Do Pete proleterske u engleskoj uniformi

Znao je šest jezika i nosio englesku uniformu kada je postao vojnik Pete proleterske crnogorske brigade.

U Drugi svjetski rat ušao je sa 16 godina, a trnoviti put golobradog mladića vodio je od sjeverne Afrike i Bliskog istoka, preko Italije i Crne Gore, do Slovenije i Zidanog mosta. Peklo ga je vrelo sunce Sahare i mrzla nemilosrdna kolašinska i sarajevska zima.

Priča da je jeo kolačiće spremljene u čast Ante Pavelića i, greškom snajperiste, izbjegao sigurnu smrt...

Ali, Đorđe Stanović (96), koji danas živi u rodnoj Bratici kod Ulcinja, dobio je bitku i iz rata je izašao kao pobjednik visoko uzdignutog čela, jer je, kako kaže, od početka bio na pravoj strani.

A sve je slutilo da će život petogodišnjeg dječaka, koji se sa roditeljima daleke 1930. iz Ulcinja odselio za Aleksandriju, ići nekim drugim tokom.

“Otac me upisao u francusko-englesku školu. Gajio je velike ambicije za mene jer sam već tada, zbog susjeda iz Italije, dobro znao italijanski jezik. Rat je sve pokvario“, priča Stanović dok sjedimo na terasi njegove kuće u živopisnoj Bratici.

Da mu je sudbina namijenila drugačiju životnu ulogu, znao je, kako kaže, kada su u egipatsku luku uplovili jugoslovenska podmornica “Nebojša” i torpiljerke “Kajmakčalan” i “Durmitor”.

Stanović je, kao i svi Jugosloveni u Aleksandriji, tada bio član Jugoslovenskog doma.

“Jedan od zapovjednika održao je strašno emotivan govor. Podsjetio je na istoriju i na to kako su Crnu Goru tokom svih ranijih ratova, branili i njeni sinovi iz tuđine. Pozvao nas je da osnujemo bataljon jugoslovenskih dobrovoljaca. Istog trena rekao sam ocu da ću napustiti dom“, sjeća se starina kako je sve počelo i kako je otac, po uzoru na sopstveni život, mirno prihvatio sinovljevu odluku.

Bataljon od oko 800 dobrovoljaca formiran je pri enegleskoj vojsci koja je bila stacionirana u Aleksandriji. Đorđe je zadužio englesku uniformu, šlem i mašinku. Tako je počelo.

Obuka je trajala dva mjeseca, a onda je neprijatelja trebalo pogledati u oči. Ipak, Englezi pripadnike bataljona, na preporuku Titovih saradnika, nijesu poslali u prve borbene redove - Đorđe i drugovi bili su zaduženi za hranu. “Rečeno nam je da ćemo biti potrebni domovini prilikom oslobađanja“, kaže Đorđe.

Uprkos tome, svi su znali šta se događa u prvim borbenim redovima.

“Bio je onaj njemački general Romel. Svi su strahovali od njega, govorili su da je ratni genije“, sjeća se Đorđe.

Svi su pričali kako je Njemac nadmudrio engleske generale i potukao Čerčilovu vojsku do nogu u jednoj uvali, u susjednoj Libiji. Uvala je bila široka nekoliko stotina metara i u njoj su lijevo i desno bili savršeno zakamuflirani topovi i tenkovi, dok je sredina bila čista.

Đorđe kaže da se tačno znalo ko od njemačkih vojnika ide u tenk, a ko kod topa. I dok su Englezi napadali, Njemci su se svjesno povlačili.

“Uopšte nije bilo njemačkih vojnika i to je bilo čudno engleskim generalima. Poslali su avione u izvidnicu, ali su piloti raportirali da nijesu vidjeli ništa sumnjivo. U međuvremenu, Romel je uvukao Engleze u uvalu. Za dva sata, uništena su sva engleska borna vozila i tenkovi uz veliki broj poginulih vojnika“, sjeća se Đorđe.

Nekoliko mjeseci kasnije, engleski general Montgomeri kod El Alamejna poraziće Romela i označiti početak kraja njemačke okupacije na sjeveru Afrike. “Bilo je mnogo mrtvih njemačkih vojnika. Građanstvo je dobilo zadatak da ih pokopa, ali je to bilo na brzinu i plitko. Vjetar “Hamsin”, koji duva 50 puta u godini, kasnije je digao pijesak sa leševa. Tako je u Egipat stigla kolera“... Ratni vihor Đorđa je vodio preko Sudana, Haife i Izraela do Palestine, gdje je 1942. postao telegrafista. Tu je, godinu i po kasnije, nastao preokret nakon sporazuma Tito - Subašić.

Jugoslovenskim dobrovoljcima ponuđene su tri opcije - prelazak u partizane, demoblisanje, ili ostanak u bazi koja je bila bliska Draži Mihajloviću. “Od naših sunarodnika samo smo ja i neki Masoničić, mislim iz Crmnice, prihavtili prelazak u partizane.

Ostali su tražili demobilizaciju govoreći da ne žele u bratoubilački rat“, priča Đorđe kako je počeo njegov povratak u zavičaj. Borci su ekspresno upućeni brodom do jednog mjesta u Italiji, koje je bilo utočište partizana, pa potom do Dubrovnika, a odatle kamionom do Nikšića. Đorđe je odmah pozvan na razgovor - savršena engleska uniforma na čovjeku iz Ulcinja koji tečno govori francuski, engleski, italijanski, grčki, arapski i albanski.

“Bilo im je kao nešto sumnjivo. Čovjek koji me ispitavao reče da je običan vojnik i da želi da čuje moju biografiju. U tom momentu u kancelariju je ušao jedan vojnik i salutirao: ‘Druže predsjedniče, izvršio sam zadatak’. Rekoh mu poslije da je on meni bio sumnjiv od početka. Samo se nasmijao, a njegova je, kasnije sam saznao, bila posljednja za prijeki sud“, priča Đorđe.

Sjutradan, poslali su njega, jednog kapetana, četiri poručnika i potporučnika sa uniformama stare Jugoslavije da pronađu i priključe se Petoj proleterskoj. Priča da su išli pješke do Podgorice i tamo prespavali kod jednog domaćina. “Tada su saveznici bombardovali Podgoricu, a pred zoru odjeknula je jaka eksplozija. Domaćin utrča kod nas i reče da su Njemci usljed odstupanja srušili Vezirov most“, kaže starac i priča da su odmah nakon toga nastavili potragu za brigadom.

Našli su je nakon tri dana u Barama Kraljskim.

“Trebalo je osloboditi Kolašin. Kako nije bilo radio stanice, komesar čete rekao mi je da se pridružim ostalim borcima. Ne pamtim takvu hladnoću, smrzao sam se”, sjeća se Đorđe.

Priča da je nakon Kolašina, brigada preko Sandžaka krenula u oslobađanje Bosne. Ostale su mu upečatljive borbe oko Trnova i Sarajeva.

“Imali smo jedan magacin pun šećera i brašna. Njemci su za to saznali, ubili prateću četu i sve ponijeli u grad da u pekarama naprave kolače u čast rođendana Pavelića. Brzo smo reagovali i već sjutradan ih napali i natjerali da odstupe. Tako smo svi jeli kolačiće namijenjene za proslavu rođendana Pavelića“, kroz osmijeh priča Đorđe koji je tih dana dobio radio-stanicu i počeo sa radom pri štabu.

Kaže da se uvijek rado sjeti i jedne bake koja je svaki dan dolazila da mu grije ruke dok je radio.

“Nikad neću zaboraviti te tople ruke, taj blaženi osmijeh i oči“. Brigada je napredovala ostavljajući za sobom slobodu narodu, a sa neprijateljem nije bilo kompromisa.

“U Karlovcu smo naišli na pet zarobljenih Njemaca. Strijeljani su po kratkom postupku. Isto je bilo i sa dva Hrvata i jednim Njemcem, koji su došli do nas i kazali da hoće da se bore sa nama. Komesar je jednom od Hrvata skinuo kapu i unutra vidio veliko slovo ‘U’”.

Brigada je morala dalje, zadatak joj je bio da pomogne armiji u stezanju obruča kod Zidanog mosta.

“Bio je maj, deveti. Probam da uključim stanicu - čujem pjesmu, probam dalje - opet pjesma. Na jednoj čujem da je Njemačka kapitulirala, ali mi još ratujemo kod mosta, imamo mrtvih“, sjeća se Đorđe.

Priča da je tek 14. maja general njemačke vojske sa bijelom zastavom došao u komandu, salutirao i predao opasač sa pištoljem.

“Predao se našem junaku Petru Vojvodiću, komandantu sedme omladinske crnogorske brigade. Sjutradan u Zagrebu, potpisao je kapitulaciju, a osim njemačke vojske zarobljeni su i četnici Pavla Đurišića“, priča starac.

Veliki broj zarobljenih Njemaca i četnika, kako priča Đorđe, naredne tri godine radio je na obnovi porušene zemlje.

Nakon rata, Đorđe se vratio u rodni grad. Radio je u Ulcinju i Barskom srezu kao referenet za komunalne poslove. Oženio se u 57. godini i dobio troje djece od kojih ima i unučad.

Danas je u penziji. Iako su mu to nudili u nekoliko navrata, nikad nije bio član Saveza komunista niti bilo koje druge partije. “Kada su me poslije rata pitali zašto neću, rekao sam da ako uđem partiju, gubim svoju slobodu. A za slobodu sam se borio, zar ne“.

Partizanka pjeva, a mina joj raznijela noge

Njemci su, povlačeći se iz Hrvatske, za sobom ostavljali snajperiste koji su imali zadatak da likvidiraju oficire i radio telegrafiste, priča Đorđe.

Kaže da je smrt izbjegao za dlaku pošto je od njemu namijenjenog snajperskog metka stradao njegov saradnik.

“Radio stanicu nosili smo na konju. Sa jedne strane bila je stanica, a sa druge valjak koji je davao struju. Drug koji je pokušao da okrene valjak, na samo pola metra od mene, pao je kao pokošen“, priča Đorđe.

Nakon toga, komesar je odlučio da ga sa radio stanicom privremeno sakrije u prihvatilište za ranjene.

Dok je jednog jutra bio za stanicom, čuo je djevojački glas kako pjeva ‘Oj živote moj... ni čemer ti ravan nije’. Bila je to partizanka - koja je pomagala ranjenima u borbi. Stala je na nagaznu minu...

“Hitno sam javio da je neophodna pomoć. Djevojku su unijeli unutra, bila je bez nogu, gledala nas je sve i pjevala. Ni jedan jauk, nijedna suza. Ćutali smo, nijesmo znali šta da joj kažemo. Pomoć je brzo stigla, odvezli su je u bolnicu. Neko od ranjenika reče: ‘Kakve smo budale, ni za ime je ne pitasmo’. Rekoh da znam njeno ime - Junakinja, Junakinja se zove“, ispričao je Đorđe vjerovatno najtužniju storiju svog petogodišnjeg vojevanja.

Zla sudbina zarobljenog Italijana

Dok je bio Tel Avivu, Đorđe priča da mu engleski oficir donio pisma koja je trebalo podijeliti zarobljenicima. Znao je da Đorđe zna jezike i rekao mu da ih pažljivo pročita i da javi ako nešto bude sumnjivo.

“U jednom pismu, žena zarobljenog Italijana pisala je kako ‘postah udovica a moja djeca siročad’. Molila je Boga da joj čuva muža. No, kad je dežurni dijelio pisma, javio se Italijan i krenuo da ga uzme. Iz drugog šatora, gdje su vojnici čistili oružje, odjeknuo je rafal i Italijan je pao pokošen. Pismo nije ni uzeo i supruga mu stvarno posta udovica“, priča Đorđe.

( Samir Adrović )