Reportaže koje inspirišu čovjeka

Neko piše zato što mora, a neko zato što voli. Nikšićanin Gojko Knežević koji je, kako sam reče, imao četiri i po decenije dugu novinarsku avanturu, pisao je zato što voli, a i živio je od te ljubavi. Nakon što je, makar zvanično, odložio novinarsko pero, Knežević je odlučio da sabere dio reportaža i objavi dvije knjige - “Ljudi pomena vrijedni” i “Neobični među nama”, sa nadom da će zbirke zadovoljiti radoznalost i starih i novih čitalaca, a reportaže početi novi život.

U knjizi “Ljudi pomena vrijedni” Nikšićanin sa “pečatom” Velike, kako je o Kneževiću zapisao novinar Zoran Grgurević, nalazi se 101 reportaža o istorijskim i znamenitim ličnostima, stvaraocima i pregaocima u raznim oblastima života i rada.

„Ne samo da je ulazio i obuvao cipele svojih junaka. On je disao i preživljavao njihove živote. Kako i zahtijeva reportaža“, zapisao je Grgurević u pogovoru zbirke „Ljudi pomena vrijedni“.

“U knjizi ‘Neobični među nama’ nalazi se 113 zanimljivih dokumentarnih priča o tzv. ‘običnim’ ljudima iz komšiluka, iz našeg sela ili grada, koji su, takoreći, neprimjetni u svojim sredinama, a opet se nekako izdvajaju po osobenom životu, ponašanju i radu, po spretnosti i vrednoći, umjetničkim afinitetima ili neobičnim sudbinama i zanimanjima. Među tim reportažama su i neobične životne priče i druge zanimljivosti“, zapisao je autor reportaža.

U pogovoru zbirke „Neobični među nama“ dr Drago Perović je zapisao da svim junacima Kneževićevih reportaža zajedničko „iskakanje iz prosječnosti, nadrastanje svoje jednolične struke i učaurene okoline, težnja ka nečem višem i ljudskijem u vlastitom životu, izazov i punoća smisla“.

„Iako su ove reportaže već jednom objavljene one tek sada, ovako sabrane i izabrane, dolaze do svog cjelovitog smisla. Nijesu zavisile od neke trenutne aktuelnosti ili popularnosti, već su neobičnošću nadišle svoje vrijeme i postale orijentir spram koga se odnosimo i u sasvim drugačijim vremenima od onih u kojima su živjeli Kneževićevi izabranici“, naveo je Perović.

Reportaže, prema njegovim riječima, daju i jasan presjek posljednje dvije decenije 20. i prve dvije 21.vijeka „kako društveno-političku klimu tako i ono što čovjeka inspiriše kao humano i stvaralačko biće“, a u njima je „utkano i sjećanje na cijelu drugu polovinu prošlog vijeka“.

„Ljepota i sloboda reportaže zavisi jednako od novinara i sagovornika, od uspostavljanja ravnoteže među njima. Knežević je uspio da uspostavi balans subjektivnog i objektivnog, da svoje sagovornike znalački navede da izraze svoj put do životnog smisla, ali i da im da slobodu da oni sami, kao i u svom životu, ugrade ono neponovljivo i jedinstveno u njegove reportaže: da obogati i sebe, i sagovornike, i nas čitaoce“, riječi su Perovića.

Knežević je skoro čitav radni vijek proveo u „Pobjedi“, a objavljivao je i u „Univerzitetskoj riječi“, „Omladinskom pokretu“, reviji „Ovdje“, časopisu „Stvaranje“, nedjeljnicima „Komunist“, „Privredni pregled“ i „Ilustrovana politika“, vojnim listovima „Front“ i „Narodna armija“. Dobio je i dvije nagrade Udruženja novinara Crne Gore - godišnju za 2002. i Nagradu za životno djelo, 2013. Obje knjige izdali su Matica srpska - Društvo članova u Crnoj Gori, Institut za srpsku kulturu i Narodna bibioteka Velika.

"Ljepota i sloboda reportaže zavisi jednako od novinara i sagovornika, od uspostavljanja ravnoteže među njima. Knežević je uspio da uspostavi balans subjektivnog i objektivnog, da svoje sagovornike znalački navede da izraze svoj put do životnog smisla, ali i da im da slobodu da oni sami, kao i u svom životu, ugrade ono neponovljivo i jedinstveno u njegove reportaže: da obogati i sebe, i sagovornike, i nas čitaoce“, kaže dr Drago Perović.

( Svetlana Mandić )