Komarnice, kaže da je nekada svaka kuća pored rijeke imala po jednog pijevca, a da mu danas prijeti nestanak.

“Neki i po tri. Razlikuje se on po mnogo čemu od ostalih pijetlova. Prvo po boji, jer pivski ribar ima boju goluba. Nije mu boja pera uvijek ista. Nekada je tamnija, a nekada svjetlija.

Između Božića, pera su najsvjetlija, najsjajnija. Tada se i ‘beru’ pera sa pijevca”, objašnjava on za “Vijesti” Priča da se bavi ribolovom od kada zna za sebe, pravi i mušice od pera pivskog pijetla i, kako ističe, jedan je od rijetkih koji ima pijevca ribara.

“Moji su imali zemlju na sastavcima Sinjca i Komarnice, gdje je nastajala Piva. Poslije su se preselili u Seljane, pored Komarnice. Uglavnom svi ljudi u Pivi koji žive pored rijeke bavili su se ribolovom. Živjelo se praktično od toga. Hrana je nešto što se moralo stvoriti, a dobrim dijelom se stvaralo iz vode - lipljen, pastrmka. I moji su se bavili ribolovom, stric ponajviše, onda i otac, a onda sam posle i ja ko mali počeo sa njima da idem na rijeku”.

Rajko se prisjeća kako su brat od strica i on čim padne mrak bježali kući, a riba tada “najbolje radi”, pa se otac trudio da ih što duže zadrži kako bi uspio da ulovi nešto.

“Tada su ribari znali da sa sobom nose čitav pribor za pravljenje mušica i da pored rijeke, u periodu kada riba ne radi, pomjeraju travu i lišće pored vode i traže mušice spram kojih su, na licu mjesta, pravili mušice. Prilagođavali su se rijeci”.

Tada se, kaže Rajko koji sa porodicom živi u Plužinama, lovilo na ljeskovi prut sa jednom mušicom. Kasnije su se pojavili prutovi, mašinice, stavljalo se pet mušica. Kada mu je, kako kaže, “došlo” jezero ispod kuće, “nestala” je rijeka pa su morali da se prilagode na jezerski ribolov. A prilagođavao se i pijetao. “Nestaju rijeke, pa i pijetao. Kada je nastalo Pivsko jezero, godinama pijetao nije mogao da se prilagodi.

Trenutno ih u Pivi nema više od pet. Danas kokoške koje ljudi kupuju nijesu te autohtone, kakve su bile nekadašnje, i one neće da nalegu niti da izlegu tog pivskog pijevca. Ako mi ribari ne budemo radili na tome nađemo jato tih tzv.divljih kokošaka koje bi mogle da se nalegu i izlegu pivskog pijevca ribara, on će nestati.

To je jedina šansa da bi on opstao”, priča Rajko. Nekada su ljudi za nekoliko peruški pivskog pijetla davali i po kilogram duvana, a bilo je i onih koji su pokušavali da pijevca nasele u druge krajeve, ali bezuspješno.

“Dolazili bi ljudi iz Nikšića, Podgorice, kao i drugih gradova, uzimali pijevca i kada bi ga odnijeli - on bi ili uginuo ili promijenio boju. Samo je u Pivi bio pravi ribar. Izgleda da je ovo podneblje koje mu odgovara”.

Žali Rajko što polako nestaju i rijeke kakve su bile u njegovom djetinjstvu. “Tada su rijeke bile prirodne, čiste, nezagađene. Danas su nezaštićene, a ljudi su se potrudili da ih na razne načine unište. I dalje idem u ribolov i ići ću dok se god budem mogao spustiti do rijeke ili jezera. Najveći ulov mi je bio prije mjesec - pastrmka iz jezera, očišćena, bila je teška 4,49 kilograma. Čovjeku može vijek da provede na vodi, a da ne ulovi pastrmku težu od kilogram i po. Borba je trajala petnaestak minuta”.

Kaže da je cijela porodica ručala od te pastrmke, a našlo se koje parče i za prijatelje. Priznaje da mu ne ide od ruke spremanje ribe pa taj posao prepušta onoj koja je u tome pravi majstor - supruzi.

Pokušava i da sina “zarazi” pecanjem i pravljenjem mušica, ali za sada uglavnom bezuspješno.

“Probam da sina zarazim, ali teško to ide. Išao bi on ako bi svakodnevno imao ulov. Probam da ga naučim da pravi i mušice jer će se desiti da u Pivi, u kojoj je to tradicija, neće biti ljudi koji će to raditi. Za sada ih ima, čak i mlađih”.

Od pijetla očekivali da sam lovi ribu

Za pivskog pijetla vezano je mnogo anegdota, ali jednu svi rado pričaju. Iako mnogi pominju da je anegdota vezana za jednog Bosanca, Lučić kaže da je glavni “junak” ipak iz ovih krajeva, ali ne želi da pominje njegovo prezime.

“Čuo čovjek za pijevca ribara i odlučio da kupi jednog. Uzeo ga sa sobom, pošao na Taru i pustio pijevca pored vode čekajući da on uđe u vodu i počne da lovi. Pijetao naravno pobjegao u šumu. On ode kod vlasnika i kaže mu da ga je prevario jer mu je rekao da je pijetao ribar, pa ga on poveo na vodu, a ovaj, umjesto da lovi, pobjegao u šumu.

Tada mu vlasnik objasni da pijevac služi da bi sa njega iščupao pera, od njih napravio mušice i onda otišao na vodu sa tim mušicama da on lovi, a ne pijetao”.

Ribarka Vida i pivsko organje

Jedna od prvih žena ribolovaca u Crnoj Gori bila je Vida Tufegdžić iz Plužina, koja je pecanjem počela da se bavi kada se penzionisala.

“Vijesti” su ranije pisale o njoj. Vida Pivljanka je bila omiljena među ribolovcima koji su joj se divili i čudili u isto vrijeme, što je bilo i razumljivo imajući u vidu da nije bio uobičajen prizor vidjeti ženu u godinama kako peca sa priborom koji je sama napravila, kako muti vodu čizmama i vješto lovi pastrmke i lipljane. Često je imala veći ulov od pojedinih ribara.

Imala je Vida svoju teritoriju - stotinu metara uzvodno i isto toliko nizvodno, kako bi bila blizu kuće da uvijek može sresti gosta i putnika namjernika. Lovila je na ljeskovi put, a od pribora je imala strunjilo (upredenu dlaku istrgnutu iz konjskog repa), perforiranu kutiju od krema koja joj je služila za držanje mamaca i gdje je čuvala larve vodenog cvijeta. Gornji dio ljeskovog pruta, dužine oko tri metra, obmotala bi tankim najlonom kako bi amortizovala udarce i tako spriječila njegovo lomljenje.

Pecala je na pivski način, organjem. Nogama bi mutila vodu i tako digla larve ispod kamena, uzjarila ribu, zakačila larvu na udicu i vješto vukla naprijed i nazad. Pošto je riba bila iritirana pojavom larvi u zamućenoj vodi, uspjeh je bio zagarantovan.

( Svetlana Mandić )